Teška tema. Ja sam, eto, imala sve, po njihovom mišljenju a sve više i po mome. Mogla sam ostati do kad sam htjela, pod uvjetom da se javim i da ako je to iza 22 tata dođe po mene kolima. Srednju sam izabrala sama, fakultet također. Ono što zamjeram sama sebi je što nisam bila upornija u ganjanju "hobija". Moji nisu financijski stajali dobro, ali da sam bila upornija, ili da sam im nekako objasnila da mi je to toliko važno možda ne bih odustala zbog nemanja novca. Nekako su uspjeli od mene napraviti tinejdžera koji "zamišlja oca kako hoda po sobi brinući se" i koji ne želi ražalostiti/ razočarati / zabrinuti roditelje.
Istovremeno zamjeram im njihov odnos prama mojoj sestri. I iz njihovog primjera se vidi koliko je bitan individualni pristup. To su bili isti ljudi, u istoj situaciji, sa istim pristupom ali sa njom nisu uspjeli. Nije ona bila nikakav problem, čak je imala i bolje ocjene od mene, ali njoj se "nije vjerovalo". Po prirodi je manje otvorena od mene i umjesto da se pokušaju približiti išli su metodom "dok si u mojoj kući".
Jedino što mi pada na pamet ovako dok je još mala, je slušati svoje dijete i pokušati naći ono što kod njega najviše pali.