Čituajući naknadno, vidim da sam možda stvorila pogrešan dojam o svojim roditeljima-bili su divni, i još su , volim ih, poštujem, i što je najvažnije-volim i danas provoditi vrijeme s njima, a ne da se volimo na daljinu, kako je to nažalost često slučaj... s deklarativnom "ljubavi" i "dobrim odnosima"...
Pišem ovo zbog felixinog posta, žao mi je zbog tvog iskustva, draga, ali eto moji me nikad nisu natjerali da se tako osjećam-da me se mučilo, čak bih i tada bila priznala da su u pravu...oni su jednostavno bili dovoljno pametni, tj. dovoljno su me dobro poznavali ( a to svakako ne bi bilo moguće da nam inače odnsi nisu bili super) da znaju što kod mene "pali"...to što sam se pjenila x puta zato jer nisam smjela van dok ne ispravim lošu ocjenu, pa eto to me nije obilježilo, niti ostavilo traga na mojem odnosu s njima