Ne, ne radi se o verbalnim informacijama već o neuromotoričkim.

Sjećate se da je svojevremeno bila frka neke mame u vezi sa držanjem palca u šaci, a beba je imala, ne znam... 5-6 mjeseci?
E, pa, nije poanta u palcu u šaci (nikada još nisam srela odraslog čovjeka sa takvim hvatom), već što bi mozak, ako ne bismo vježbali i ispravljali, mislio da to tako treba i napravio sebi neki novi sustav neuromotoričkih vrijednosti.
I onda, kada dijete malo poraste, snagom volje i znanja (i potrebe) izvuče taj palac, ali je u mozgu napravljena šteta koja će se manifestirati tko zna gdje... (Sada se tu spominje matematika, ili znanje jezika, ili sposobnost za štrikanje)...
Znači, nećeš ti jumperom, hodalicom ili drmusanjem ubiti svoje dijete (osim u ekstremnim slučajevima kada dolazi do fizičkih ozljeda), već ćeš njegovom mozgu poslati krivi input.
I, hajde da o tome više ne razglabamo: puno je bolje upitati fizijatra ili neuropedijatra za objašnjenje nego čitati postove koje ja pišem laički i iz vlastitoga iskustva.