U blagdanskim danima učestali su susreti s članovima šire obitelji. Kao relatvno nedavno proširena obitelj ponovo smo potaknuli komentare i pitanja, pa sam imala prilike češće nego inače odgovarati na pitanja o svom iskustvu posvojenja - od prve obrade, preko postupka samog posvojenja, do bivanja roditeljem posvojenom djetetu, djeci. Ono što sada znam i osjećam u većoj mjeri nego nedugo nakon prvog posvojenja, jest to da je posvojenje poseban vid roditeljstva s nekim svojim uobičajenim problemima, koji se razlikuju od problema u biološkim obiteljima. Odnosno, nadodaju se na njih.
U knjizi "Real Parents, Real Children" Holly van Gulden i Lise M. Bartels-Rabb u intrigantnom prvom poglavlju pod nazivom Roditeljstvo je roditeljstvo - nije li? navedene su neke bitne razlike. Prva je ovo: bez obzira na razlog i dob u kojoj djeca idu u posvojenje, to su djeca odvojena od svojih bioloških roditelja i genetskih korijena. Roditelji zajedno s djecom posvajaju i tu njihovu "stvar". Dodatni zadaci koji se tu postavljaju pred roditelje posvojitelje: prepoznati utjecaj iskustva odvajanja na dijete, pomoći djetetu da razumije i nosi se s tim problemom i svojim osjećajima, pomoći mu da na prihvatljiv način izrazi svoje osjećaje, učiti kako se nositi s nezdravim manifestacijama tih osjećaja, prepoznati i razriješiti vlastite probleme vezane za djetinjstvo i neplodnost, i prihvatiti nedostatak djetetove genetske veze s nama samima.
Autorice ističu da iako se termin "djeca s posebnim potrebama" koristi u drugom, specifičnom značenju, one vjeruju da sva posvojena djeca imaju posebne potrebe - u smislu potreba s kojima se djeca koju podižu njihovi biološki roditelji ne suočavaju. Normalno je da se posvojene osobe bave materijom vezanom uz njihovo genetičko nasljeđe, pitanjima tko su njihovi biološki roditelji, zašto ih nisu mogli podizati ili zašto su izabrali da to ne žele. Roditelj posvojitelj može pomoći svom djetetu ako razumije kako dijete razumijeva te stvari, kako ih interpretira, što osjeća o posvojenju i zašto.
Povremeno ističem kako mi je žao da nas kao potencijalne posvojitelje nitko nije pripremao na to što posvojenje znači, na uobičajene probleme koje ono donosi i s kojim se velik broj posvojenih obitelji susreće. Niti imamo potporne i savjetodavne službe namijenjene roditeljima posvojiteljima i posvojenoj djeci.
Žao mi je što nama nisu na vrijeme rekli stvari koje bi nam mogle pomoći, što smo morali učiti na svojim greškama i istraživati u neprilagođenoj okolini mjesecima dok nismo uspjeli pružiti potrebnu pomoć svom djetetu. Mi se sad stvarno osjećamo kao veterani posvojiteljskog roditeljstva, s dosta iskustva, nekim riješenim problemima i hrpom pročitane literature iza sebe. Ali ne vidim zašto bi svatko morao prolaziti takav put - ne ako postoje iskustva i znanja i stručna praksa o tome što se kao problem često pojavljuje, i kakav pristup obično pomaže. Međutim, potencijalnim posvojiteljima u Hrvatskoj prepušteno je da sami dođu do toga. Na stranu to što ne zna svatko čitati literaturu na stranom jeziku, strana iskustva nisu najprimjerenija, pa bi se tim više naše institucije trebale potruditi da saberu ovdašnja iskustva i na temelju njih organiziraju potporne službe.
Bojim se da sve to ne znam u razgovoru ispravno izreći, jer imam dojam da često potaknem uvrijeđeno - obranaški stav: Pa nije ni nama ("običnim" roditeljima) nitko rekao što znači biti roditelj i s kojim ćemo se problemima sve susretati. Nikako ne želim podcijeniti izazove roditeljstva u biološkoj obitelji. Uostalom, s dobrim dijelom njih se i mi susrećemo.
Ali želim istaknuti da je većina nas izložena i uključena u model biološke obitelji od naših najranijih dana. Znamo što znači biti dijete u biološkoj obitelji, gledali smo rođake i prijatelje kako dobivaju djecu, učili donekle i na njihovim iskustvima - pa makar negativnim. Literature o roditeljstvu puna svaka knjižnica, stručna pomoć je u nekoj mjeri tu.
Roditelji posvojitelji obično nemaju prethodno osobno iskustvo posvojene obitelji, niti primjer u bližoj okolini. Literaturu naručuju stranu, a stručne osobe za ovo područje gotovo ne postoje. Liječnik, pedagog i učitelj, ako im se obratimo s pitanjem, savjetovat će nas isto kao i neposvojenu obitelj, kao da čina posvojenja kojim je nastala naša obitelj nije nikad bilo.
Ne želim od nas raditi žrtve ni heroje - jer mi to nikako nismo. Roditelji smo, s uobičajenim roditeljskim problemima i radostima, i još ponekim dodatnim. Želim istaknuti da posebna problematika s kojom se susrećemo nije od vrste koju treba zanemariti, ne može se izbjeći žarkom željom da budemo pravi roditelj svom djetetu, niti je pokazatelj toga da ipak nismo do kraja prihvatili dijete kao svoje. Zato bih voljela da nam u pripremi i kasnije izlaženju na kraj s time država osigura bar mogućnost adekvatne stručne pomoći.
I još želim reći da sam kroz naše posvojiteljsko iskustvopostala osjetljivija i na probleme odnosno nedostatak sustavne pomoći i pristupa i drugim obiteljima sa svim vrstama posebnih potreba u najširem smislu riječi: jednoroditeljske, mnogobrojne, s bolesnom djecom, s bolesnim roditeljima itd.