Krivi li brata za raspad braka?

[fegusti]

Razvodim se i razmišljam… (kamo li sreće da se skitam i snimam)
Imam 12,5 godišnju kćer i sina koji je neki dan navršio 2 godinice…
Promatram ih i pitam se…
Krivi li sestra brata za raspad braka nas roditelja???
Jer… sve je nekako funkcioniralo (gledano njenim očima manje-više je i bilo tako) dok se brat nije rodio.
Kao prvo, oduzeo je moje roditeljsko vrijeme koje bi bilo u potpunosti posvećeno njoj… kao drugo, brak se vrtoglavo počeo raspadati unazad godinu dana… dakle, u vrijeme nakon NJEGOVOG rođenja.
Sve me to nekako upućuje na zaključak da možda brata krivi za razvoj situacije i da će taj oblak baciti sjenu na bratski odnos.
Možda ni sama nije svjesna da negdje u sebi krije takve osjećaje prema bratu i trudit ću se nekako iz nje to izmamiti.

Obzirom da više nije mala, upoznata je sa stvarnim razlozima raspada našeg braka, ali uvijek postoji ono preispitivanje… što bi bilo da je bilo drugačije.
Da su okolnosti bile druge, da joj se nije rodio brat i ja se njemu posvetila, možda bi i tata ostao s nama jer bi više moje pažnje bilo usmjereno njemu i njoj a ne ovom malom pridošlici.
Nadam se da nisam u pravu ali nije loše izviditi i tu mogućnost…

Dok smo još svi bili zajedno i brat joj bio star dva, tri mjeseca jednom je prilikom izjavila “Mama, znaš, postojimo u ovoj kući i tata i ja”. (To mi svako toliko ubm podastire kao dokaz zanemarivanja.)
Tada sam joj objasnila da je brat još jako mali, da si ne zna sam pomoći kada je gladan, žedan, kada mu je hladno ili ga grčevi muče.
To je jedini razlog zbog kojeg mi je često na rukama, zbog kojeg sam iscrpljena pa se ne mogu njoj posvetiti u mjeri u kojoj sam to donedavno činila ali NIKAKO, BAŠ NIKAKO ne znači da nju imalo manje volim.
Ponovo će dobiti svoju mamu kada brat naraste i nauči drugačije komunicirati osim plačem, kada postane pokretan i ne bude mi stalno u naručju…
I došlo je to vrijeme… baš sam joj to jučer govorila dok sam joj pomagala oko izrade plakata za školu a brat se igrao s drvenim vlakićem… (a tate ni blizu).

[melange]

fegusti, evo i na ovoj temi jedan

i po prijašnjim postupcima koje si opisivala, dobila sam dojam da je tvoja kćer jedna bistra djevojčica. ovu temu ne bi otvorila da te nije ponukalo ono što si i sama opisala, ali koliko vidim, s kćeri imaš prisan, zdrav i otvoren odnos - zašto je jednostavno ne pitaš misli li tako? naravno, postoji mogućnost da ona ni sama nije svjesna tih osjećaja i razmišljanja. kako se sad odnosi prema bratu? ima li ona i dalje onih komentara koje si spominjala?

[fegusti]

nisam je još pitala.
danas mi je odjednom puknulo da bi ona stvarno mogla u svojoj glavi iskonstruirati takvu priču pa se zamislih...

[thalia]

nisam je još pitala.
danas mi je odjednom puknulo da bi ona stvarno mogla u svojoj glavi iskonstruirati takvu priču pa se zamislih...

fegusti, jel znaš ti čitat misli? ozbiljno te pitam.


ajd, ne brij. daj najbolje od sebe kao mama i sve će biti u redu. molim te, ne brij, ne treba ti još i to sad.

btw. moja šogi se rastala kratko nakon rođenja mlađeg i stariji ama baš nikad nije pomislio da bi mlađi mogao biti kriv za to. stariji je onda imao 7, a sad ima 12 g.

[thalia]

oprosti ako je zvučalo grubo, S. mi spava (probudio se, evo ga)

[fegusti]

thalia, ne zamjeram

joj, da znaš šta mi se sve mota po glavi... :/
ma ne opterećuje to mene i drago mi je da se tako preispitujem i sagledavam stvari i da sam sposobna baciti pogled na svoje ponašanje i situaciju iz druge dimenzije.
znam se uloviti kako stalno nešto zamjeram i zakeram kćerki i onda se sjetim one "najmanje što im treba su vaše prodike"... pa zastanem i zamislim se.

