Lijepo ponašanje - nije to samo tako

[Vlvl]

Koja pravila pristojnog ponašanja očekujete da djeca ove dobi poštuju, što im progledate kroz prste? Imate li s nečim problema?
Naš malecki me neugodno iznenadio kad je goste koji su mu došli čestitati imendan dočekivao sa Šta si mi donio? i pružao ruke prema vrećicama s poklonima prije nego ruku i obraz za pozdrav/pusu. Čak je nekome komentirao "samo knjige" :shock: i to dijete koje jako voli knjige.
Jednu rundu razgovora o poklonima i očekivanjima odradili smo pred rođendan, drugu pred Božić - očito nije dovoljno. Stalno isplovi nešto što sam mislila da se podrazumijeva, a očito se ne podrazumijeva. Onda se grizem što nismo ranije o tome govorili, ali ionako ga od kad je došao obrađujemo pravilima.
Recimo, ponašanje za stolom - sad se samo ponekad zaboravi pa mljacka, sve je bolji u baratanju vilicom i nožem, ali još mu je teško sjediti bez vrpoljenja, protezanja, uzdisanja i pjevanja.

Jedan dio problema je to što ne razumije dovoljno razlike između poželjnog ponašanja za male i velike. On skida ponašanje odraslih, hvata fraze, i sve to vraća kao ogledalo, uvjeren da tako treba. Npr. redovito nas je pri jelu zainteresirano ispitivao: I? Kako je? - čini se nebitno, ali prilično je iritantno čuti to uz svaki obrok. Prošlo je vrijeme dok smo mu uspjeli objasniti da ne pitaju to mali velike, nego veliki male (i to samo ponekad) uz moguću iznimku kad mali priprema jelo ili pomaže.
Kad nauči pravila pokušava ih primijeniti na svima. Npr. rođaka nas zamoli da odgleda kratku emisiju koja ju profesionalno zanima i sjedne pred stišani televizor - a mali joj dođe objašnjavati da vrijeme večere nije vrijeme za gledanje televizije.

Još jedno pitanje. Kad su vaši savladali obraćanje s Vi stranim osobama?

[Bubica]

ovo zadnje - s polaskom u skolu. Sada je drugi razred, jos malo brka situacije i "vikanje" pa cesto i baku zove s "vi", vjerojatno zbog godina.

sa svim ovim ostalim se i mi gombamo iako smo stariji - i s poklonima, ponasanjem za stolom, pozdravljanjem, odgovaranjem na istom nivou itd. Mislim da nista ne ide preko noci, moze pomoci samo upornost i strpljivost

[babyboys]

ja od svog iznimno teško odgojivog djeteta ne očekujem puno, samo da se pridržava onog što godinma drvim, a to je da pozdravi kad ulaazi i izlazi iz prostorije, da nije "daj" nego molim te, hvala i izvoli. da se kaže dobar tek za stolom i da se ne mljacka.

vikanje i tikanje još nismo razjasnili, on pomalo napikava kome treba kako, ali ja se ne uzbuđujem previše. svi stariji s kojima on dolazi u kontakt su mu sami dozvolili da im se obraća sa ti.

jedino što je uvijek i u svakoj situaciji zabranjeno su psovke svih vrsta.

trenutno smo ionako više zaokupljeni s tim da drugima objasnimo da se on ne ljubi kod pozdrava.

[Deaedi]

Jedan dio problema je to što ne razumije dovoljno razlike između poželjnog ponašanja za male i velike. On skida ponašanje odraslih, hvata fraze, i sve to vraća kao ogledalo, uvjeren da tako treba.

U pravu je, odrasli su djeci uzor. Po meni, nema razlike između poželjnog ponašanja za djecu i za odrasle. Ono što ne smiju djeca, ne smiju ni odrasli. Po meni, djeca samo mogu više od odraslih, a ne obrnuto. Iako je moje dijete manje, ovako sam ja odgajana, a namjeravam tako odgajati i svoje dijete.


