Otišla sam na studij s 18, ali da nisam, možda bih i sama spakirala stvari i zapalila... ne znam. U srednjoj školi znala sam ponekad razmišljati o tome.

Kad sam došla u Zg, perspektiva se promijenila - nitko me nije pitao kad dolazim doma ni što radim, ČAK NI KAD SAM PRIŽELJKIVALA da me pita. Nitko me nije pitao ni da li nešto trebam itd.... Posljedica: Završila sam studij u roku i uz minimalne troškove SAMO ZATO da se skinem s grbače roditelja čim prije. Nije svako zlo za zlo...

Doma od tate nikad nisam doživjela takvu izjavu, ni prije svoje 18. godine ni kasnije. Mama je druga priča, ali ona je kao osoba brza na jeziku i kaže svašta - što misli i ne misli, i meni i drugima... Imam i ja puno od toga, ali sam uz nju nekako ipak naučila držati jezik na prihvatljivoj lajni jer jezikom možete ljude jako raniti i to ostavlja posljedice. Često i zasjeni puuuno drugih dobrih stvari jer stvara lošu atmosferu.

Odlazak od kuće... Imala sam 28 kad sam otišla u inozemstvo na dulje vrijeme. Planirano i smišljeno. Mama (koja me do osamnaeste znala tu i tamo figurativno tjerati od kuće kad nisam tancala kako je ona očekivala) je rekla da mi zabranjuje... Mhm! U mojoj 28. godini! Rekoh tada da je NE PITAM za mišljenje ni dozvolu, već da je samo obavještavam o svojoj odluci. To je bilo prvi put da sam joj se svjesno hladno i argumentirano, suprotstavila s nakanom da ne odstupim. Imala sam diplomu, posao, prihod, vlastiti unajmljeni stan u drugom gradu, sve... Ništa od nje/njih nisam trebala, a ona je ipak smatrala da ja moram postupiti kako ona kaže. Pa je naučila da ne moram. Jer nisam. I ništ grdo se nije dogodilo. Više nisam bila balavica - mnogi ljudi su u toj dobi već roditelji (i moja mama je bila) i nose kojekakve velike odgovornosti. Treablo joj je nekoliko mjeseci, pa čak i godina, da prihvati da sam odaaaavno odrasla. I meni također da naučim najbolji način komunikacije. Batina najčešće ima dva kraja... Od tog vremena su naši odnosi puno bolji, ali je traaajalooooo... Taj period (od 18 do 28 godine) trebao mi je da sagledam svoje roditelje kao obične nesavršene ljude, što oni i jesu. Da prihvatim njihove vrline i mane, a bogme i oni moje...

Danas imam svoju djecu. Moj mlađi voli "biti gazda" i da je sve po njegovom... čak se jednom (s nepunih 5 godina) spakirao od kuće, s pinklecom! Imam i sliku te scene... Da ne bude zabune, bila je to dobra zafrkancija i svi smo znali da tu nema ni trunke ozbiljnosti. Mislim da mu tako nešto ne bi palo na pamet da nije 100% siguran da može računati na nas u svakom trenutku i situaciji. Ako djeca rastu u okruženju uzajamne ljubavi i povjerenja svih članova obitelji, vjerojatno nećemo imati ni potrebe da ih tjeramo od kuće, a ni oni za bježanjem. Moji sinovi mene i mm poznaju kao ljudska bića s dobrim stranama i manama - nismo savršeni, ali trudimo se biti što bolji, i njima i sebi. Djeca to vraćaju.