[Sun]

fegusti,

evo malo iz jedne druge perspektive. Imam brata i sestru, on stariji 5 godina, ona 6 od mene. Kad su se moji rastali imala sam ni tri godine.
Nikad, nikad im nije palo na pamet tako nešto, nikad ni pomislili nisu

[tweety]

Dok smo još svi bili zajedno i brat joj bio star dva, tri mjeseca jednom je prilikom izjavila “Mama, znaš, postojimo u ovoj kući i tata i ja”. (To mi svako toliko ubm podastire kao dokaz zanemarivanja.)
.

Joooj nisam u toj situaciji, ali imam osjećaj da se ne bih mogla iskontrolirati, već bi iz mene izletjelo :" Odlično, ako ste ovdje i vas dvoje, preuzmite dio posla oko bebe, pa ću se ja imati vremena posvetiti vama dvoma!".
Pričam sad gluposti, jer nisam u toj situaciji, a možda nikad neću ni biti.

Ne mislim da je dvanaestogodišnja djevojčica dužna preuzimati brigu oko novorođenčeta, ali nije on ničiji. I ona je postala bogatija njegovim dolaskom. Dobila je neopisivu vrijednost u životu i veliku ulogu, pa ne vidim zašto je odlučila predbaciti ti nemar, umjesto da se skupa s tobom i tatom povezala još jače kroz brigu o novom malom članu.

Govoriš da ti uskoro BM, isto predbacuje nemar prema njemu. Možda kćer jednostavno preuzima njegov obrazac ponašanja. Njemu bih u svakom slučaju poručila nek si nađe drugu žrtvu na koju će svaliti razloge i uzroke svog neuspjeha.

Nisam pratila tvoju priču, pa ni ne znam razloge vašeg rastanka, ali to sad nije niti bitno. Što god bilo, ne mogu si zamisliti da si ti odjednom postala slijepa i bez osjećaja za ostale ukućane od kad je stigla beba.

Tako da bih na tvom mjestu sa kćerkom razgovarala, kao što to i planiraš, a ubm-u rekla da te se okani s predbacivanjem.

[fegusti]

Joooj nisam u toj situaciji, ali imam osjećaj da se ne bih mogla iskontrolirati, već bi iz mene izletjelo :" Odlično, ako ste ovdje i vas dvoje, preuzmite dio posla oko bebe, pa ću se ja imati vremena posvetiti vama dvoma!".

jako, jako dobro!
meni takav odgovor nije bio niti na kraj pamati jer... odmah na sebe gledam kao na krivca, iz potčinjenog a ne ravnopravnog položaja.
naravno da sam ja ta koja svima treba služiti, ne samo ja već sve majke i supruge svijeta.
e to je ono čega, između ostalog, želim postati svjesna i u čemu mi pomažete.
ti fucken naučeni obrasci ponašanja... mrzim ih!
prvo sebe moram odmaknuti od njih pa da bih u tome pomogla i djeci.

[tweety]

Mislim da će ti dok se rađaš nova ti bit lakše ako imaš pred očima sliku svoje djevojčice, jer danas ti predbacije kao njen tata, ali sutra će preuzeti tvoj obrazac i biti ona na koju će svatko imati pravo predbacivati krivnju.
Nemoj joj pokazivati svojim primjerom kako primati udarce (mislim pritom na one suptilne, one na emotivnoj bazi) i ne boriti se protiv toga.

Mislim da je uredu preuzeti krivnju kad si za nešto objektivno kriv. Nismo savršeni i niti to trebamo biti. Priznanjem krvinje neće se srušiti ničiji svijet. Ali isto tako ne treba preuzimati krivnju za ono što objektivno nisi kriv. Tako postaješ vreća za tuđe smeće. A smeće mi je taj osjećaj koji ima tvoj ubm, s kojim ne zna što će pa ga tebi prebacuje. Ma nemoj! E ne može tako!!!

[pomikaki]

Rekla bih da se dvanaestogodišnjoj djevojčici svašta može motati po glavi, ali na svjesnoj razini mora znati da dvogodišnje diejte ne može biti krivo ni za što. Pogotovo će joj stvari biti jasnije kad bude veća.
Za sada razgovaraj s njom što više možeš i pruži joj podršku.
tweety dobro kaže, ne daj da ti se nabije uloga žrtve.

[ljiljan@]

Ni ja ne mislim da će kriviti brata. Ali Fegusti neće ti biti lako. Vjerujem da si već osjetila neku solidarnost između oca i kćeri, ma koliko da je tvoj muž u krivu, ona će se svjesno ili nesvjesno solidarizirati s njime, "držati njegovu stranu". Ma što da pričam, sjećam se svoga djetinjstva...tata je volio popiti, ali nisam voljela da mama viče na njega, nalazila sam tisuću opravdanja za njega. Bojim se da bi mogla kriviti tebe. Daj Bože da nisam u pravu

[piplica]

Ne znam, možda je i moguće da dijete podsvjesno traži krivca za nastalu situaciju, možda čak i može u nekoj fazi kriviti i malog brata, ali, kao što su ti cure već rekle, na svjesnoj razini njoj je jasno da mala beba ne može za to biti kriva.