Kad nauči pravila pokušava ih primijeniti na svima. Npr. rođaka nas zamoli da odgleda kratku emisiju koja ju profesionalno zanima i sjedne pred stišani televizor - a mali joj dođe objašnjavati da vrijeme večere nije vrijeme za gledanje televizije.

Pa i tu je u pravu. Treba objasniti da postoje iznimke, ali onda i njemu dopustiti, ako nesto zeli pogledati za vrijeme vecere.

Još jedno pitanje. Kad su vaši savladali obraćanje s Vi stranim osobama?

Sa nepunih 4g, vec kuzi kome treba reci Vi, ponekad se zabuni, pa kaze ti.

[Peterlin]

Prvo - ti i vi:
VI se uci u skoli. Do kraja prvog razreda savladaju svi koji to prije nisu znali... Moji su to naucili negdje u zadnjoj vrtickoj godini. Nismo ih upozoravali, SAMI su primijetili da se nekim ljudima govori onako, a drugima ovako... Mislim da je mladji sin (drustvenjak) to zapazio u nasoj komunikaciji i poceo "cackati" po tom pitanju - zasto mama i tata teti odgajateljici govore VI? Objasnili smo da tako govoris osobama koje postujes, a koje ti nisu jaaaako bliske (pa se zato baki moze reci TI). Pitao je i zasto ja govorim svekrvi VI, a tata mojom mami... Bistro dijete! Stariji (tehnicar) se brzo priklonio i zapravo je to sve islo glatko.

Drugi dio price, ovaj s poklonima, puno je sira tema nego lijepo ponasanje. To ukljucuje socijalnu osjetljivost, mogucnost uzivljavanja u tudje cipele (kako se netko drugi osjeca ako mu kazes "samo knjige si mi donio?") a za to dijete treba biti EMOCIONALNO ZRELO + treba imati DOBRE UZORE u svojoj sredini. Utjecaj druge djece takodjer se racuna (ja moram stalno upozoravati mladjega koji ima puno losih uzora u svojoj okolini "da li ti se svidja kako se taj-i-taj sad ponasao, da li je lijepo to sto je sad rekao/ucinio" itd...)

Moramo biti budni. U ovom periodu djeca stalno trebaju podsjecanje (nije im dovoljno jednom reci) na to kako se treba ponasati. Nije lako, ali ni strasno. Pa prohodali su, naucili govoriti, odviknuli su se od pelena... sve u svoje vrijeme. Dob u kojoj su sada upravo je pravo vrijeme za ovaj dio odgoja. Ne mozemo ih sacuvati od svih losih primjera i utjecaja, ali im mozemo polako osvijestiti sto i kako se od njih ocekuje... Prvo primjerom, a onda rijecima. Sretno svima (nisam iznimka - i mi smo sad u toj fazi...)!

[Vlvl]

Po meni, nema razlike između poželjnog ponašanja za djecu i za odrasle. Ono što ne smiju djeca, ne smiju ni odrasli.

S ovim se ne slažem. Ponašanja koja proizlaze iz naše odgovornosti za djecu poželjna su za nas, ali ne za njih. Npr, ja trebam prekontrolirati kako se obukao, a on ne samo da ne treba nego nije lijepo da prilikom izlaska pregledava jesmo li se mi obukli kako treba.

[Deaedi]

Po meni, nema razlike između poželjnog ponašanja za djecu i za odrasle. Ono što ne smiju djeca, ne smiju ni odrasli.

S ovim se ne slažem. Ponašanja koja proizlaze iz naše odgovornosti za djecu poželjna su za nas, ali ne za njih. Npr, ja trebam prekontrolirati kako se obukao, a on ne samo da ne treba nego nije lijepo da prilikom izlaska pregledava jesmo li se mi obukli kako treba.

Ma da, a vidiš ja baš mislim da bi ohrabrivala njenu inicijativu da komentira moje oblačenje.

[Peterlin]

Po meni, nema razlike između poželjnog ponašanja za djecu i za odrasle. Ono što ne smiju djeca, ne smiju ni odrasli.

