pozdrav cure zanima me kako ste se psihicki oporavile od carskoga reza....Dali cete si ikada oprostiti sto ste svoje dijete rodili CR a ne prirodnim putem
anchie76 editirala naslov
 |
|||
|
|
|||
psihicki oporavak od carskog reza - tema podrske
pozdrav cure zanima me kako ste se psihicki oporavile od carskoga reza....Dali cete si ikada oprostiti sto ste svoje dijete rodili CR a ne prirodnim putem
anchie76 editirala naslov
Što da si oprostim kad je to bila jedina mogućnost da imam dijete?
Nemam si što opraštati,a psihički oporavak se kod mene odnosio na PPD.
Malo me drmala,ali ništa strašno. Mlijekom je došlo 2 dana nakon CR,imala sam rooming in,nije se odvajao od mene.Jedino što sam bila cijelih 8 dana tamo i to me ubilo.
Ne smatram se lošijom od bilo koje druge koja je rodila vaginalno.
Glavu gore,jer da moram još 100 puta isto proći ja bih pristala.
I ako budem imala još djece kako planiram,opet ću roditi CR,jer je kod mene takav slučaj,odnosno indikacije su takve.
ođen
isuse, sorry na tipfelerima, nemam pojma što je s ovom tipkovicom
Ako misliš da sve u životu treba biti savršeno, onda ćeš živjeti do kraja života s krivnjom koja je, nemoj se ljutiiti - glupa.
Ne znam detalje tvog CR, ali vjerujem da je ipak negdje nešto krenulo krivo da se zavšilo tako kako se završilo.
Ja imam psihički problem jer nosim krivnju da sam prelako pristala na "prirodan" porod koji je bio sve, samo to ne. Na kraju je moja djevojčica doživotno hendikepirana. Da je porod bio dovršen CR s njom bi sve bilo u redu.
Dakle, moj prvi porod prirodno-neprirodni, imam to što imam.
Drugi porod je bio dogovoren apsolutno prirodno, ako zapne negdje ili dijete bude ugroženo - CR. Nije trebalo, sve je bilo savršeno.
Treći porod - CR odmah iz nekoliko razloga. Rizik prirodnog poroda u odnosu na dijete bio je prevelik iako smo i ja i MM silno željeli barem jednom doživjeti da muž prisustvuje porodu. Brzo smo prežalili tu propuštenu priliku pri pogledu na našeg predivnog, živog i zdravog sina.
Imaš pred sobom čitav svoj život da budeš roditelj svom djetetu, odrađuj to najbolje što znaš i budi svjesna da će ti život donijeti još mnogo nesavršenih situacija. Prošlost više ne možeš promijeniti, nemoj dozvoliti da zbog svog samosažaljenja propustiš predivne dane sa svojim djetetom u kojima trebaš samo uživati i ništa više.
Živo i zdravo dijete jedino je važno u konačnici.
Meni je strašno žao što nisam uspjela roditi prirodnim putem, ali ne osjećam se zbog toga krivom. Drugačije nije išlo, a ja sam sa svoje strane dala sve od sebe. Stoga si nemam što opraštati. Ali da sa zavišću čitam svaku priču o prirodnom porodu, porodu kod kuće i sl., to je istina i uvijek me ražalosti činjenica da sam zakinuta za to iskustvo.
Ali ni ja ni moja djeca nismo zato manje vrijedni.
Hm, psihički oporavak... u biti ja više ne znam da li mi je bio potreban oporavak od carskog ili od svega što se dogodilo ( pad bebinih otkucaja, 5 dana u inkubatoru, nedojenje, 20 dana pokušavanja dojenja ). Uglavnom, dugo mi je trebalo, nekako me svako malo uhvati, zato se nadam da ću imati još djece i to što prijepa da imam popravni ispit. Sve u svemu, kad danas pogledam, stvarno sam sretna što je sve ok i nadam se da će sa drugim biti VBAC, 24 -satni rooming in, isključivo dojenje
sve vas definitivno razumijemo svijesna sam da je to proslost i da budem sretna sto je sve proslo na kraju u redu i da mi je curica zdrava.i zahvalna sam bogu na tome neopisivo....ali jednostavno koliko god sama sebi govorim da nisam nista kriva,da je tako moralo biti,i da sam i ja rodila opet mi par puta dnevno padne na pamet to.ja u svojoj curi uzivam u svakoj sekundi i nebi je dala nizasto na svijetu......
nakon 30 sti sto sam se borila da ju rodim prirodnim porodnom su zakljucili da je beba velika da nece ici a ja ipak mislim da bi islo da sam se kretala to vrijeme a ne lezala.....ili mozda nebi ah izgleda da je to ponekad jace od mene.....
CR je I operacija ali i porod. Ako je alternativa CR-u viskorizicni porod i za majku i dijete, ne vidim razloga, razumnoga, osjecaju krivnje. No, priznajem ti ga. Ja sam jako zeljela prirodni porod no rodila sam CR. Nikad nisam pozalila. Pozalila bih da sam inzistirala na prir. porodu jer moje kceri vjerojatno danas ne bi bilo.
shvacam da vama koje ste stvarno imale velikih razloga za carski i mozda vam dijeca nebi prezivila PP ali kod mene to nije bilo slucaj....pa se zato tesko nosim s tim...i mislila sam da ce me proci nakon nekoga vremena ali ne prolazi a sad je dosta vremena proslo i drugim ocima to gledam jer me mislil PPS prosao....ali osjecaja krivnje se nemogu rijesiti...pa zato razgovaram s vama da dokucim kako da to rijesim sama s sobom...
Onda mozda preispitaj svoje razloge. Mozda su u onom trenutku bili opravdani, sad s odmakom vidis da je moglo drugacije. Krivnja je nezgodna stvar, zao mi je sto si predbacujes. Od te krivnje nema vajde jer ne mozes vratiti ono sto je bilo. Zato, odtuguj i glavu gore. Sve je proslo dobro i dijete je s tobom, to je najvaznije.
