No čak i kada bi to bilo moguće, Ježurka ježić ne može biti nacionalist iz nekoliko razloga. Prvi i najvažniji je da je Ježeva kućica napisana 1948. kao navodna politička alegorija u kojoj je Jež Tito, a Lija Staljin (a Tito nije bio nacionalist). Čopić se također u 80-tima ubio skokom s mosta kao razočarani komunist nakon što je napisao uvod u djelo u kojem predviđa rast kesnofobije u Jugoslaviji i njene strašne posljedice. Treba samo pogledati posvetu Ziji Dizdareviću u "Bašti sljezove boje" i jasno je da Čopić ne podržava nacionalizam i upozorava na njega.
No za taj zaključak ima i drugih razloga.
Ježurki je "mio i drag" ma kakav bio njegov "rodni prag" - ovo je vrlo individualistički odnos prema pojedinom "pragu", ne prema kolektivu. Ježurka zapravo poručuje da prihvaća da je njegov dom nesavršen, ali mu je drag bez obzira na to. Nacionalist ne priznaje nešavršenost (posebno ako se radi o fundamentalnoj nesavršenosti) svog doma nego ju negira i okreće drugi obraz. Ježurka priznaje i da postoje legitimne kritike njegovog brloga, on od njih nikad ne bježi nego se s njima "suočava".
Ježurka je i vrlo galantan i s različitima od sebe odnosno susjedima. On se liji "klanja sa bodlja trista", želi joj pijetla i kokoš u loncu i guskino krilo kao lepezu. On joj diže zdravice i s njom ruča 4 sata dok im se trbusi ne napregnu ko bubanj. To njegovo ponašanje je domoljubno, ne nacionalističko.
Domoljublje je naime pozitivan odnos koji podrazumijeva da je u interesu svakoga da ima ugodno okruženje / susjede. Ježurka je domoljub, a ne nacionalist jer on je s drugima pristojan i drag jer shvaća da mu je to u interesu. Niti provocira niti se nameće niti se promovira.
Zapravo, cijeli zaplet u Ježevoj kućici se isto tako temelji na pogubnosti predrasuda, jednog od moćnijih nacionalističkih oružja: svi Ježurkini šumski sustanari stvaraju predrasudu da je njegov dom nešto tajanstveno posebno samo i jedino zato jer želi tamo biti – čine logičku pogrešku. Lija prenošenjem svoje početne predrasude kao istine i/ili jake sugestije "zavede" i Vuka i Medu i Divlju Svinju.
Lija je dakle zapravo ta nacionalistička manipulatorica koja neprovjerenim predrasudama zapali bedake pa nastane cijela graja oko - ničega. Zbog nezadovoljstva svojim životnim standardom i nesigurnosti Vuk, Medo i Divlja Svinja se lako mobiliziraju s tim da Medo to čini i zbog perverznog razloga da jednostavno uživa u "šali".
Kada se ta izmanipulirana "banda" počne unositi u lice domoljubu Ježurki demonstracijama pred njegovom kućom (doduše bez vikanja "Za dom spremni!") on im ukaže da je to što govore ludost, da ima bitnijih stvari kao što je činjenica da je "vrijedan i miran" i da to rade samo zato jer su nezadovoljni makar on nije izvor toga. Nakon njegovog uvjeravanja i Lija uvidi da on zbori "zdravo" (ona voli biti na strani pobjednika), a Vuk i Medo joj čak i spuste da je stvarno "budala", makar su pravi bedaci zapravo oni.
Koji je kraj? Sve ove izmanipulirane stigla je glupa smrtonosna sudbina koja s Ježurkom nema veze, ali ima veze s time što se zbog neprovjeravanja informacija, manjka rasprave i općenito drugačijeg ideološkog kostura daju izmanipulirati. Jedini "živi" iz nesporazuma na kraju izlaze Lija The Shit Stirrer i Ježurka, s tom razlikom da se Liju u zadnjem poglavlju upće ni ne spominje. Spotlight je na ježu "vještaku i majstoru u poslu svom" koji "radi i čuva" svoj dom (a ne naciju!) i koji je u tome od nacionalista naprosto uspješniji.
Dakle čak i ako prihvatimo Ježevu kućicu kao test za nacionalizam i domoljublje ispada da je Ježić domoljub i pobjeđuje, dok nacionalist nestaje s horizonta događaja. Nacionalizam vodi u marginalizaciju samog sebe dok domoljublje vodi u kritičku afirmaciju. Ježeva kućica je dobar tekst, a može se interpretirati i kao mini "Alice u zemlji u čudesa" (taj tekst je zapravo zanimljiva i složena filozofska rasprava) za jednu drugu publiku koja progovara protiv manipulacije, nametanja i izbjegavanja rasprave, a afirmira kao pobjednike one koji su principijalni, ugodni i razumni. Taj je tekst blaga antinacionalistička alegorija i to je možda bio jedan od razloga "poticanja" povlačenja te knjige iz "službene lektire" za odgovarajući obrazovni uzrast u 90-tima u Hrvatskoj. Pomoglo je naravno i to da je autor član drugog plemena.
Domoljublje i nacionalizam se preklapaju u jako malo stvari, možda tek u tome da oboje vjeruju da oni rade ono što je u interesu nacije. No razlika koja se iz te sličnosti rađa je da makar su skoro jedinstveni u stavu prema ocjeni svog ponašanja nisu ni blizu konsenzusa kad se ocjenjuje tuđe. Nacionalisti tuđe ponašanje smatraju neprijateljskim i/ili nedozvoljenim, domoljubi prijateljskim i/ili legitimnim, makar nekad i malo "luckastim". To je razlika u stupnju tolerancije i odgovornosti.
Domoljublje možda nije antonim nacionalizmu ali je sigurno puno dalje od sinonima nego što se u Hrvatskoj uopćeno misli. "Hrabrost, predanost, marljivost i druželjubivost" domoljublja koje spominješ su obilježja odgovornosti koje, čini mi se, nacionalisti nemaju. Nacionalisti zapravo nisu hrabri: neka ekipa koja je provocirala na Thompsonovom koncertu izgledom i ponašanjem lijepo najavi svoje okupljanje na Trgu bana Jelačića pa da vidimo što će se dogoditi i hoće li proći bez reakcije. Nisu ni predani jer se svojim provokacijama bave jer nemaju što pametnije raditi – ta situacija naravno nije često njihova krivnja. Marljivosti im isto nedostaje jer da su marljivi bili bi predani, a ne oportuni, sporadični, ekcesni i neefikasni. Druželjubivosti doduše imaju i nacionalisti, ali s tom razlikom da je ona ograničena na one s kojima se slažu dok je prema drugima poprilično rezervirana.
Na kraju, je li nacionalizam ili domoljublje vrlina ili mana je manje bitno pitanje kao što je manje bitno koliko gaća ima Vlatka Pokos. Rasprava o takvim pitanjima troši energiju i vrijeme na nebitne stvari jer je ključno pitanje što je praktičnije i mudrije. "Vrline" i "mane" su presubjektivni koncepti da bi se njima vrednovali ti pojmovi jer nemamo svi isti stav prema tome što je vrlina ili mana.