joj ja sam se uvijek osjećala "posebno" i to mi je najveća trauma iz djetinjstva . Neizgovorljivo albansko prezime, reakcija "kako molim? imaš slastičarnu?", klasična osnovna - reakcija "zašto? ko priča latinski?", darkerska mladost "Isuse Bože kako to izgledaš? kad češ se ubiti? " kazališna režija "što ti zapravo radiš?" da ne nabrajam dalje. Ali vjerujem da drugačijost ima i dobrih strana, teoretski