Nisam imala potrebe za psihičkim oporavkom, znala sam da ću ići na carski. Žao mi je što tvoj porod nije protekao kako si se nadala i sanjala, ali misli na svoje djetešce, ono je poanta i kruna priče
Andrea, ne kužim točno što se kod tebe na porodu događalo, ali ako su liječnici zaključili da je indiciran carski (a po mome iskustvu nikako lakonski ne šalju žene na carski), onda se ne bih mučila osjećajima krivnje. Bilo je tu priča žena koje su silno željele VBAC, iščitavale literaturu i sl., davale sve od sebe, masađa međice, hodanje, hopsanje na lopti u rodilištu jako naklonjenom vaginalnom porodu, pa jednostavno nije išlo. Evo ti mog slučaja, sad mi dođe, iskreno, smiješno kad se sjetim - išla na Rodin tečaj o dojenju, potcrtavala nekakvu skriptu pred carski ko mahnita, pa sam doživjela fjasko već 3. dan tog mog dojenja, unatoč turbo prodojećoj bolnici. Sve je to sad meni nebitno, uživam čitati priče i o prirodnom porodu i o dojenju i gledati mame koje doje, ali to ti je meni isto kao kad uživam gledat npr. klizanje na ledu - čisti užitak, bez patnje i zavisti, ne moramo svi biti po špranci, niti je to nekakvo strašno zakazivanje tebe kao osobe i mame. Pitanja što bi bilo kad bi bilo nema smisla vrtiti, kao, po meni, planovi da će idući porod sigurno bit takav i takav. Ne mislim reći da tome ne treba stremiti, ali ne treba se niti gristi u slučaju više sile. Budi sretna što si dobila zdravu bebicu, skoncentriraj se na to, a možda s drugim porodom doživiš svoj preporod, a možda neće ići, tko to sada zna pogledom u kristalnu kuglu, sad je to, po meni, nevažno - važno je tvoje malo biće kojem si sigurno divna mama, jer si njegova mama. Budi smirena, sretna i snažna, sve to je, u perspektivi, skroz nevažno. Neka te ta misao vodi.andrea2405 prvotno napisa
andrea, prošla si očito traumu i nije ništa čudno što se tako osjećaš. Ja bih ti savjetovala da potražiš po netu iskustva žena koje su se osjećale kao ti nakon carskog, možda Saradadevii ima i nekakve linkove, jer će ti svakako biti lakše kad uvidiš da nisi jedina koja je imala takve osjećaje. Bojim se da na forumu nećeš pronaći utjehu jer se svaka ovakva tema vrlo brzo pretvori u prepirku. Ja sam rodila hitnim carskim i puno ranije, i nakon toga su me obuzeli svakakvi osjećaji - iako sam objektivno imala sve razloge da budem zahvalna što smo dijete i ja ostali živi, a i bila sam -ali sam svejedno u glavi imala jako čudne misli (npr. trudnice u visokoj trudnoći su mi izgledale kao neprijatelji i bila sam uvjerena da mi se rugaju). Jako su mi koristila iskustva roditelja nedonoščadi koja sam čitala po netu, jer sam uvidjela da se i druge žene koje prerano rode i dožive traumu osjećaju kao ja.
ja si nisam 'oprostila' carski, mozda zato jer nakon vrlo traljavog carskog u kojem sam ja reanimirana jer su me zaboravili intubirati, a djetetu je strgana bedrena kost smo prosli paklenu borbu za djetetovo zdravlje, pa mi se nekako moje nezadovoljstvo sto su procjenili da moram na hitan carski (zbog promocije bebe koju nisu utvrdjivali ultrazvukom vec opipom, pa je jedan doktor tvrdio da pipa glavu, ali da je digla celo, a druga doktorica je tvrdila da pipa prstice?) vise uopce nije bilo vazno sljedece skoro dvije godine
a onda mi je postalo potpuno nevazno
probala sam se tjesiti u tim trenucima da je carski laksi za bebu, a za mene nepovoljniji i da mi je to ok, no kako je ona nagrabusila gadno, utjeha mi je bila mizerna
sad ne razmisljam vise o tome, barem ne u kontekstu moje krivnje jer znam da sam odradila bas sve sto sam mogla da rodim vaginalno (u konacnici dosla sam otvorena 8 u rodiliste i potpuno spremna)
nisam imala elektivni carski, pa odbijam preuzeti odgovornost za to sto su stvari posle po zlu
i to na istoj razini na kojoj odbijam preuzeti odgovornost za černobile, tsunamije i slicno - visa sila i bok (povrsno? mozda, ali za mene jedino zdravo jer sto bih s time da se zbog carskog osjecam lose, pa da se osjecam lose jer sam samo mjesec dana dojila bebu vezanu za krevet sa utegom na nozi, koju nisam mogla dici u ruku prakticki prvih godinu dana - covjek nije njegovo ponasanje, a svatko se u datoj situaciji ponasa upravo onako kako moze i zna)
nisam savrsena mama iz prirucnika o prirodnom porodu i dojenju, ali sam ok :D
editiran dio koji se nadovezivao na obrisani post
Pisala sam prije ovog tvog zadnjeg posta - ako ne nađeš utočište unutar ovoga ili nekog drugog topica na Rodi, nadam se da će ti Saradadevii dati nekakav savjet, ona je veliki izvor znanja o prirodnom porodu. Sretno!
potpis
Namučila sam se bespotrebno, i na kraju ja urađen hitan carski.
Svu tugu zbog takvog završetka i sve želje za porodom kakav je svojstven ljudskoj vrsti odnio je prvi pogled na moju šmizlu zamotanu u pelene slatku i toplu kao vekna hljeba...