S ovim se ne slažem. Ponašanja koja proizlaze iz naše odgovornosti za djecu poželjna su za nas, ali ne za njih. Npr, ja trebam prekontrolirati kako se obukao, a on ne samo da ne treba nego nije lijepo da prilikom izlaska pregledava jesmo li se mi obukli kako treba.

Ma da, a vidiš ja baš mislim da bi ohrabrivala njenu inicijativu da komentira moje oblačenje.

I ja mislim da ne treba postojati nikakva razlika između lijepog ponašanja djece i odraslih. Ta razlika zbunjuje djecu (jer ne razumiju) i eto cirkusa!

[Vlvl]

Hja, valjda ste vi tolerantnije mame. Kad bi nakon jutarnjeg odjevanja u kojem potkošulju, majicu i vestu uspije staviti na sebe krivo na tri uzastopna različita načina (i nije da ne zna, nego mu misli blude) krenuo provjeravati jesam li ja zakopčala jaknu bila bih spremna ispalit ga iz topa.

Ta razlika zbunjuje djecu (jer ne razumiju) i eto cirkusa!

Da, zbunjuje, ali baš zato dijete nije arbitar. Zato što ne zna procijeniti opravdane iznimke.
Možda sam staromodna, ali smatram da djeca ne trebaju opominjati i upozoravati odrasle. Odnosno, različito gledam na dobrodušno upozorenje tipa "Pazi da ne padneš" od "pametovanja" kao u spomenutom primjeru s TV-om.

[Deaedi]

Možda sam staromodna, ali smatram da djeca ne trebaju opominjati i upozoravati odrasle. Odnosno, različito gledam na dobrodušno upozorenje tipa "Pazi da ne padneš" od "pametovanja" kao u spomenutom primjeru s TV-om.

ja bi recimo u tom slučaju sa TV-om bila stvarno ponosna na svoje dijete:

1. jer je naučilo da se TV ne gleda za vrijeme obroka
2. jer je imalo hrabrosti to reci odraslome
3. jer 1 i 2 pokazuju da izgrađuje karakter
4. jer je za dijete velika stvar obratiti se na taj način odraslome, i to treba ohrabrivati

[Bubica]

i ja se slazem da razlike u lijepom ponasanju odraslih i djece ne treba biti. Takosam odgajala dijete. On je naravno, generalizirao stvar pa si dopusta i pametovati na nacin na koji mi pametujemo njemu Nije ugodno ali koristi da osvijestis svoje obrasce komuniciranja.

[babyboys]

Možda sam staromodna, ali smatram da djeca ne trebaju opominjati i upozoravati odrasle. .

ja bi recimo u tom slučaju sa TV-om bila stvarno ponosna na svoje dijete:

1. jer je naučilo da se TV ne gleda za vrijeme obroka
2. jer je imalo hrabrosti to reci odraslome
3. jer 1 i 2 pokazuju da izgrađuje karakter
4. jer je za dijete velika stvar obratiti se na taj način odraslome, i to treba ohrabrivati

meni je velika razlika između pametovanja i upozorenja "to se u našoj kući ne radi ", jer ako on ne smije gledat tv za vrijeme obroka, zašto bi smio itko drugi i u toj situaciji dijete nije bezobrazno, nego dobro naučeno.

[Zdenka2]

Nijedno dijete se nije rodilo uglađeno. Prihvaćanje pravila ponašanja shvaćam kao proces koji nije uvijek pravocrtan - primjerice, dijete koje se već naučilo pozdravljati uđe u fazu srama i od nelagode prestane pozdravljati. Nije to lako, ali ide svojim tijekom.

Na nekima od spomenutih oblika ponašanja inzistiram, na drugima ne. Važno mi je da pozdravljaju, ne upadaju u riječ, da pristojno jedu, da ne prostače i da se ponašaju primjereno mjestu i situaciji u kojoj se nalaze. Nešto od toga su usvojili, nešto nisu, nešto kako kada. Ne uzrujavam se previše oko toga nego ponavljam svoje i pokazujem primjerom. Mislim da djeca dugoročno sve to ipak prihvate.