Po meni, u toj fazi žalovanja zbog vašeg razvoda je i normalno da se malo ljuti ili da nekog krivi. Proći će je, pametna je ona cura...

Po meni je bitno samo to da ne krivi sebe.

[Joe]

fegusti, oprosti ako sam totalno fulala, ali možda ti na nju projiciraš svoje misli?

očito si sklona svu krivnju svijeta preuzimati na sebe, i to tvoj ubm koristi (kao da se imaš potrebu ispričavati za to što postojiš). kao što pametno kaže tweety, ne daj da ti se nabija krivnja, štetno je za tebe, ali i za tvoju djecu, koja uče krivi obrazac ponašanja.

naravno da zanemariš, bar do neke mjere, ostale ukućane, kad dođe beba. i opet da citiram tweety, i njima se obogatio život, i oni (barem ćaća) bi trebali preuzeti dio posla... ispada kao da je mali tvoja igračka koju si imala iz vlastitih sebičnih poriva i za kraj, šaljemti veeeliki zagrlja podrške , bit će bolje, možeš ti to

[topluvodu]

Ja sam bila dijete kod kojeg se brak roditelja počeo raspadati taman nekako u vrijeme rođenja moga brata.
I Fegusti, scenario koji vrtiš u glavi, stvarno je moguć.
Ja sam krivila svog brata dugo vremena za situaciju u kući. Imala sam 10-tak godina, a on 3, a stanje je završilo nakon 5 godina (otac mi je tada umro). Svakako mi je odmoglo i to što sam morala preuzeti preveliku odgovornost na svoja mala leđa (za brata i za kuću).
Meni je dovoljna bila činjenica da je upravo od trenutka kad se rodio brat, sve krenulo nizbrdo. Uzalud su bila objašnjenja moje mame. Ja sam znala da bi sve bilo bolje da nema brata. Nisam bratu ništa naglas govorila, ali sigurno je da je ta teška misao obojila naše odnose. Bili su loši godinama, iako sam ga (naravno) voljela i uvijek štitila i pazila. Ali činilo mi se da se sve vrti oko mog brata i ostalih, a ja sam uvijek bila ona dobra i pametna curica od koje se očekivalo da bude razumna i velika, potpora mami.
Moj savjet ti je da ne zaboraviš nikada da je tvojoj kćeri jako teško, puno teže nego što možda uopće možeš zamisliti. Jer mala je i teško joj je logički poimati stvari kad tako srce boli. Nisam čitala sve tvoje postove i ne znam kako ti kćer podnosi situaciju, ali danas mi se čini da moja mama ne bi pogriješila da je potražila pomoć kakvog dječjeg psihologa.

[lonni]

Mislim da, kad im se roditelji rastaju, djeca najcesce prvo krive sebe, nekad je dovoljno da krivo protumace necije rijeci, nesto sto su usput culi ili mozda prisluskivali neciju svadju, telefonski razgovor.

Zato smatram da se ne treba sada prema njoj odnositi kao - velika je, proci ce je i slicno. Ja mislim da te ona sada treba puno vise od dvogodisnjaka, koliko god to mozda cudno zvucalo.
Sad joj se posveti sto vise mozes. Jos malo pa ona ulazi u pubertet, u to prijelazno vrijeme ona polako postaje zena. A ti si joj uzor, zato budi uz nju, budi jaka, ali i osjecajna, budi stalozena i budi zena kakvom bi htjela da tvoja kci postane.

Ne znam tvoju pricu, ali tvoj potpis mi je u ovom trenutku totalno suprotan onome sto te muci. Jel to ona htjela brata?

[fegusti]

Ne znam tvoju pricu, ali tvoj potpis mi je u ovom trenutku totalno suprotan onome sto te muci. Jel to ona htjela brata?

da, kada je imala 4-5 godina, a želja joj se ostvarila kada je već ušla u 11.u.
moj potpis je ujedno i naslov jedne moje pjesme kada sam bila u fazi pisanja pjesmuljaka i dječjih priča upravo u vrijeme kada je ona željela brata. te sam joj priče onda čitala za laku noć.

ja znam da ona na svjesnoj razini ne krivi brata ali se bojim upravo onoga o čemu piše topluvodu i što je sam osjetila.

da sebe krivi za neke loše situacije već je pokazala pa sam joj ja na to ukazala i razgovarale smo o tome. tko zna koliko sam takvih situacija previdjela. :/
što se našeg odnosa tiče najgore je što je ona već u pubertetu i što joj nije potrebna onakva bliskost kao manjem djetetu (a što meni fali) jer se pomalo počinje odvajati i biti bliskija s vršnjakinjama. ulazi na velika vrata u svijet gdje joj ja više nisam potrebna da ispunim sve aspekte njenog života ali se nadam da zna koliko je volim i da sam joj u svakom trenutku podrška što god se događalo oko nas.

tweety i joe su me dobro opisale i predstoji mi borba sa stečenim obrascem ponašanja nasljeđenim od mame a koji ne želim prenijeti na kćer.