Re: psihicki oporavak od carskog reza
andrea,razumijem s kojom si motivacijom ovu temu postavila i,vidim da si u biti nedavno postala majkom.
ja sam imala carski prije 3 i pol godine i dugo mi je trebalo da se psihicki malo uspravim..dugo mi je uopce trebalo da si priznam,osvijestim sto mi se desilo,sto sam dozivjela i kroz sto prosla..tebi je to vidim doslo ranije i drago mi je zbog toga
pogledaj na podformu podrske prirodnom porodu ima li nesto na tu temu te mozda tamo zapocni traziti neke odgovore,podrsku i savjete..
prepoznajem sebe u tvom postu i sada se vec mogu srcem nasmijesiti na sve to,iako,dugo je trajalo dok sam pocela otpetljavati taj unutarnji grč,grižnju,bol i nemoc..ako zelis,javi mi se na pp,jer klima koja je nastala na ovoj temi ,meni osobno,uopce ne odgovara i sumnjam da ce ti dati neku konstruktivnost,osim onog da ce te jos ubiti u pojam jer se osjecas tako kako se osjecas nakon carskog..mogla bih jos stosta reci no necu jer bi mogla lako postati neugodna jer branim svoje pravo da imam priliku prirodno i normalno roditi..sto god vi sad mislile da "prirodno i normalno" znaci..
uvijek će se raspravljati o svemu i na kraju zaključati topic...to je u zadnje vrijeme nažalos postalo in.
meni je isto tako dugo trebalo da se pomirim što sam rodila na carski...doživila sam to kao da me je vlastito tijelo izdalo ali sa vremenom više toliko intenzivno ne razmišljam.rodila sam dijete na carski,zamjerio mi se ,hvala Bogu dijete je zdravo...draga andrea,vrijeme će napraviti svoje.Nažalost nisi mogla birati i ispalo je tako kako je.sve u svemu nisi ti kriva,nije kriv nitko....jednostavno je tako moralo bit.drž se carice
Mojoj kumi je prihvacanje razvoja situacije tijekom poroda koji je zavrsen hitnim carskim puno pomogao razgovor s ginekologinjom kod koje je odlazila. Kaze da joj je zena puno pomogla objasnjenjima kako ustvari funkcionira hormonalna, emocionalna i fizicka strana tijela zene tijekom i prije poroda, zasto se desava osjecaj praznine kod mnogih zena koje idu na carski i kako se pokusati presaltati iz tog osjecaja koji je nju vukao "prema dolje", osjecaja bespomocnosti i straha zbog "zakazivanja" tijela u obavljanju poroda koji je Bubica spomenula.
Mozda da se obratis nekom strucnom tko bi ti pomogao izaci na kraj sa situacijom?
Meni nije namjera prepucavati se, ali mi je stvarno smijesno pricati o ovakvim osjecajima kao nametnutima od nekuda jer je to problematika koja muci mnoge zene i mnogi strucnjaci su vrlo dobro upoznati s njom. Ne moze se tako banalizirati i izostanak hormonalnih i kojekakvih drugih reakcija koje bi trebale "okruniti" zavrsetak zdrave trudnoce i nazvati ih nametnutima i umisljenima.
ne mogu tocno uprijeti u jednu tocku i reci "tamo je problem", al da imam neki los osjecaj u zelucu kad se sjetim svega imam.
zapravo, mislim da znam sta je taj trenutak- prvi kontakt! neopisivo mi je falio. i vjerujem da je moja (po nekima pre)povezanost s djetetom vuce korjene izmedjuostalog i u nedostatku istog u prvim trenucima, satima...trenutak kada su mi ju priblizili a ja ju nisam mogla dodrnuti jer sam bila vezana. kao i sve one beskrajno duge minute i sati koji su usljedili nakon toga.
da li bi se isto osjecala da sam rodila vaginalno i da su nam uskratili prvi kontakt, prvi podoj, zajednicki boravak...ne znam niti cu ikada saznati. i to je zapravo nebitno.
bas kao i u ovoj prici. bitno je se netko ne osjeca dobro i trazi utjehu, rame, zagrljaj, odgovor, a mi joj ovdje nabacujemo jos veci osjecaj krivnje jer osjeca krivnju. sram nas bilo.
svaki osjecaj koji te prati i muci, prihvati ga kao normalnog, probaj ga "probaviti" i pustiti dalje
u ono doba nisam znala ni za jedan clanak na portalu niti sam ga procitala, tako da sam te osjecaje "imala" nevezano uz rodu
Iako sam oba puta rodila vaginalno, taj andrein osjećaj izdaje vlastitog tijela sam osjetila nakon prvog poroda, kada niti peti dan nakon što se dijete rodilo nisam imala niti kapi mlijeka, iako mi je dijete bilo po cijele dane na sisi.
Bila sam razočarana u sebe kao majku, u svoje tijelo i nisam prestajala razmišljati o tome kako bi moje dijete, da se rodilo kojim slučajem prije stotinu godina, umrlo od gladi.
Da kojim slučajem šesti dan nisam dobila mlijeko (kao što, srećom, jesam), othranila bih ga adaptiranim mlijekom, kao što je i moja majka mene i sa vremenom bih prihvatila da nije išlo i gotovo, ali sam sigurna da bi mi uvijek u podsvijesti ostao onaj tupi osjećaj gorčine, kakav andrea ima i ne znam zašto joj ga itko ima pravo osporavati.
Naravno da je loš osjećaj u želudcu, kod bilo kojeg osjećaja krivnje, a osobito takvog nekakvog gdje se radi o tebi samoj, konkretno, o osobi, tijelu, duhu.
Netko ima osjećaj krivnje jer misli da tako nije trebalo, netko ima loš osjećaj (jer ja nisam imala taj osjećaj krivnje al sam bila jako u bedu) jer misli da je strašno saznanje da nešto što većina može, ti ne možeš.
Ja sam nakon prvog carskog bila zbilja u depri i koma mi je bio taj osjećaj nemoći. I saznanje da nisam to mogla napraviti sama. Ili uopće.
