i ja sam dijete rastavljenih roditelja. razveli su se kad sam ja imala 12 godina, moja seka 9. i dobro da jesu jer je život svima nama bio nepodnošljiv još tri godine prije toga.

nakon razvoda , s tatom nisam imala nokakav kontakt 3,5 godine jer nisam željela, jer sam bila ogorčena, ljuta i jadna. zato što su stavili sebe ispred nas. zato što sam svojoj sestri tada bila jedini "roditelj", a ja sam ga očajnički trebala. zato što mi je bilo žao mame koja je prošla pakao.

od tih razmišljanja je prošlo 15 godina i danas imam jako dobar odnos s tatom, on obožava moje dečke i oni njega i daje sve od sebe da ne izgubi moje povjerenje, uvjerio se jednom kako je krhko.

a što sam ja naučila iz tog svega ? da su mi djeca i njihova sreća najvažniji, ali je moja sreća itekako bitna.
da im, zato što ih volim, ne želim prištiti prizor mame koja plače, staraca koji urlaju jedno na drugo ili su samo.... jadni.

zato sam odluku da budem trudna i sama donijela racionalno i hladne glave.
i mislim da je to najbolje što sam napravila za svoje dijete. trenutno stanje stvari kaže da je tako, jer inače ni na koji način ne bismo bili gdje smo sada. sretni.