"... milodijete... ili ce biti kak ja ocu ili odi... &q

[Tiwi]

ja kužim ovo s pravilima. I ok mi je da kažeš (ili kažem, tj još nisam ali vjerojatno ću biti u prilici) Ja sam mama / roditelj i ja ti tako kažem jer znam bolje. Ali - dok si u mojoj kući mi se ne sviđa jer daje drugu konotaciju, ne onu da mama / tata znaju bolje i tu su da me nauče, nego to da je ovo njihova kuća. Ne, nije, to je naša kuća! Po kojem ključu bi bila samo njihova? naša pravila, ok, naši dogovori, ok, ali moja kuća.. Niti me moje dijete tražilo da ga rodim, nit je bio njegov izbor gdje će i kako živjeti, pa onda nije korektno da ga tako ucjenjujem.

Ono što ja želim je da moji klinci imaju kod mene utočište. U smislu, ma što im se ikad desi - kod mene će biti sigurni. I ja ću ima opraštati, učiti ih i usmjeravati. Poštovat ćemo naša zajednička pravila, kojima će oni moći dodavati kako rastu.

Ovo nisam nigdje čitala, nije to nikakav pametan ni poseban pristup ali mi je to nekako u mojoj glavi ostalo kao najispravniji način koji sam uspjela isko mbinirati.

Vidjet ćemo.

[leonisa]

ja kužim ovo s pravilima. I ok mi je da kažeš (ili kažem, tj još nisam ali vjerojatno ću biti u prilici) Ja sam mama / roditelj i ja ti tako kažem jer znam bolje. Ali - dok si u mojoj kući mi se ne sviđa jer daje drugu konotaciju, ne onu da mama / tata znaju bolje i tu su da me nauče, nego to da je ovo njihova kuća. Ne, nije, to je naša kuća! Po kojem ključu bi bila samo njihova? naša pravila, ok, naši dogovori, ok, ali moja kuća.. Niti me moje dijete tražilo da ga rodim, nit je bio njegov izbor gdje će i kako živjeti, pa onda nije korektno da ga tako ucjenjujem.

Ono što ja želim je da moji klinci imaju kod mene utočište. U smislu, ma što im se ikad desi - kod mene će biti sigurni. I ja ću ima opraštati, učiti ih i usmjeravati. Poštovat ćemo naša zajednička pravila, kojima će oni moći dodavati kako rastu.

Ovo nisam nigdje čitala, nije to nikakav pametan ni poseban pristup ali mi je to nekako u mojoj glavi ostalo kao najispravniji način koji sam uspjela isko mbinirati.

Vidjet ćemo.

jaooooo kako te potpisujem!
naslusala sam se "dok si pod mojim krovom" i ptala se zar to nije nas

[Mukica]

ja bi svojem, da mi Oskar ili Melita postanu ko klinac iz moje vlastite price rekla odi, sad i ovako vise ne mozes tu zivjeti jer me unesrecujes, a sretan nisi ni ti, ali ova vrata su ti uvjek otvorena, vrati se kad i sam budes zadovoljan i sretan i kad budes mogao i sebe i nas usreciti... dala sam sve od sebe, nista ne zelis, nista neces, nista ti nije dovoljno dobro... ja vise ne mogu.. trebam sebe i svoj zivot i ne mogu se vise trositi na tebe, volim te i zelim ti sve naj i ocekujem da se vratis jer sam sigurna da mozes i znas, samo trebas konacno zapoceti, a to ocito ne mozes dok zivis tu i ovako - bices svaki dan u mojim mislima, jer moje si voljeno dijete, ali vrijeme ti je da odes pronaci svoj put jer neces onaj koji ti ja nudim i koji ti ja mogu pruziti

takav je zivotni ciklus
tak je to

bilo bi mi tesko, srce bi mi puklo popola
ali prezivjela bi
jer bi znala da on/ona sve mogu i znaju i bez mene

ponekad ljude treba restartati kad zablokiraju
bas kao i racunalo kad se zblokira

[khaa]

ja kužim ovo s pravilima. I ok mi je da kažeš (ili kažem, tj još nisam ali vjerojatno ću biti u prilici) Ja sam mama / roditelj i ja ti tako kažem jer znam bolje. Ali - dok si u mojoj kući mi se ne sviđa jer daje drugu konotaciju, ne onu da mama / tata znaju bolje i tu su da me nauče, nego to da je ovo njihova kuća. Ne, nije, to je naša kuća! Po kojem ključu bi bila samo njihova? naša pravila, ok, naši dogovori, ok, ali moja kuća.. Niti me moje dijete tražilo da ga rodim, nit je bio njegov izbor gdje će i kako živjeti, pa onda nije korektno da ga tako ucjenjujem.

