Ja sam imala jedan ozbiljan iskren otvoreni razgovor sa njom gdje sam joj na što mogući blagi način pokušala objasniti kako stvari stoje,kako ona nije jedina koja nema tate,kako je već odrasla osoba koja bi se trebala osamostaliti,misliti malo na svoj budući život i jasno joj dala do znaja da želimo da odseli. Bilo je to prije godinu i pol,dali smo joj vremena da isplanira kako će i šta će dalje,i nedavno smo joj opet ozbiljno rekli da nađe nešto i da ode! Ali sada sam odlučila da definitivno mora otići!

Ja sam tu iskreno puno kriva jer sam takva osoba da ne mogu nekoga povrijediti i ne mogu podnjeti da se na mene netko naljuti,ali sada mi je i toga dosta. Pa sam bila fina i dobra prema njoj. Jednom sam je zamolila da mi nešto uradi i nije htijela,vjerovatno nije puno razmišljala,pa je ne bi više molila ništa. Mogla se i sama nekad sjetiti da mi nešto pomogne pogotovo dok sam bila trudna.

A i njezina mama po meni nije baš puno fer prema nama,mi bi joj trebali biti na prvome mjestu kad dođe u Hrvatsku da prvo nas obađe,nego smo joj mi na zadnjem mjestu. A nazove nas jednom na godinu,ako i toliko! Još mi je jednom rekla kako smo je lijepo odgojili ---pa nisam joj je ja odgajala,samo sam tri godine starija od nje! (Vjerovatno se ni njoj ne sviđa kako se ponaša,kaže da je u njenoj kući toga ne bi bilo) Zbog toga se i uvijek posvađaju kada su tjedan dana zajedno. Svaka želi po svojem!

Baš mi je drago što vas ima puno koje misle da je toga bilo dosta, to će mi dati snage da to dokrajčim.Što je previše je previše!