S vremenom se taj osjećaj mijenjao, iskrivljavao i pretvarao u nešto što zapravo nije a lakše je. Naime, meni je bilo lakše misliti da su drugi za to krivi i da je sve to privid i da sam ja to mogla najnormalnije napraviti.
Pa sam sad nakon 2. carskog saršeno mirna, sretna, spokojna i nekako kao da sam se probudila iz ružnog sna. Ili preboljela tešku gripu - znate osjećaj, konačno mogu disati punim plućima, vidjeti bistro i osjećati se dobro u svojoj koži.
Kod mene je činjenica da ja to jednostavno ne mogu, fizički. I svaki put kad se sjetim, zahvalim što nisam rođena 100 ili 200 godina ranije pa ne bih preživjela onaj prvi porod pa drugi ni ne bi nikad došao na red.
MM je također primjetio ogromnu razliku nakon ovog drugog poroda, kaže da sam kompletno drugačija, neopterećena, skulirana, sretna i - smirena.
Eto, ne znam jesam li ti bar malo pomogla, ali čisto da vidiš da se i drugima događaju slični osjećaji. (jedino što ja ne priznajem ove budalaštine o vađenju iz utrobe, jer ionako djeca iz utrobe izlaze, ovim ili onim putem, prvi put sa spinalnom sam ga čak poprilično osjetila i vidjela, no bitnije mi je što sam drugi put uspjela od početka biti i ostati s klincem, no to je druga tema).
Re: psihicki oporavak od carskog reza
Rasprava je krenula krivim tokom, vjerojatno barem dijelom zbog pitanja koje implicira da se (sve) osjećamo krivima. A očigledno je da nas ima i koje se ne osjećamo krivima, pa nas je to možda pogodilo (možda su se sad neke osjetile krivima što se ne osjećaju krive za cr!). Uglavnom, ima nas ovakvih i onakvih. CR je operacija i time traumatično iskustvo na ovaj ili onaj način, ali intenzitet "traumatičnosti" zasigurno nije isti kod svih. Niti su nužno isti razlozi (težak oporavak, poteškoće s dojenjem, osjećaj da nas je tijelo izdalo i sl.).
Žao mi je što je andrea2405 ispala neshvaćena i omalovažavana, no i iz toga svi možemo naučiti nešto - a to je da ako tražimo utjehu, da to jasno i izreknemo, da krenemo od svojih osjećaja, a ne da pretpostavljamo tuđe.
Draga andrea2405, žao mi je što se osjećaš kako se osjećaš. Vjerujem da će vrijeme ipak zaliječiti rane i da će osjećaj krivice barem popustiti ako ne i nestati. Nije li najvažnije od svega da sada možeš ljubiti i maziti svoju zdravu bebu? Ni ti ni ona niste krive za tvoj cr. Ako nekog moraš kriviti, krivi situaciju, trenutak, što god, ali ne sebe. Ti nisi ništa manje heroj nego žene koje rađaju prirodno - izržala si trideset sati trudova i pritom mislila samo na dobrobit svojega djeteta zanemarujući vlastitu bol. I još si morala proći kroz postoperativni oporavak, muke po dojenju i sl. Čestitaj sebi i svojoj djevojčici što ste bile toliko jake i hrabre da sve to izdržite. Katkad priroda (situacija, okolina) jednostavno nije na našoj strani. Andrea2405, drži se!
Ja si pak ne mogu oprostiti što sam svoju drugu kćer rodila vaginalno, tj. popustila pred doktorima i ne dovoljno dugo inzistirala na carskom. I dandanas imam traume i slijedeći put, ako ga bude, idem na carski.
evo ja sam rodila vaginalno.
Uredan i brz porod, rekli bi vjerojatno ovi što su me porodili. Da, porodili, jer nisam ja rodila. Prvo sam lijepo kulerski odradila doma 20-tak sati trudova a onda sam došla kao ovca u bolnicu i pustila da mi kidaju vodenjak, naliježu na trbuh, uz epiziotomiju, poslije nebrojeni šavovi, dug i bolan oporavak, za vrijeme kojeg sam bila jedva sposobna brinuti se i za dijete... sve potpuno nepotrebno. Poslije me dugo mučio osjećaj... ne krivnje, nego ono, glupa ovco, pa zašto se nisi suprotstavila... bila sam potresena, plakala, pa se opet smijala... sad je taj osjećaj nešto blaži ali sumnjam da će ikad proći u potpunosti. Nadam se da će me malo proći ako idući porod uspijem odraditi kako treba.
Što se tiče vaše prepiske oko carskog, i meni se čini da malo previše skačete. Dajte riješite to same sa sobom. Svatka žena koja je zadovoljna sa svojim carskim porodom mislim da nema potrebe skakati na andreu koja nije zadovoljna sa svojim.
Moje nezadovoljstvo porodom možda je pod utjecajem tekstova s rodinog portala utoliko što sam svjesna da je moglo biti bolje i drugačije. Ipak mislim da je bolje bilo znati. Da ne raspravljam sad o tome.
Ono što me prilično živciralo bilo je što kad bih drugima pokušala objasniti kako se osjećam, dobivala sam odgovore da što ja radim drame oko toga, žene bi rekle da što se žalim, jel ja znam koliko dugo su one rađale, mm koji je bio na porodu govorio bi mi da se njemu nije činilo da je toliko gadno
i redovit zaključak (izgleda namjenski smišljen da se dodatno osjećam kao glupača) bio bi da je bitno da mi je dijete zdravo.