Što se tiče obratne situacije, to jest da oni u nečemu ispravljaju mene, ovisi o čemu se radi. U ovom primjeru s rođakinjom koja je došla gledati TV rekla bih djetetu da ne stavlja takve primjedbe gostima i da je to iznimna situacija. Kad je M. bio manji znao je dolaziti ljudima u kafiću i prekoravati ih zbog toga što puše - objasnili smo mu da tu prelazi granicu i da on nije pozvan da odgaja te ljude. Ako se radi o nama ukućanima, neka pravila vrijede za sve: npr. ako djeca ne smiju jesti pred TV-om, ne smiju ni roditelji. U nekim drugim situacijama ne smeta mi da stave primjedbe, a ako me nešto iritira, kažem to i objasnim zašto. U nekim stvarima ne dozvoljavam da me hvataju. Npr., moja kći je imala lošu naviku da vuče noge dok hoda. Ja sam je redovito upozoravala na to, a onda je ona meni počela brojati svako slučajno struganje cipelom. To nisam dopustila, jer se ne radi o istoj stvari i ne želim joj dopustiti da na takav način osujećuje moj pokušaj da je riješim ružne i nezdrave navike. Ako je njihova kritika nekog mog postupka opravdana, prihvaćam je i ne mislim da narušava moj autoritet. Štoviše, mislim da tako stječem kredibilitet.

Ovaj primjer s razočaranom reakcijom na poklonjene knjige smatram dječjom reakcijom koja roditelju u tom trenutku ne mora biti ugodna, ali je dječja i nije bezobrazluk. Objasnila bih djetetu kako se može osjećati osoba koja je to poklonila, ali ne bih očekivala da nužno reagira kao odrasla osoba.

Što se tiče vi i ti, znalo mi je biti neugodno što je moj M. sa svima bio "prijatel", na ti, i nikako ga naviknuti na vi. To je savladao u školi i sada (otprilike) zna kome mora reći vi. B. je to odmah prihvatila, ali i ona ima neke svoje muhe - lijepo će pozdraviti, pristojno porazgovarati, a istog trenutka kad se ta osoba okrene i još nas debelo čuje na sav glas pitati: A tko je to? Finesa ponašanja ima puno, nije ni djeci lako naučiti sve što očekujemo od njih.

[Rene2]

Ja bih to rekla ovako: Ne brinite se što vas djeca nikad ne slušaju, brinite se zbog toga što vas neprekidno promatraju.

Ja u mojoj kćeri prepoznajem i sebe i MMa i moju mamu i njenu učiteljicu...
Sve ono što sam htjela postići neprestanim ponavljanjem nije nikada urodilo plodom kao kad sam to napravila primjerom.

Naravno da treba i više puta ponoviti

Mi smo se dugo borili sa ispuštanjem vjetrova i podrigivanjem (ne biste vjerovali, ali o djevojčici govorim), razlog je MM koji smatra da je u kući sve u redu, ali u javnosti treba paziti. Ja sam kontra, ako ne paziš kod kuće, lako ćeš se zaboraviti i u javnosti.
S vremenom se i on uvjerio da je to kod djece baš tako. Kad ga je par puta dovela u prilično smiješnu situaciju (a za njega i neugodnu), onda je i on prešao na moju stranu.

[Peterlin]

Hja, valjda ste vi tolerantnije mame. Kad bi nakon jutarnjeg odjevanja u kojem potkošulju, majicu i vestu uspije staviti na sebe krivo na tri uzastopna različita načina (i nije da ne zna, nego mu misli blude) krenuo provjeravati jesam li ja zakopčala jaknu bila bih spremna ispalit ga iz topa.

Ta razlika zbunjuje djecu (jer ne razumiju) i eto cirkusa!