Ono što ja želim je da moji klinci imaju kod mene utočište. U smislu, ma što im se ikad desi - kod mene će biti sigurni. I ja ću ima opraštati, učiti ih i usmjeravati. Poštovat ćemo naša zajednička pravila, kojima će oni moći dodavati kako rastu.

Ovo nisam nigdje čitala, nije to nikakav pametan ni poseban pristup ali mi je to nekako u mojoj glavi ostalo kao najispravniji način koji sam uspjela isko mbinirati.

Vidjet ćemo.

jaooooo kako te potpisujem!
naslusala sam se "dok si pod mojim krovom" i ptala se zar to nije nas

Apsolutno! Nekad, u ekstremnim slučajevima, može se desiti da tako nešto bude zadnji izlaz. Ali sve drugo već polako prelazi u emotivnu ucjenu. Ja sam se naslušala rečenica tipa "Ti i ja se nemamo kaj uspoređivati!" :shock: i "Zagorčavaš mi život." Pa kako da poštuješ nekog tko te rodio i onda tako nešto kaže? To mi je i sa deset godina bilo neobjašnjivo.

[uporna]

Zanima me kako se onda sve ovo rečeno uklapa u vrlo zastupljenu teoriju ovde na forumu da se djecu ne smije psihički maltretirati... šta nije to maltretiranje ako te roditelj izbaci iz kuće? je je postoje slučajevi kad nema druge kad se ne može objasnit, a zar onda ne postoje slučajevi kad je opravdano lupit djete po guzi? rasprave radi...

Dobro pitanje ali što ako djete psihički maltretira ostatak obitelji? Kod nas je bilo 4:1 koji je uvijek bio u pravu (tako je on mislio). On je imao izbora i pomagalo mu se xy puta i sve je zas***.
Pa sve ima svoje granice i to je bit ovdje da treba znati kad postaviti granice a to mnogi roditelji ne znaju ili nemaju snage.
Svatko ima pravo odgajati svoje dijete kako misli da je najbolje za njega, ali se treba i potruditi da to dijete bude i odgojeno a ne da izraste u slatko malo čudovište koje terorizira drugu djecu i sve oko sebe. Teror takvog djeteta je može biti slatko samo roditelju i nikome više (primjer mame i dječačića u čekaoni kod doktora).

[Mukica]

ja ne znam koja je to teorija koja je zastupljena tu na forumu, ali ja osobno sam takva da sam si, da moram tak rec - JA na prvom mjestu, a onda klinci
jer bez zdrave i stabilne mene nema ni njih
a ak sam ja van sebe, onda su oni u banani

dakle, ne zrtvujem se sto se ono veli "do jaja" za neko "njihovo dobro", nego procjenjujem i obicno procjenim u svoju korist, tipa mogla bi i duze trpit ili ponosit ili tolerirat nesto, ali necu, zasto bi ako mi to ne odgovara,
ne mislim da trebam samo zato jer tako drugi rade ili jer je tak sad moderno ili In, cesto cak ni onda ako znam da je drugacije bolje - svako najbolje poznaje sebe i procjenjuje kolko on sam moze dati - ja priznajem da nisam bas neka super mama

ja recimo nesto mogu podnjet bez problema, sto neka druga mama ne bi mogla ni u ludilu, dok u isto vrijeme ona tolerira nesto sto meni nema bas puno veze s mozgom, al kuzim zasto ona to radi - misli da bas tako treba, bas kao sto ja mislim da treba bas onako kao sto ja radim

al tak je to
razliciti smo
i ja volim sto smo takvi jer stalno nesto naucimo jedni od drugih
i ucimo na uspjesima ili pogreskama jedni od drugih

ja se jako cesto pitam jesu li nasi roditelji toliko razmisljali o nasem odgoju i odrastanju i stalno se preispitivali ili su samo - zivjeli...
ja bi za svoje roditelje rekla da su samo zivjeli
jer imam dojam da bi, da su bar malo promislili, mogli od mene dobiti ili "napraviti" puno vise i sigurna sam da bi mi sad bilo bolje u zivotu da sam doma imala nekog tko me je "pratio" i podrzavao i usmjeravao (ne krivim ih nit ista, samo na glas razmisljam kaj je moglo bit da je bilo... znam da je to bezveze, al eto...)