Ukratko brzo sam prestala pričati o tome i rješavam to sama sa sobom (osim što s mm-om još ponekad o tome raspravljam). I ponekad se malo ovako ispucavam na forumu.
osjećaj krivnje je tu - nije bitno je li nametnut, biološki ili nešto treće.
no, različiti smo, npr. ja sam takva, a vjerujem nisam jedina, da mi je lakše kad mi netko kaže, ma nije ti ništa, nego kad oko sebe imam ljude koji potvrđuju da su ti osjećaji normalni, i još ih po mogućnosti i potenciraju. i još kažu da ih moram prihvatiti i pronaći način da ih se oslobodim. uf, to bi me tek ubediralo. a toga se sjećam i kao dijete, kad je već to marta spomenula. više sam voljela da mi netko kaže "ma proći će do ženidbe", samim time sam dobila sigurnost da to nije tako strašno. paničar od malena, što ćete
tako da nemojte zanemariti i terapijski učinak postova tipa - "ma nije ti ništa".
tiwi, super post.
editiran dio posta koji se nadovezivao na obrisane postove
Potpis.tiwi, super post.
A dosta dobro opisuje i moj slučaj.
ima nas raznih (sad bi tatek rekao- jednstvenihtako da nemojte zanemariti i terapijski učinak postova tipa - "ma nije ti ništa".
kako mi nije nista, kad je. ja to osjecam. kako fizicku bo, tako i psihcku. bas kao i srecu. to je potpuno identicno- sta se t sada smijes? ili zbog cega si ti sada uopce sretna? il kako mozes biti sretna.
mogu. sretna i tuzna. bez da netko drugi osjeti moje osjete
evo sad mene...za pocetak hvala na svemu sto pisete,i vjerujem da je sve s dobrom namjerom...tu sam se javila zato sto nemam potporu okoline,svi me u jednu ruku zale ali opet kazu ma ti neznas kako je tiskati itd.ali nitko od tih ljudi nezna da je moje dijete dobilo prvu hranu umjetnu,da je prvo osjetila sestru,da sam ju vidila toliko kratko da ju nisam mogla zapamtiti kako izgleda osim da ima puno kose...rijeci moga supruga kad sam izasla iz sale su bile potpora i ljubav prema meni ali i jesi vidla kakve male prstice ima,velike okice,kako je savrsena aja nisam mogla reci da sam vidla jer nisam a kamoli osjetila....tijelo mi je jako tesko podnjelo cr pa sam slaba bila jako dugo vremena pa nisam ni tada mogla nosati svoje zlato...krivo mi je zbog cr zato sto su mi govorili od 32.tj. trudnoce da bi mogla roditi i do tada sam imala trudove koje nisu mogli otkriti od kuda,ali ja sebe ni svoje dijete nisam dala svaka sekunda je bila borba da ostane sto duze unutra.....ja vas razumijem svakome je njegova nesreca najveca,netko je jaca osoba i brze savlada tegobe a netko je slabija pa ga to muci duze nego sto bi trebalo....svijesna sam da ce to proci nakon nekoga vremena ali me zanimalo dali samo ja tako osjecam jer mi je moja okolina to dala do znanja.......i nemojte se raspravljati oko ovoga svaki je savjet individualan i zato sam otvorila ovu temu da cujem razne savjete....
malo OT - leonisa, znas da sam anitu rodila vaginalno, i vidjela tek drugi/treci dan i pucala me kriza odvajanja tako da nije samo do carskog, vec i do oklolnosti (da, i kvarcali su je jedan dan). al svakako je osjecaj usr*n i ne bih ga prosla nikad vise.
s katom sam bila odvojena 2 sata, i taj mir koji sam imala unutar sebe ce mi davati snage do kraja zivota.
zasto ovo pisem a nema veze s carskim? dugi porod je bio onakav kakav je trebao biti i imam isti osjecaj kao Tiwi, tu "smirenost".
mislim da je u najmanju ruku bezobrazno ne uvazavati tude osjecaje. porod nije "mala stvar", i mislim da svaka zena nakon svakog poroda radi neku vrstu "ciscenja" unutar sebe, i ti s osjecaji vazni jer nam ukazuju na nesto.
s druge strane, ja sam invalid, i jako dobro poznam osjecaj kad te tijelo "iznevjeri". ne moje tijelo, vise moja ocekivanja, no i dalje zadrzavam pravo ponekad biti ljuta sto ne mogu nesto sto netko zdrav moze.
i da se nitko nije usudio reci da pretjerujem :smajl kezi zube: ili da budem sretna sto sam uopce ziva, ili hodam ili stogod....ja najbolje znam koliko sam blagoslovljena, no crv ponekad, u losim danima, grize...
sto je meni pomoglo u oporavku bilo je trazenje smisla u tome sto mi se dogodilo te otkrivanje sto sam kroza carski spoznala o sebi,zivotu...kao zdravoj osobi,okrenutoj sportu citavog zivota,nikada nisam imala prilike dozivjeti kako je to biti primjerice potpuno onemocao,nesposoban uopce za ustati iz kreveta;kako je kada te nesto svom silinom boli da ne mozes apsolutno nista napraviti osim nepomicno lezati uza krevet,truditi se i oko disanja jer i to boli..sve navedeno je uvelike pridonijelo mojoj osjetljivosti za druge ljude,za tudju bol i patnju..kao sto me je i uspjeh jer sam se ustala iz kreveta,jer sam uspjela prohodati par koraka po sobi nakon carskog,toliko obradovao da se ne sjecam kada i da li sam ikada se toliko radovala sto sam ziva,sto mogu sama hodati,sto mogu sama otici na toalet i uopce-obaviti toalet..
