Kao definitivno najstarija koka koja se mota po ovom pdf-u , uzimam si za pravo citirati moju prijateljicu: "Star/a si onoliko koliko su ti stara djeca!"
Ja sam sve do unatrag par godina mislila da neću rađati.... i bila sam apsolutno pomirena sa tom "činjenicom".... onda se dogodio Ljubljeni i sve se okrenulo naglavačke.
U ovom trenutku kad prebirem što trebam spakirati u torbu za rodilište... što ću Luci obući za prvi susret s vanjskim svijetom.... osjećam se, s jedne strane ko klinka pred prvi spoj s dečkom, a s druge strane, osjećam moć, snagu i ljubav ...
Odrasla sam u obitelji s više djece - mama je zadnji put rodila u 42 godini.
Oboje roditelja su mi još uvijek živi (neka dugovječna loza... ) i čak i danas izgledaju desetak godina mlađe, tata pogotovo. Kao klinka sam bila ponosna na njih jer su bili naj kul starci - sve moje prijateljice su mi zavidjele na njihovom tolerantnom odnosu spram svih pitanja Razvili su nam dobre radne navike, osjećaj odgovornosti i samostalnosti u donošenju bitnih životnih odluka. I ono vrlo vrijedno: upućenost nas braće i sestara jednih na druge!
Iskreno, ne bojim se da će moja Luca biti uskraćena niti za jednu radost u životu.... osim možda i to samo možda, radosti odrastanja uz brata ili seku. Jer, ja imam namjeru još rađati sad kad me krenulo!

Zato, odlučno stojim iza svake riječi - za rađanje je jedino kasno kad nas tijelo izda.