ja sam uglavnom sve obavljala sama, a oni su izbacivali STOP palicu kad je bilo vec debelo kasno ili vise nije imalo smisla

nikada necu zaboraviti kako sam se upisala u 1. srednje
mama me poslala s busom na Crnomerec
ja sam si sjela na onaj zidic jer nisam imala blage veze kaj i kam sad
i prva je s busa sisla jedna Irena s kojom sam isla u osnovnjak
i pita me kam ides na upis
ja reko pojma nemam
a kam ti ides, pitam ja nju
idem u upravnu
di je to pitam ja
pa na trg J.F.K., znas ona velika zgrada (sadasnji muzej Mimara)
pojma ja nisam imala i odem ja s njom
i kad sam vidla zgradu vauuuuuuu ludnica kak dobro zgleda, impresioniralo me ono predvorje skroz na skroz i kazem ocu ja isto ic tu u skolu
i predala papire
upisala se i odvalila 2 godine
u treci sam vec znala da ocu u primjenjenu (100 metara dalje), al nisam doma imala nikakvu podrsku za to i od treme i nedostatka samopouzdanja nisam otisla na prijemni, sjedila sam i naricala na stepenicama i stiskala blok i sav pribor u rukama i na kraju cijeli dan profuckala u gradu
a doma sam rekla da sam bila na prijemnom i spakirala se drugi dan jer su me starci poslali u njemacku na mjesec dana kod ljudi di smo stanovali kad sam se ja rodila

da sad ne prepricavam kaj je sve bilo kad je mama skuzila da sam ih prevarila da sam izasla na ispit - isti dan sam bila na busu za Zg, a stara je rekla, sad ces ti vidit, bas me briga upisat cu te u prvu skolu
a tak je bogme i bilo
prva po redu, kad se ide iz Bestovja je bila tekstilna na Crnomercu
tamo sam krvarila 2 godine
bila uzasan djak
pocela pusit
imala na prvom polugodistu ukor pred iskljucenje zbog neopravdanih
jednostavno nisam mogla podnjet da vani cvrkucu pticice i sija sunce, a ja sjedim u onom sugavom razredu i crtam konstrukcije krojeva pa bi se spakirala i otsila na stros, pa preko onog zidica i na klupicu... citala knjige i uzivala...
dolazila doma u uredno vrijeme ko da sam najnormalnije bila u skoli....
u skoli se stalno kacila s profom iz prakse jer sam nula talent za sivanje i nikako mi nije dala sivat kragne nego samo dzepove, a ja sam tupila da ja imam PRAVO sivat sve, jer kak cu inace hebemu naucit... a skola tj. ucenici su sivali radna odijela koja je skola prodavala dalje poslje i nije svako mogo sivat kragne, samo supertalenti
na kraju mi je profa rekla evo ti dvojka samo da te vise ne vidim
jedva jedvice sam zavrsila 3. razred
isla se upisat na faks - copilo me da ocu studirat povijest i zemljopis
nisam uspjela
upisala onda 4. razred (onda se to moglo u tekstilnoj, maturiras u trecem, pa se vratis u cetvrti ak oces)
pa opet na faks
opet ne uspjela
pa radila
pa opet na faks 3. put isto i opet ne upsjela (primali su 25 ljudi, a ja uvijek par mjesta ispod crte jer su se upisivali preko veze sto me izludjivalo i rastuzivalo skoro do boli)
pouzdano to znam jer mi se frendica koja nije znala kaj bi i kud bi tako upisala na povijest i zemljopis - njena je mama radila s jednim profesorom i ona je upala bez problema iako je imala losije ocjene od mene
pa sam se upisala na plizologiju izvanredno
pa sam i od toga odustala
al necu vas vise davit ovom pricom makar me krenulo

ocu rec, da sam doma imala podrsku, da su prepoznali moju silnu zelju i da su me podrzavali vjerujem da bi zavrsila primjenjenu, poslje i srodni faks i radila ODMAH sto volim

ovako, na kraju, nakon bar 10 bezveze potrosenih godina zahvaljujuci samo svojim trudom i zaslugom i upornoscu radim ono sto volim, al polovno jer nisam skolovana za to onak kak sam htjela biti i to mi je silno zao i zbog toga JESAM ljuta na svoje starce
sve sam im oprostila, al to sto su me uzimali zdravo za gotovo nikako ne mogu

a sve zato jer moji roditelji zapravo pojma nisu imali tko sam zapravo ja i sto mi treba, a ja im u tim nekim kljucnim trenucima nisam znala objasniti jer ni ja sama nisam znala kako izgleda put kojim trebam krenuti i iskeno se nadam i dajem sve od sebe da ja pratim svoju djecu, gledam kako se razvijaju i pokusavam im omoguciti ono za sto pokazuju interese

meni je to ponekad uzasno tesko, jer bi oboje npr. silno htjeli na plivanje, a ja nema sanse da im to u ovakvoj fin. situaciji omogucim jer nemamo bazen u blizini, a i to ne bi bio toliki problem da imam s kim podelit obveze oko prevozenja u oba smjera