...i sve to mi je donijelo veliku zahvalnost prema vlastitom tijelu,probudilo osjecaj odgovornosti i vece ljubavi za samu sebe,jer sam tako shvatila koliko sam sama sebi vazna i bitna a da ne govorimo o tomu koliko sam vazna tom malom bicu koje je u to doba bilo na sasvim drugom mjestu,samo i jadno poput mene..
nije stvar samo u carskom,mnogo toga vezano za porod i nakon poroda je ostavilo emocionalne oziljke na meni i kroz svakakva teska stanja sam sama sa sobom prolazila;od depresije,jada,osjecaja krivnje,ljutnje,bijesa,osjecaja da zelim pobjeci ili se sakriti negdje na tamno mjesto,sklupcati se i ostati tako tupa zauvijek...mnogo osjecaja je previralo iz mene,kao i sada
"Zalost te za radost sprema.Bjesomucno izmete sve iz tvoje kuce,kako bi nova radost unisla i nasla sebi mjesto.Zalost stresa zuto lisce s grane tvojega srca,da bi umjesto zutoga izlistalo svjeze,zeleno lisce.Ona cupa truo korijen,kako bi novo korijenje,u zemlji skriveno,imalo mjesta za rast.Ma sto zalost iz tvojega srca izagnala,nesto daleko bolje doci ce na to mjesto". Rumi
isprike moderatoricama na podugackom topicu i navodima
Tu se nalazim, doduše, ja bih sebe okarakterizirala blažim invalidom (nije vidljivo promatraču). Pretpostavljam da sam te osjećaje (iznevjerenje tijela) odradila vrlo rano, negdje u 12.-toj godini, pa sam očito zaboravila koliko to boli (bolestan kuk, ne smijem trčati, nositi, skijati, nema sporta itd., ali ima puno toga - hodanje, više-manje samostalno funkcioniranje uz sitne trikove, mogu voziti uz sitne trikove i sl). Naravno, ti će osjećaji sigurno uskrsnuti ponovno kad mi se stanje bude pogoršalo, ali sad sam zasad jako zahvalna svom tijelu i u ljubavi sa svojim tijelom i presretna za ono što uspijeva odraditi ono što je uspjelo (npr. iznijeti trudnoću, hodati i sl.) i stvarno mi je, istinski, osjećaj gledanja to što neko može trčat, skijat, prekrižit nogu preko noge itd. skroz Ok, tj. ne osjećam ama baš nikakvu zavist, niti misli zašto nisam ja, kao što ne osjećam zavist npr. što je neko bogatiji, što je neko uspješniji i pametniji, što je netko talentiran, a ja ne. Vjerojatno se kod mene dogodilo ono što se dogodilo kod Tiwi, ali se dogodilo davno, pa sam zaboravila ta pitanja i dvojbe. Zato još jednom, oprosti, andrea i nadam se da ipak nalaziš utjehu u riječima koje cure pišu.
ina 33, zavist je glup osjecaj. mene nije nikad mucilo sto netko drugi nesto moze, vec sto JA ne mogu/nisam mogla. zato se lako mogu poistovjetiti sa svime sto cure pisu, nevisno o nacinu poroda.
vise o samom topicu, taj osjecaj izdaje od strane vlastitog tijela vjerujem imaju ljudi kada ostare - duh zeli a tijelo ne moze pratiti. i recimo padnu, slome nesto... taj osjecaj je gadan, jak...i nije nikakva utjeha sto su zivi, zdravi, prozivili puno, stajaznam, sigurni u starosti (emotivno, financijski, stogod)...
treba proci vlastitu katarzu, ne jednom, vec mnogo puta, jer su prepreke nove. a nije lako, narocito kad te okolina ne shvaca. jer ne moze shvatiti. do jednom, kad se i sami nadu u takvoj situaciji.
Andrea je još "friška" pa nije navikla na ovakve forumske rasprave. Sjećam se da je i mene to na početku znalo uznemiravati...
Mene ne muči CR niti imam osjećaj krivnje zbog toga (naprotiv, ostao mi je u prekrasnom sjećanju).
Ali znam šta je osjećaj krivnje i borim se s tim već 15 godina. Nekada je lakše, a nekada baš gadno proradi. Moj osjećaj je teži jer je vezan za hendikepiranost mog djeteta i pročitala sam podosta knjiga duhovnog karaktera koje su mi jako pomogle da sve naučim gledati iz skroz drugog ugla.
Nedavno sam pročitala jednu knjigu u kojoj sam našla nešto što mi se nije svidjelo:
"Optuživanje samoga sebe zapravo je sažalijevanje samoga sebe. A to ne bi trebalo biti žarište. Žarište bi trebalo biti dijete. Sve ima svoju svrhu. Ono što doživljavate kao nedostatak, zapravo je izazov koji se često može pokazati kao prednost. To će promijeniti vaše viđenje. Optuživanje, krivnja i sram ne služe ničemu i onemogućuju napredak. Umjesto toga, shvatite svoj život kao mogućnost. Sagledajte to dijete i svoj život s višeg stajališta."
I ma koliko mi se to nije svidjelo, shvatila sam da je istina. Žao mi mene same. Mog života. Moje ograničenosti i sputanosti. Mog neuživanja u onome u čemu drugi roditelji uživaju. Toliko toga sam otkrila šta je povezano s MOJIM osjećajima. Nije mi bila draga spoznaja da sam sebična...
Ali mi je bilo lakše...
Ovo sam i ja shvatila, do najdubljeg atoma svog bića to osjećam, pa se ispričam ako iz nesmotrenosti povrijedim nehotice drugoga, kao vjerojatno sad andreu, jer se to odnosi i na mene (nisam se našla u situaciji željenja prirodnog poroda, da budemo konkretni).
neki od nas imaju privilegiju ranog uvida u izazove, te postanemo borci ili bjezimo od zivota.Ovo sam i ja shvatila, do najdubljeg atoma svog bića to osjećam, pa se ispričam ako iz nesmotrenosti povrijedim nehotice drugoga, kao vjerojatno sad andreu, jer se to odnosi i na mene (nisam se našla u situaciji željenja prirodnog poroda, da budemo konkretni).
vecina ljudi zivi u iluziji sigurnosti, zasticenosti. mogu misliti kako porod djeluje na njih
I ja sam isto ovo zaključila nakon svog drugog CR.
Re: psihicki oporavak od carskog reza
Ja sam rodila dvoje carskim rezom. Dala sam sve od sebe, i doktori su dali sve od sebe, ali ja ne mogu, ili barem ova dva puta nisam mogla roditi nikako drugačije.
