mene su svi bližnji i daljnji uvjeravali da ne smijem nositi M. jer će se naučiti na ruke pa ću je morati stalno nositi, da ne smijem dopustiti da dijete spava s nama u krevetu jer ga se nećemo riješti do škole, da moram djetetu kupiti ovo ili ono da bi se dijete moglo zabavljati... bla bla bla
Ja sam je nosila, kad god je ona to željala. kuhale smo skupa, spremale, prale, sušila sam si kosu...ma nema šta nismo radile skupa.kad joj se nije nosalo, onda je bila na kauču (dok se nije počela okretati) a poslije na podu. znala se dokotrljati do onoga što ju zanima, ja sam ju puštala da istražuje i da se igra na miru, nisam je ometala. naravno, uvijek sam bila (i dalje sam) u blizini. kad je propuzala (vrlo rano) onda joj nosanje više nije bilo zanimljivo. sada je nosim samo ponekad (kad je mazasta, ili umorna pa bi se malo odmorila
) jer joj to više nije potrebno. ona je svoju fazu naručja prošla.
Ono što sam htjela reći je da mislim kako je važno zadovoljiti djetetove potrebe, pa tako i potrebu za bliskošću, za nošenjem. mislim da time dijete dobiva dodatno sampouzdanje i sigurnost, a da ne govorimo o toplini (onoj tjelesnoj) koja može i najrazdražljiviju bebu umiriti.
To je moje kasnovečernje razmišljanje...
htjela sam samo još reći za ležaljku, da nije dobro da dijete bude u njoj dugo (ne više od 1-2 sata dnevno). moje dvije prijateljice, svaka sa svojim 10 mjesečnim djetetom, koji se ne može uopće staviti u stav za puzanje, niti okrenuti bez da zapne ruka... Ja sam sigurna da bi bili puno vještiji da im se dala prilika da se izvješte, da nisu stalno bili u tim ležaljkama. One kažu da im je drago da su djeca mirna, iako su pomalo razdražljiva. meni ih je žao.![]()