Da, zbunjuje, ali baš zato dijete nije arbitar. Zato što ne zna procijeniti opravdane iznimke.
Možda sam staromodna, ali smatram da djeca ne trebaju opominjati i upozoravati odrasle. Odnosno, različito gledam na dobrodušno upozorenje tipa "Pazi da ne padneš" od "pametovanja" kao u spomenutom primjeru s TV-om.

U spomenutom slučaju s TV-om dijete je vjerojatno "skinulo" način na koji se njega opominje!

[Vlvl]

Otvorila sam ovu temu s namjerom da saznam što je vama za djecu te dobi u redu, što smatrate važnim i učite tome djecu iz petnih žila, a gdje vam se čini da nije tako bitno. Zanima me što je djeci lakše, a što teže savladati, i koliko se to kod njih poklapa.

Nisam htjela da se tema pretvori u trančiranje jednog našeg slučaja.
Slažem se da djeca služe kao ogledalo našeg ponašanja, ali ne samo našeg, nego, što Rene2 kaže, i naših roditelja, učitelja, ali i susjeda, prijatelja... Zato naš dobar primjer nije sve. Možda mali opominje gošću jer mi tražimo da se prije obroka ugasi televizor, ali sigurno ne otima vrećice iz ruku jer je takav kod nas uobičajen doček gostiju.
Znam da je lakše savladati pravila nego iznimke, i da kod klinaca teško ide nijansiranje. Kad je su bili u fazi Daj i Hoću! ponavljali smo da se govori molim. (Mm i ja međusobno i prema djeci redovito koristimo molim, hvala i izvoli). Da bismo na svaki naš "Ajde mi donesi" dobili odgovor "Kaže se molim!". Nakon čega slijede objašnjavanja da ljubazno izrečena molba ne mora sadržavati u sebi riječ molim, isto kao ni panični poziv za intervencijom.
Dijete me može opomenuti, ukazati na neke nedosljednosti, pa ću objasniti zašto je to iznimka ili reći da ima pravo. Ali smatram da u lijepo ponašanje zaista spada da djeca ne podučavaju starije, da ne mjere svaki njihov pokret i riječ i na uočene propuste ne ukazuju slavodobitnim tonom. Tim više što se ni mi s njima tako ne ophodimo.

[split]

Naša je kćer jednom kad smo imali goste na večeri rekla kumu da se dok se jede ne govori. Nama je to bilo simpatično. Nije bila neka uštogljena prilika pa smo to prihvatili ka zezanciju.
Juečer mi se ispričala u vezi vilice (iako ne inzistiramo kako da ih drži ali smo joj pokazali kako bi trebalo) da joj je lijeva ruka stvarno slabija. Mislim da nebi trebalo inzistirat na strogim pravilima već ih neprimjetno "gurat" svojim primjerom i drugim smicalicama.

[Sneki]

Moja curica je drugu koji joj je došao na rodjendan rekla "nisam mislila da ćeš stvarno doći!Bolje ti idi kući!".Šta reći... :?

[MGrubi]

Možda sam staromodna, ali smatram da djeca ne trebaju opominjati i upozoravati odrasle. Odnosno, različito gledam na dobrodušno upozorenje tipa "Pazi da ne padneš" od "pametovanja" kao u spomenutom primjeru s TV-om.

ja bi recimo u tom slučaju sa TV-om bila stvarno ponosna na svoje dijete:

1. jer je naučilo da se TV ne gleda za vrijeme obroka
2. jer je imalo hrabrosti to reci odraslome
3. jer 1 i 2 pokazuju da izgrađuje karakter
4. jer je za dijete velika stvar obratiti se na taj način odraslome, i to treba ohrabrivati

apsolutno se slažem
odrasli nisu svete krave
ako oni imaju pravo upozoriti i ispraviti dijete, onda vrijedi i obrnuto
inače se dijete uči: kad odrasteš, sve ti je dopušteno

osobito 4. je jako važna
na taj način dijete se uči da je i ono važno, da ima pravo suprostaviti se odraslom... što u budućnosti debelo smanjuje % mogućnosti da neki odrasli zloupotrebi svoj položaj (odraslog) na štetu djeteta.. koje ćće ti to najvjerojatnije prešutiti jer se srami, a srami se što se nije obranilo jer u suprotnom će biti smatran nepristojnim...