Sretna sam jer su mi djeca živa, zdrava i predivna
Obzirom na moju porodnu povijest bit će još carskih - ako će bit još djece... i već sam se time pomirila.
Ma, nije to ništa strašno! Čak i da neka žena odluči roditi carski zbog nekih problema sa strahom u glavi ili nešto - ma i to se može oprostiti i sebi, i drugome. Je da je bolje prirodno, ali ovo nije idealni svijet.
Sve se može oprostiti
Glavu gore!!!
ps Mjesecima ili godinama nakon rođenja prvog djeteta me prao taj blues zbog carskog reza... i te slike (bila sam budna) i zvukovi rezanja tkiva i svašta. No, prošlo je. Mislim da je to prošlo zahvaljujući iskustvu 100 % rooming-ina nakon carskog u Varaždinu, drugi porod. Shvatila sam da nije carski ono što je problem bio u toj priči, nego to što prvi put nisam odmah dobila dijete, nego tek nakon 24 sata zbog šok sobe. U Varaždinu toga nema. Odmah si u sobi sa svojom bebom.
kako jedna dobra stvar može izliječiti i prošlost i sve! Sve pohvale Varaždinu!!!!!!!!
pa evo, ja sam se javila. i još nas par, koje smo se svojevremeno loše osjećale.
Meni jezapravo jako žao što se tog lošeg osjećaja nisam riješila 2 godine. Zapravo sam se "pomirila" s tim nekim stvarima špar dana prije drugog poroda. I baš me pralo neko veselje, euforija.
Možda je najbolje od svega da andrea može ovdje vidjeti da su ti svi osjećaji prirodni i normalni.
Pitam se samo, kako ih rješavati, kako se suočiti s tim filingom da nešto nije bilo kako je trebalo biti.
Kod mene je najveći problem bio neznanje. Ja blage veze o carskom nisam imala, uopće nisam znala kako to izgleda ni kako se radi ni koliko traje oporavak, ja sam naime sve tekstove na tu temu preskakala jer nije bilo nikakvih naznaka da će do carskog doći. Iznenadilo me, pa onda i vražje razdvajanje od djeteta koje nanese puno više boli od bilo kakvog vađenja djeteta kroz trbuh.
Ifigenija je u svom postu odlično zaključila kako se u Varaždinu stvari drugačije postavljaju i odvijaju, mogu ju potpisati.
Na kraju, tko zna, ja sam spremna treće (ako ga ikad bude) roditi na carski, ali i vaginalno ako sluuuučajno ne bude mali div kao braća. No trebala bi zbilja biti micica malena ...
Nego, znaš što andrea - ja se često zezam da se moj trbuh smije - jer kad se sve malo sredi i povuče, ožiljak zaraste, ostane samo smajlić crta
barem nesto pozitivno....u ove 2 stranice....
Baš mi je drago i baš je lijepo to tiwi reklabarem nesto pozitivno....u ove 2 stranice....
A ono moje - prijedlog za poseban topic, nije bilo tjeranje, tj. nije mi to bila namjera.... nego, ja sam se kod sebe osvjedočila da, iako se ne treba zatvarat, opet te nekako najbolje razumiju ljudi koji su prošli isto i osjećaju isto, a okolina ne može uvijek sve skužit - ja imam privlegiju i sreću da sam našla nekog na ovome forumu ko je bio moja zvijezda vodilja, ženu s kojom sam dijelila em neplodnost, em kukoprobleme. I puno je od tada sve lakše. Želim i tebi da nađeš tog nekoga s kim ćeš se skužit 100%, nekoga na tragu ovoga smajlija od tiwi
Ovo s odvajanjem, odnosno neodvajanjem djece poslije poroda moglo bi zaista biti ključno za cijeli taj filing.
Kad sad usporedim sva tri moja poroda, ovaj posljednji CR bio mi je najljepši upravo zbog toga što sam dijete dobila čim sam se probudila i što je sin cijelo vrijeme bio sa mnom, dojila sam ga odmah...
U prva dva (prirodna ) poroda nisam tako brzo dobila djecu, prvo tek drugi dan u podne, drugo sam rodila pred jutro, donijeli su mi ga tek kasno dopodne.
hvala vam svima i nadam se da cu upoznati nekoga tko se skroz 100% razumije samno...tko mozda to isto sad prolazi pa se i milimetar budemo razumjele....ti su osjecaji tu i nemogu se praviti da nisu...mozda se poslije drugoga poroda ma kakav on bio nebudem tako osjecala ili jednostavno s godinama samo svemu tome nasmijem,ali zasad sigurno necu...stvarno hvala
andrea2405, potpuno razumijem kako se osjećaš i mislim da će ti jedino vrijeme pomoći da sve to preboliš i odžaluješ.
Ja sam nakon poroda prolila rijeke suza. Pola od tih suza su bile zbog srama - jer kako mogu plakati a dite mi je živo i zdravo i u niti jednoj sekundi nije bilo ugroženo.
Ali jednostavno je to bilo jače od mene. I sada znam da sam morala isplakat da bi nastavila dalje.
Možda nisam do kraja prebolila sve što mi se izdogađalo, ali meni je recimo trebalo baš onih 40 dana da prestanem plakati svaki put kad se sjetim poroda, svaki put kad promislim na to kako je i mene moje tijelo izdalo.
Nije da sam bila zacrtala prirodan porod a da je sve ostalo drama.
Jedino sam htjela izbjeći drip ali i to me dopalo.
Pripremala sam se za porod na način - želim znati sve opcije pa da u "slučaju slučaja" znam izabrati.
Recimo - da mi je beba bila na zadak - inzistirala bi na CR uz spinalnu (jer stvarno sam žarko željela čuti prvi plač svoje bebe i primiti je uz sebe
Pošto nije - idemo (ne znam ni sama koji izraz da upotrijebim :/ ) ...vaginalnim putem. Suprug je bio uz mene, sve je super išlo, disala sam školski, nisam niti pisnula. Ispustila bi samo pokoji jači uzdah. Do mene je jedna žena doslovno urlala, sestre su joj govorile da čuva snagu, da neće tako moći roditi, a ona je i dalje vrištala, zapomagala...... ona je rodila a ja sam nastavila huhotat i hihotat, tiho i hrabro.
