Da li pretjerujem?
Čitam sve vaše teške priče i onda mislim da pretjerujem u mislima koje me razdiru posljednjih dana. Jer čini mi se da se približavam vama. Ukratko, u braku smo osam godina, on je dobar, djeca ga vole, prema meni je OK, mada više živimo u nekom bratskom odnosu. Prije nekog vremena umrla mi je mama s kojom sam bila izuzetno bliska, bila je moja najbolja prijateljica. Prije nje, nedavno mi je umro tata. Oni su mi značili gotovo više od njega jer su mi bili potpuna podrška i sigurnost koju mi on ne daje. Naime, on je cijelo vrijeme, a tako je i sada radio po cijele dane, a ja sam vrijeme provodila sa njima. Sad više njih nema, ja sam potpuno sama sa mojim klincima, i jako mi je teško. On nije ni pokušao nešto promijeniti s poslom, s obzirom da se njegovo cijelodnevno izbivanje financijski uopće ne isplati, a moja djeca imaju tatu na kapaljku i mamu koja se ubija da im ga nadoknadi. I ja radim odgovoran i stresan posao, no on često trpi samo da im se više posvetim. Po ljeti čak znam izvući i po mjesec i pol da sam s njima. Njemu privatnik daje 2 tjedna. Sada sam bila dva tjedna na slobodnim danima s djecom, a on je svoj treći slobodan tjedan u godini trebao ići na skijanje sa starijim. Dan prije polaska mali se razbolio, on je poludio, kao neko nezrelo dijete, rekao mi je da ne zna kako će to podnijeti, jer je to očito povezao sa planiranim dopustom od posla na kojem ima problema. Ja sam mu tada rekla da ode sam, jer ne mogu gledati kako to tako teško podnosi. Čak sam mu predložila da idemo kasnije svi zajedno, nije htio ni čuti. Ja ne skijam, imam bebu koju čuvam dok on skija, a kad smo bili prošle godine sami na skijanju žalio se da mu je dosadno skijati sam. A ja sam namjerno željela da smo sami jer je to malo dragocjenog vremena koje možemo posvetiti svojoj djeci. A znate da kad ste u društvu, to ne možete. I tako moja dragi sad uživa na mondenom skijalištu sa društvom u kojem nitko nema djecu, uzgred nemamo love, išao je u minus za to, a ja sam sa dvoje djece doma poluluda, umorna i jadna jer njemu nije jasno u čemu je problem. Jako teško podnosim smrt mame, borim se sa mlađim djetetom i često se ne sviđam sama sebi više kao mama jer sam u užasnom stresu. I zato mi nije jasno da me mogao ostaviti bez problema, u takvom stanju. Kao potrebno mu je da se odmori od svega.Valjda i od nas. Jer meni izgleda ne treba odmor od svega. A najviše me boli, da je od svoja tri slobodna tjedna jedan mogao ukrasti od djece. Sada kad dođe morati će odrađivati nekoliko vikenda, i djeca ga opet neće viđati. Osjećam se loše, iskorišteno, bila sam već kod psihijatra. Ne želim da sve propadne, ali stalno mislim, kada bih se ja počela ponašati tako, sve bi išlo k vragu. Djetinjast je i sebičan, očito ne tako dobar tata kao što sam mislila, muž da i ne govorimo. Jer ja brojim sate koje nisam sa mojom djecom. A on i kad je slobodan stalno pita s kime ćemo se družiti. Eto malo sam vam istresla svoje probleme. Posljednjih dana razmišljam kako je ovaj njegov odlazak na skijanje možda i početak našeg kraja. A zaista ne želim to. Da li pretjerujem?
 |
|||
Odgovori s citatom
).
