bubica moja moram biti iskrena da me sve više i više iznenađuješ s tom svojom memorijom datuma. svaka čast!
hvala i svima ostalima na vibrama.

evo maloprije sam došla doma zbog malene,a mm ostao s v.
sve je hvala Bogu dobro prošlo. moja mala curica je pravo hrabro srce. jaaaako sam ponosna na nju!

ujutro smo došli u bolnicu, odmah su nas sve troje smjestili u sobu. i bili smo cijelo vrijeme s njom do operacije. prvo su joj dali neko sredstvo za smirenje (moram li reći da je trebalo vremena da počne djelovati na nju ) od toga je izgledala onak pijano, da ne kažem nadrogirano i imala je par bisera pa smo umirali od smijeha.
onda smo ju otpratili skroz do ulaza u operacijsku dvoranu. operacija je traja kojih pol sata, 45 minuta neznam više, al uglavnom dovoljno da pojedem sam sav gel na noktima.

kad su ju probudili iz narkoze nismo bili s njom al u jednom trenutku kad su ju vodili van na hodnik sam ju čula kako plače i viče: di mi je mama. joooj to mi je bilo najgori dio. neki nepoznati plač, onak užasnuto ljutiti. činilo mi se vječnost, a doveli su ju za minutu dvije van na hodnik nama. i kad smo ju uhvatili za ruku malo se smirila i stisnula uz nas. mislim da se najviše naljutila kaj su ju pokušavali držati polegnutu na trbuhu jer joj je išla krv na nos pa da se valjda ne zagrcne s tim.
gore me u sobi dugo nije ispuštala iz zagrljaja. onda je zaspala s tatom i čim je ta narkoza popustila skroz bila je opet ona stara. tu i tamo je malo zacvilila da bi išla doma al ništa strašno.

što se osoblja u bolnici i samog tretmana prema djeci i roditeljima imam samo riječi hvale. svi su jako ljubazni i brinu se da je sve ok. uz svu djecu su roditelji, skoro pa svima i mama i tata. i klinci su tak mirni kaj su s roditeljima. tišina na odjelu. nitko ne plače.
vidim i po v kako se brzo smirila dok smo uz nju i koliko joj to znači da je netko s njom. inače fakat si ne mogu zamisliti kako bi to izgledalo da nas nije bilo poslije operacije. imam feeling da bi još sada urlala.
sutra idu kući.