U 7 i po ujutro sam bila otvorena 8 prstiju. Stavili su me na drip....oko 10 sati otvorena sam skroz i spremna za porod ali ne daju mi tiskati, beba se nije spustila a i trudove imam samo dok ležim na boku. Kad legnem na leđa - truda nigdi.Možda da sam se ustala, šetala, sjela..... Slijedeća 4 i po sata ( drip je i dalje šibao, još su ga malo pojačali) sam morala suzbijati nagon za tiiskanje. Vjerujem da sve žene koje su prošle to "netiskanje" znaju koliko je teško suzdržavati se. Carski je obavljen na moje inzistiranje jer ja više nisam imala snage za izgon. Počela sam se gubiti, nestajati i bilo me strah da će mi porod završiti nalijeganjem i vakumom.
A u stanju u kojem sam bila više nije bilo ni govora o spinalnoj.
E sad, ja predpostavljam da je cili splet događaja utjecao na to da me ulovi gadan baby blues, osjećaj nemoći, izdaja vlastitog tijela i tome sl. I koliko god sam bila svjesna da je užasno glupo što mi teku suze i koliko god me bilo sram tih suza, one su jednostavno morale teći. A na to je još došla bakterija u šavovima, drenaža, antibiotici intravenozno, velika temperatura i inekcije voltarena, produženi boravak u bolnici, poteškoće sa dojenjem, beba iza stakla....doslovno sam bila ko ranjena životinja.....a da sam rodila vaginalno za tri dana bi bila u svom toplom domu.
A onda bi naišla na ženu kojoj je beba na neonatologiji i opet bi mi suze jače krenule jer kako me nije sram plakati pored zdravog djeteta.
Ma baš sam bila u začaranom krugu. Srića, ja sam se iz toga izvukla. I najsmješnije od svega je što sam još u rodilištu rekla da ću čim prije na drugo jer budem li dugo čekala, sin će mi ostati jedinac.
I iako sam ranije bila totalno protiv dogovorenog carskog bez indikacija, najvjerovatnije će slijedeći put to biti moj izbor.
Malo sam odužila ali teško je ukratko opisati ove osjećaje. Žena se nakon poroda susreće sa bujicom novih emocija uzrokovanim hormonima, raznim događajima, utjecajem okoline.
I nemoguće je reći - nemaš se zašto osjećati baš tako. Jer nešto je izvuklo osjećaj na površinu, bilo da je u pitanju razočarenje, krivnja, bol, strah, nesigurnost, kombinacija svega.....mislim da samo treba vremena da se sve slegne. Nekome treba dan, a nekome je potrebno puno više. A potpuno ih je besmisleno omalovažavati.
Naravno da nam je svima primarno da je beba živa i zdrava, ali nakon toga mislim da imamo puno pravo na neke emocije koje se tiču samo nas.
Suncem.m tako je, zaista imamo pravo na ne neke nego sve emocije. I zapravo je baš dobro da imamo mjesto gdje možemo o njima govoriti. Nisam bila svjesna da mi to baš odgovara (andrea hvala na topiku).
Zanimljivo mi je kako pišeš da si osjećala sram jer plačeš. Ja uopće nisam. Baš me sad to čudi. Ja sam plakala prvih mjesec dva, svaki put na priču o tome kako mi je bilo (a svi te pitaju pa to odmah tako i krene).
Ja sam bila fakat u nekom čudnom stanju šoka, mislila sam da nikad više neću imati djece.
Mislim da treba isplakati suze, izgovoriti nedoumice, prepričati sve što nas muči i odahnuti. Pa se malo pomiriti s tom nekom tugom unutra. Ona će sigurno dugo pomalo biti tu. Mene je kao što rekoh, napustila tek kad su mi krenuli prirodni trudovi s drugim sinom.
Tiwi
Isto je bilo i kod mene. Čim bi me neko pitao kako si (pogotovo dok sam bila u rodilištu) suze bi same krenule. A kad sam saznala da moram produžiti boravak u rodilištu sve ljude sam "isključila".
Samo je MM smio dolazit i zvat me na mob.
Kada prvi put kreneš pričati šta te muči - teško je i knedla je u grlu. Ali svaki slijedeći put je lakše. Pa makar mrvicu.
Tiwi, bas o tome pricam i zao mi je sto je topic dobio par trzavica i skretnica.Suncem.m tako je, zaista imamo pravo na ne neke nego sve emocije. I zapravo je baš dobro da imamo mjesto gdje možemo o njima govoriti. Nisam bila svjesna da mi to baš odgovara (andrea hvala na topiku).
uz to sto imamo pravo, svi ti osjecaji su normalni.
ja sam takodjer lila rijeke i potoke suza mjesecima kasnije, no nije me zbog toga bilo sram. naprotiv, s vremenom mi je bilo drago da to mogu, da mogu ispoljiti svoje emocije i pridruzujem se Twiti u zahvali Andrei na topicu.
evo da se javi jedna koja nije bila na carski...
ali sam nastradala mozda vise nego da sam isla na njega...
iako nije sve dugo trajalo (oko 3h) bilo mi je grozno,nakon sto sam rodila malenu ostao mi je komad posteljice u meni pa su mi isli to vaditi toliko su me "rasporili" tako da sam prakticki imala savove napravljeni skroz do nogu...
iako nisam rodila carskim putem i malena je bila potpuno zdrava donjeli su mi je tek drugi dan...
a rodila u 14h popodne...
hvala vama cure sto ste uz mene i ja vjerujem da ce s vremenom biti bolje i lakse ali treba meni malo vise vremena......
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom