Vjerojatno još nitko od nas ovdje nije bio u ovakvoj situaciji iz pozicije roditelja, ali smo ju zato svi gledali iz pozicije djeteta: djeca su odrasla, došlo je vrijeme za samostalan život i otišla su iz roditeljskog gnijezda u kojem su ostavili roditelje ponosne na to što su odgojili samostalnu djecu i sretne što će sada imati više vremena za sebe.

Ili možda nije bilo tako? Možda su vas vaši roditelji teška srca pustili iz kuće i možda se čak nastavili miješati u vaš život na neprimjerene načine?
Ako je bilo tako, mislite li da je to možda zato što nemaju druge sadržaje za ispunjavanje svojih života koje su tokom posljednja 2 ili 3 desetljeća posvetili djeci?

Što mislite, kako će biti vama kad vam se djeca osamostale i odu iz kuće svojim životnim putevima?

Moj primjer: ja sam svojedobno kao jednu od svojih najlošijih životnih odluka označio činjenicu da sam iz roditeljskog doma otišao tek u 30. godini, uvijek sam smatrao da sam to trebao učiniti ranije ... na žalost, vrlo loša obiteljska financijska situacija nije omogućavala odlazak bez mogućnosti da sestra i ja financijski izdržavamo roditelje, a to je postalo moguće tek mojim odlaskom u inozemstvo.
Sam odlazak je prošao relativno glatko, a naknadna miješanja u naše živote (u što smo bili gotovo sigurni) smo sestra i ja spriječili odlascima u inozemstvo, dakle čisto geografskom metodom.

Na kraju je sve ispalo dosta dobro, odoljeli smo povremenim "psihološkim pristiscima", a nakon očeve smrti smo i sestra i ja u vrlo dobrim odnosima sa mamom.

Kakvi su vaši primjeri?


(možda ćete se pitati zašto sam pokrenuo ovu temu ... pala mi je na pamet misao čime bih se želio baviti kad jednog dana više neću provoditi većinu vremena sa djecom ... i tada sam pomislio kako neće biti lako izmijeniti navike sticane tokom niza godina)