[Trina]

Jesi pričala otvoreno o tome s njom? Ja bi baš načela temu o rođenju malenoga i nekakvim usputnim tonom joj lagano dvala do znanja da su vaši odnosi pukli nevezano za dijete iako se podudara vrijeme i ispada da je povezano s tim. Ja razumijem da je ona velika, u osjetljivom razdoblju i da joj može svašta pasti napamet a ti od toga nećeš znati ni 10 %. Ali u svakoj situaciji ja sam za iskren, "odrasli" razgovor. Ja vidim da se tebi mota po glavi pitanje jeli mali ubrzao proces rastave, jel tako? Bar mi takav dojam ostavljaš? Dijete može pogoršati situaciju, u tom sam sigurna, ali situacija je morala od prije biti gadna i nepopravljiva. Ja bi o svemu tome pričala sa kćeri. Rekla bi joj koliko je njen tata dobar otac i čovjek ali da ljubav između vas dvoje već dugo nije postojala. Da ti kao žena, mama, osoba, nisi mogla više tolerirati neke stvari (ako zna za piće onda joj možda bude i jasnije), a da postoji jako puno stvari koje se u braku ne smiju događati a postojale su(pretpostavljam da ne zna za drugu ženu). I da ste se odlučili rastati jer ste smatrali da je tako najbolje za svih i da ćete tako biti kvalitetniji otac i majka, kad ne budete živjeli pod istim krovom. Možda ja nisam u pravu ali ja bi tako, razjasnila joj sve jedim odraslim i iskrenim razgovorom pa onda nek ona vrti filmove po glavi i razmišlja.

[fegusti]

Ja vidim da se tebi mota po glavi pitanje jeli mali ubrzao proces rastave, jel tako? Bar mi takav dojam ostavljaš?

ne, nije on ubrzao... i ne pitam se JA to... ali tata da, iako je on sam zapetljao situaciju ali nalazi krivce svuda oko sebe umjesto u sebi.
i nije to izrekao pred kćerkom ali meni jeste pitanjem "šta mi je trebalo još jedno dijete?" :shock: i konstatacijom da sam ga iskoristila kako bih imala još jedno dijete a sada ga se želim riješiti!!!
to sve kći ne zna (nismo pred njom raspravljali) ali je možda negdje naslutila, načula...

za drugu ženu zna jer on spava kod nje.

i ne mogu joj baš govoriti kako joj je tata dobar otac jer ne mislim tako ali sam joj rekla da je voli. u to sam sigurna iako on to ne zna pokazati,
djelima nije pokazao da je dobar i brižan otac ali znam da je voli.

[fegusti]

djelima nije pokazao da je dobar i brižan otac ali znam da je voli.

ovo zvuči glupo.

[fegusti]

zvuči glupo jer ljubav nije mrtvo slovo na papiru, ne podrezumijeva se sama od sebe, tek tako.
i nije jednosmjerna cesta pa da možeš očekivati kako će ti biti uzvraćena a da pritom ništa ne ulažeš.
treba joj se posveti i hraniti je, iskazivati je djelima pa će ta djela onda donositi plodove.

eto, zato joj ne mogu reći da je brižan otac.
govorim joj da je voli jer će u suprotnom misliti da je ona nečime izazvala njegovu ravnodušnost ne shvaćajući da je problem u njemu.
na kraju krajeva, on je taj koji joj treba reći da je voli i to djelima potkrijepiti.
sve drugo su šuplje priče.

[tanjads]

Vjerojatnije bi ona mogla sebe kriviti- da npr. nije napravila nesto da vas dvoje ostanete zajedno. Tim više što ništa slično ona tebi nije rekla, a zvuči mi kao dijete koje hoće reći što misli.
Razmisli ipak koliko su to tvoje misli i dileme - koliko ti misliš da se tvoj brak ne bi raspao da niste dobili još jedno dijete, jer od nekud ti to jeste palo na pamet (ok, muževa ideja, ali negdje te zakačilo).

[Peterlin]

fegusti, samo da pošaljem ...

Razmišljaš kao odgovoran roditelj.

I imaš pravo, ljubav iskazana samo riječima (ako je u kontradikciji s djelima) ne vrijedi puno.