 |
|||
meda, naše visoko zahtjevno dijete je prije polaska u školu dobilo naziv za svoju zahtjevnost :ADHD i darovitost.
I mogu reći da na je puno lakše od kada smo stvari nazvali pravim imenima, jednostavno znamo zašto i kako, pa našim pravilnim reagiranjem otpor i frustracije su puno manje (osim što i sa vremenom on se i bolje nosi sa svojim emocijama).
Ne bih sad željela reći da bi sve zahtjevne bebe trebale imati određeni problem i poseban pristup (kasnije), ali evo kod nas je tako ispalo...
i ja sam cesto razmisljala o tome. prijateljicin mali ima adhd i pricale smo o tome da li je lakse kada dijete dobije "dijagnozu". njoj se u biti nije nista promijenilo, naravno, osim sto je sada uglavnom razumijevanje okoline vece. no, i dalje je sve na njoj i muzu, s te strane ostaje isto.
naravno da ne mogu pisati ....grrrr
htjela sam reci da ako je "normalno" ponasanje nesto od-do, postoji vjerujem puno djece koja su blize jednog ili drugog ruba,znaci pomak od prosjeka a opet bez dijagnoze.
i iako bi bilo zgodno da ono sto ja vidim/osjecam postane uvjetno receno opipljivo nekim nazivom, to bi opet samo potvrdilo ono sto ja odavno znam. da je ona takva kakva jest.
Meni je etiketa i dijagnoza pomogla da razumijem problem i potrebe, te da ispravno reagiram. Što se tiče okoline , nema nikakve promjene. I većina ih dalje smatra : a) izmišljena dijagnoza (općenito), ne postoji organski uzrok u vezama u mozgu, b) izmišljeni uzrok kod njega (prepametan da bi bio samo ADHD, a prerastresen da bi bio darovit), stereotipi općenito, i naravno c) meni najdraži :D, prepopustjivi roditelji=razmaženo dijete, "batina je iz raja izašla", "da je moj drukčije bi bilo" i sl...Storma prvotno napisa
nažalost X na sve
Ne znam, mi smo već par puta kretali na testiranja, pa odustajali. Zapravo prijaivli bi se kad bila neka loša faza, a onda kad bismo se snašli i riješili situaciju bez toga odustali. Do sad smo se zapravo vrlo dobro nosili sa situacijom, uz puno odricanja, naravno. Sad su nas potaknuli iz škole na test darovitosti. Kad obavimo testiranje vidjet ćemo da li nam je lakše
ja sam s 2 godine sumnjala na poremecaj senzorne intgracije, ali kako su oni tad bili u preseljenju, nisam se narucila odmah i onda kasnije je to palo u zaborav, neke druge stvari su me preokupirale.
ramisljam u zadje vrijeme puno i o skoli i vidim da se takve stvari samo pogorsavaju u nasem vrlom skolskom sustavu. nemam ja o tom sustavu bas neko misljenje ni ovako, i zazirem od njihovih metoda rada i pedagogije koji nisu ni za djecu koja nemaju takvih problema idealni, a kamoli za ovakvu. tako da bi rado nesto poduzela u vezi toga, prvenstveno da pomognem djetetu. kao sto je za zahtjevne bebe blagotvorno ono sto AP propagira, tako vjerojatno postoji i nesto za stariju djecu. ja recimo jako volim waldorf, i pokusavam sto vise toga uvesti u odgoj i zivot, i bas mi se cini da bi to moglo puno pomoci takvoj djeci. vjerojatno ima jos drugih slicnih metoda i terapija.
meni bi u ovom trenutku bas olaksalo da znam da je to to. jer me ponekad stvarno pere osjecaj neuspjeha, i onda i ja puno gore sve to podnosim i naravno situacija je jos gora. a s druge strane, kad vidim nas nacin zivota opet si mislim da bi mi bilo cudno da dijete nekako ne reagira, i ja imam nekad zeljud a grizem sve okolo, kud nece dijete.
meda, meni je kata puno pomogla. kad vidim njenu prijemcivost za sve cemu je ucim, jasno mi je da sam se dobro postavila s anitom. znala sam par puta reci da je sreca sto imam katu, inace bi do sada vec i ja pomislila da negdje opako grijesim. jer truda je tako puno, a pomaci mali, mali...(vezano uz size i sl). jedan dio problema pripisujem okolnostima, no i dalje, ona je vrlo zahtjevno dijete.
sirius, razumijem o cemu pricas. i ja bih voljela, kazem, da ono sto osjecam bude objasnjeno, dokazano. ranijim postom sam htjela reci da i dalje (gotovo) sve ostaje na roditeljima, i da (uvijek, ali narocito sa takvom djecom) imamo opce smjernice ali se i dalje sve svodi na isprobavanje ovoga ili onoga da bi se doslo do sheme koja sa tvojim djetetom funkcionira.
gdje uopce testirati dijete? i kako? ne vjerujem da bi anita ostala sama s nekim i rjesavala testove...