tu se vracam na ono sto sam prvo gore napisala - u principu bi MOGLA organizirat da idu na plivanje, ali to bi me sve skupa previse kostalo, ne samo u financijskom smislu, nego opcenito, patilo bi puno stvari do kojih je meni osobno stalo i jednostavno sam izabrala da svi budemo napol sretni (moji roditelji npr. nikad nisu cak ni pokusali nalazit neka polovna rjesenja)

moji klinci idu na neke druge aktivnosti, meni jednostavnije za shendlat, a ja sam kolko tolko prisebna jer i sebi nekaj priustim pa smo svi zajedno u nekoj zlatnoj sredini

ili mozda nismo
vidjet cu za jedno 6 do 10 godina
kad mi pocnu predbacivat

[Mukica]

na plizologiju izvanredno

politologiju cure, politologiju
a cak sami na regrutaciji bila - imam vojnu knjizicu
nisi mogo taj faks bez regrutacije upisat

[Mukica]

ajme sto sam kontradiktorna
ja oprostila, pa nisam oprostila
pa ovo pa ono
trebala bi urednika imat, da mi uredjuje kilometarske postove
al valjda ste skuzile kaj sam htjela rec

[apricot]

a meni se čini da si ti tu svoju plizologiju i završila

[zhabica]

mukice, koji super post

[larmama]

pa na trg J.F.K., znas ona velika zgrada (sadasnji muzej Mimara)

mala ispravka nije trg J.F.K nego Roseveltov trg
dijelile smo istu zgradu

[Mukica]

da, fakat - Rooseveltov trg 8)

[Svimbalo]

Mukice

[babyboys]

a joooj, đe me nađe...

"dok si pod mojim krovom..." čula sam to mali milijun puta.
ali ja sam bila divljakuša, buntovnik (sa ili bez razloga?) i sve sijede na maminoj glavi sa jojja poklonila.
a ona je , tek što se oporavila od druge životne drame uskočila u priču o povampirenoj tinejđerki, do tada uzornom djetetu. i nije imala snage protiv mene koja sam tek uzimala zalet, pa je pribjegavala metodi ucjena i prijetnji.

ne zamjeram joj.prerasla sam i oprostila joj sve nerazumjevanje, svađe i nepopuštanja jer sad znam kako joj je bilo i koliko joj nisam olakšavala.
kod nje je sve ostalo na riječima i mojim suzama.

s druge strane, mm je oduvijek bio uzorno dijete iz velike obitelji (sedmero djece), vrlo dobar đak i pouzdan sin.
s 20 godina ga je njegova majka izbacila iz kuće. zbog jedne svađe koja je loše završila, u kojoj je on želio zaštititi sestru kao i milijun puta prije toga.
i otišli su. on, ta sestra i jedan brat u podstanare. svi odrasli, svi radili, dvoje studirali. sa starcima nisu dvije godine pričali. mm je popustio zbog djece, ali zauvijek je ostala gorčina u njegovu glasu kad se oni spominju.
oni se pokušavaju iskupiti, ali su svjesni da nije isto oprostiti i zaboraviti.

ja se iskreno nadam da ću uspjet sbvoju djecu poštedjeti takvih fraza i ucjena jer je potreban samo tren da riječi postanu djela s čijim posljedicama ne znam dal bih mogla živjeti...

[smoki]

Teška tema. Ja sam, eto, imala sve, po njihovom mišljenju a sve više i po mome. Mogla sam ostati do kad sam htjela, pod uvjetom da se javim i da ako je to iza 22 tata dođe po mene kolima. Srednju sam izabrala sama, fakultet također. Ono što zamjeram sama sebi je što nisam bila upornija u ganjanju "hobija". Moji nisu financijski stajali dobro, ali da sam bila upornija, ili da sam im nekako objasnila da mi je to toliko važno možda ne bih odustala zbog nemanja novca. Nekako su uspjeli od mene napraviti tinejdžera koji "zamišlja oca kako hoda po sobi brinući se" i koji ne želi ražalostiti/ razočarati / zabrinuti roditelje.
Istovremeno zamjeram im njihov odnos prama mojoj sestri. I iz njihovog primjera se vidi koliko je bitan individualni pristup. To su bili isti ljudi, u istoj situaciji, sa istim pristupom ali sa njom nisu uspjeli. Nije ona bila nikakav problem, čak je imala i bolje ocjene od mene, ali njoj se "nije vjerovalo". Po prirodi je manje otvorena od mene i umjesto da se pokušaju približiti išli su metodom "dok si u mojoj kući".
Jedino što mi pada na pamet ovako dok je još mala, je slušati svoje dijete i pokušati naći ono što kod njega najviše pali.

[Nataša,Sarajevo]

Totalno OT :

Mukice MOLIM TE izdaj "Sabrana djela", ti si prošla sito i rešeto!
Dolazim na potpisivanje knjige ZAGARANTOVANO!