[MGrubi]

e da, moja nas obavezno upozorava ako nismo vezani u auti, ako stavim čašu preblizu ruba itd....

a način na koji kaže, rečenice koje koristi su 'moje' rečenice. ton i riječi... sve kopirano od mene ili MM-a
zato ja pazim kako se obračam njoj , jer je to bumerang

[pikulica]

Sa tikanjem i vikanjem, pozdravljanjem, naš dječak nema problema, čak pridrži vrata susjedima i meni...
Ali zato će bez prolema reći našoj prijateljici, u njenom stanu da ne puši jer je to štetno za jetru i opomenuti roditelje kolege iz škole( 1 razred) da ne voze dijete na prvom sjedalu...
Mislim dijete je u pravu, samo takve situacije mogu biti neugodne...
Imamo problema sa podrigivanjem, namjernim i glasnim, iako naš već trogodišnjak lijepo kaže oplostite kad podrigne, dakle nije do učenja i primjera...
I nekad kako bubica reče opomene za nešto sasvim mojim tonom i riječima npr. kad razbijem čašu: "Trebaš biti malo opreznija..."

[Trina]

Uspjeli smo nekako usvojiti pravila ponašanja iako me znaju neugodno iznenaditi. Najgore je ustvari sa nama bliskim ljudima. Onda misle da mogu kako hoće. A opet, primjetila sam da kopiraju baš te ljude s kojima smo. Pa npr moja prijateljica koja je baš onako fina, odgajana po špagi i priča na književni (što je kod nas u Dalmaciji vrlo, vrlo rijetko), kad dođe kod nas iznenadi se kako su mi djeca kulturna, fina i pristojna. Uz nju oni su super, bez greške. A druga prijateljica koja ima onako popriličnu jezičinu , vokabular joj je kočijaški i obožava pričati zgode i nezgode iz svog djetinjstva..uz nju su ko mali divljaci. Totalno se prilagođavaju okolini. Ali zadovoljna sam. Neke stvari koje ih učim od početka su usvojili. Npr smeće nikad ne bacaju vani nego u najbližu kantu ili u džep pa kasnije bace. Pa tome uče i svoje prijatelje, uz obrazloženje što bi se moglo dogoditi kad bi svaki čovjek bacao smeće okolo. Ja recimo ne podnosim mljackanje. Osnove znaju a neke finese će doći s godinama.

[Trina]

Nisam dovršila rečenicu. Ne podnosim mljackanje, na to se ježim i ne mogu jesti kad netko mljacka pored mene. I to kulturno jedenje baš forsiram kod njih. Dugo mi je trebalo ali nekako su usvojili. Pa onda i drugu djecu uče tome

[Vlvl]

Možemo se složiti da se nećemo složiti.
Odrasli nisu svete krave, ali kad odrasla osoba govori o stvarima o kojima ne zna dovoljno, upliće se u razgovor nepozvana i dijeli netražene savjete o stvarima o kojima zna manje od onih koje savjetuje - smatramo to nepristojnim ponašanjem (i napornim i dosadnim).
Kod odraslih možemo pretpostaviti da ne poštuju pravila lijepog ponašanja jer su tako odabrali, za djecu pretpostavljamo da još ne znaju. Ali svakako želim dijete naučiti što se smatra nepristojnim i nepoželjnim.

jer je za dijete velika stvar obratiti se na taj način odraslome, i to treba ohrabrivati

Ovo kod nas ne vrijedi. Moje dijete sve vidi, sve može, sve zna (kao naša susjeda iz vica) i svima je spremno to glasno objaviti. On možda teoretski prihvaća da ne treba savjetovati o stvarima koje ne razumije, ali kad se njemu čini da sve razumije.

S obzirom da ima poteškoća u procjeni i predviđanju emocionanih reakcija drugih ljudi, najmanje što mu može olakšati život je da poznaje pravila pristojnosti.