Dobar psiholog ce naci nacin kako pristupiti djetetu, a ni testiranje nije bas onako "akademskog karaktera" (moja je to obavila 1.put s 4.5 g. trceci oko stola u PCM). Vec sam stoput napisala koliko puno pomogne objektivan i neovisan "snimak" djeteta. Jest da je u konacnici roditelj taj na kojem je sve i koji ima najbolji uvid, ali da mozemo krenuti u krivo, mozemo.
Ali, uz upornost roditelja, okolina se ipak može, ponekad i mora educirati. Npr. na temelju dijagnoze ADD/ADHD može se tražiti (i sigurno dobiti) rješenje o individualiziranom pristupu djetetu u školi, a škola onda mora postupati po tom rješenju. Istina je da su reakcije koje spominješ česte, da ne kažem redovite, ali upornim zastupanjem svog djeteta stvari se ipak mogu promijeniti, barem malo-pomalo. Nažalost, za darovitost bez ADD/ADHD još uvijek nema takvih institucionalnih mogućnosti, ali treba raditi na promjeni.
Dijagnoza pomaže roditelju da se snađe, da bolje razumije problem i svoje dijete u cjelini i da se postavi prema problemu i prema okolini. Što se djece tiče, manjima to ne znači ništa, ali većima da. Mom sinu je puno pomoglo kad je "ono čudno" u njemu dobilo ime.
Okolina je itekako faktor, sve mi se više čini da bi to čudno u školi, odnosno određenim osobama, a ne u darovitoj ili zahtjevnoj djeci trebalo dobiti ime (naravno ako se ne radi o nekim ozbiljnijim poteškoćama). Ne oponiram ti zednka, samo razvijam misao
Naime na treninzima mi djeca dobivaj utakve fantastične pohvale, za iznimnu poslušnost, upornost, strpljenje, padaju i dižu se idu dalje, baš ih hvale i druge mame u klubu i trener s velikim iskustvom i sad ću zazvučati možda umišljeno, ali možda se jednostavno djeca bune kad nešto nije organizirano, što nema jasna pravila, jednostavno nije ispravno, a ja idem vidjet što djeci fali :/ Ne znam da li filozofiram previše za izazbove roditeljstva, ali baš mi je to palo na pamet danas. Nek idu oni psihologu LOL
No neću se žaliti, rad kod kuće i suradnja sa školom daju rezultate i Do mi je puno zadovoljniji nakon par sitnih promjena koje su uvedene i kod kuće i u školi, a i treninizi jako podižu samopouzdanje tako da smo puno bolje, samo malo razmišljam na glas.
pikula, mislim da si na dobrom tragu. ja stvarno mislim da je dio problema i u tome sto danasnje drustvo stvarno ne odgovara na potrebe djece opcenito. al ovi nasi se ne mire tako lako sa sudbinom pa odatle sukob.
Hvala meda,mislila sam da pretjerujem. Kad bi onu "odgojeni roditelji ne moraju "odgajati" svoju djecu" proširili na škole, mislim da bi puno manje djece bilo na tretmanima, a problemi u sustavu školstva puno brže isplivali na površinu.
Ima li tko iskustva s ovom knjigom, tj. da li je dobra, nije...?
http://www.superknjizara.hr/index.ph...d_knjiga=51454
Kako pomoći djetetu da razvije tj. "popravi" pažnju?
Sorry, nema veze s temom, htjela sam postaviti gornje pitanje na drugom topicu
Nova je, pa ju vjerojatno još nismo proučili na forumu. Daj javi, ako kupiš.
ma nije ti to neka srecakad sam ja poznata po svom pretjerivanju sa skepticizmom prema institucijama i svasta necemu
Uh, tako je i kod nas. MI čak imamo igrokaze. Pa onda se s njom ne smijem "kartati" (bacati mađarice, ispitivati koja je koja, tražiti žirovog keca...) ja nego beba koja je u desnoj ruci (u međuvremenu je ona hrani), a na ljevoj je nataknuta druga igračka koja se skriva iza tacne, glupira... Ma užas! Pored njezine stolice za hranjenje ima stolicu na kojoj je vanica (plastična posuda) u kojoj su natrpane sve vrste igračkica, olovki, papira, lutkica... U međuvremenu ispregledavamo i sve cvijeće na prozoru, kataloge iz trgovine... A sve za jednu zdjelicu griza!
mi ovo izvodimo za rucak (povrce) i voce sa zitaricama. preostalo joj dajemo ono sto zeli pojesti bez igrokaza (bravo, bas sam trazila naziv za to sto izvodimo
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom