mukica, ja kao tinejđer nisam bila dovoljno zrela da procijenim koliko bi on stvarno napravio to čime se prijetio, ja sam tada stvarno vjerovala da ću - ako ne daj Bože zatrudnim, padnem razred ili me privede policija - završiti na cesti. Nisam mogla razlučiti je li ga motivira strah za moju sigurnost i budućnost ili strah da će susjedi pričati da je NJEGOVA kćer propalitet. Pogotovo što kod nas nikad nije bilo razgovora, objašnjavanja zašto nešto nije dobro, nego drito 'zato jer JA tako kažem'.
Da li me takav njegov stav sprečavao da radim uobičajene mladalačke gluposti - pa i nije baš, samo sam ih bolje skrivala. A da sam tada upala u bilo kakve probleme, on bi bio zadnji čovjek kojem bih se obratila za pomoć. To je ono što po svaku cijenu kod svoje djece želim izbjeći, želim da se ona prvo obrate MENI, a ne frendovima koji znaju i mogu jednako malo kao i oni, ili još gore nekome tko će njihovu nevolju iskoristiti.