ja sam dijete rastavljenih roditelja i unuka dvaput rastavljene bake (da, da, bilo je toga i prije, pogotovo u vecim gradovima, a moja baka je bila jako prposna, da se tako izrazim )

moji su se rastali kad sam imala 20 godina i za mene je situacija bila stresna utoliko sto su mi i jedan i drugi uporno pokusavali dokazat da je nekom od njih vise stalo i da moram birat koga cu vise voljet. no u tim godinama je takve stvari lakse odmaknut od sebe nego sto je to mogao npr. moj mladji brat koji je imao 10 i kojeg su koristili kao lopticu za tenis izmedju dvije vatre

moj stav prema razvodu danas je pozitivan, jer mislim da su se moji kojim slucajem rastali ranije da bi cijela stvar prosla puno lakse i civiliziranije, odnosno da bi jos nekako i mogli funkcionirati zajedno, a ovako su tjerali trvdoglavost i sve ostalo do krajnjih granica pa su se npr. prvi put zajedno nakon razvoda nasli tek na mojem vjencanju, 7 godina kasnije. najgore je bilo to sto je buraz u pubertetu debelo koristio tu situaciju i nitko mu nije mogao stat na kraj, jer nije bilo komunikacije, ali ni autoriteta (kojeg su oni svojim ponasanjem kod nas djece unistili)

hocu reci, radije bi se rastala pa i dok je dijete malo ako ne ide skupa, tako da moje dijete ima dva sretna roditelja, nego ostala u braku gdje bi svi bili nesretni (makar se nadam da u mom konkretnom slucaju nikad nece morat doc do toga)