kad dobijete termin za operaciju odmah vas upozore da dijete bar 6-8 sati prije operacije ne smije ništa jesti ni piti (taj dio spominjem jer je nama tako malima to bio dosta veliki problem zbog noći) - što će reći ako je operacija oko 9 (a obično tako nekako bude, može biti jedino kasnije, naša je bila čak oko 10, ovisi koji si na redu) zadnje smije piti oko 3 ujutro.
ujutro se dođe u 7 i prvo se ide anesteziologu u ambulantu gdje on pregleda papire od preoperacijskih pretraga i ispuni neke svoje papire. nakon toga je uslijedilo čekanje na šalteru gdje treba sve te papire predati jer se čeka sa svim ostalim ambulantnim pacijentima.
onda su nas smjestili u sobu (unutra su 4 kinderbeta i 2 velika kreveta - bila) sa još četvero djece koja su taj dan imala termin za operaciju. odmah su svoj djeci dali sirup za sedaciju i s obzirom da mi nismo prije uspjeli obaviti timpanometriju "na živo" mi smo još to išli obaviti prije operacije da vide treba li mu ugrađivati cjevčice u uha ili ne. onda smo čekali i čekali i čekali - taj dan je sve nekako išlo sporo. mama koja je već prije bila s djetetom kaže da je prije to išlo sve jako brzo (ovisi valjda što sve djeca operiraju jer nije isto ako se vadi samo treći krajnik ili sva tri, odnosno neka druga operacija - jedno je dijete tada radilo korekciju ušiju). taj sirup za sedaciju uopće nije djelovao na način da ga smiri i uspava, nego se počeo smijati oko glave i hihotati i uopće nije bio miran, onak baš zdrogirano. cijelo to vrijeme prije operacije smo s njim bili i MM i ja.
onda su oko 10 došli po njega i dok je dijete na operaciji roditelj mora van iz sobe i čekati na hodniku. za 10-15 minuta su ga već vratili. bio je sav u suzama i vidno uznemiren - od anestezije, od boli (iako navodno odmah poslije operacije daju čepić protiv bolova) i vjerojatno zato jer se probudio na nepoznatom mjestu među nepoznatim ljudima. nakon što su ga obukli, pozvali su me u sobu, a on je plakao, vrištao i bacao se još jedno sat vremena do iznemoglosti. taj dio je bio najgori, ali onda je zaspao jer su mu u međuvremenu još šusnuli nešto za smirenje. spavao je 2 sata i kad se probudio bio je novo dijete. normalno disao na nos, smijao se, odmah navalio na mlijeko (2 sata poslije operacije se ne smije ništa piti ni jesti, a taj dan se smije kao samo piti, ali kad je došao doma pomalo je i jeo). još smo se tako nosili po hodnicima do negdje 4-5 popodne kad ga je kao pregledao doktor i onda su nas pustili doma. dakle, cijelo vrijeme može biti bar jedan roditelj, a drugi može uvijek doći i donijeti sve što treba.
postoperativni tijek uopće nismo niti primijetili, sve je bilo uobičajeno i normalno, za tjedan dana smo išli na kontrolu i sve je bilo super.