iz retrospektive - sasvim solidan prvi porod
Danas, prije 6 mjeseci rodila sam mišeka. Čini mi se tako davno, pa želim zapisati svjoje iskustvo, prije nego zaboravim još više.
Termin mi je bio za 23. 7. to bi bila srijeda. U nedjelju na obiteljskom ručku pale su opklade za termine. Nitko se nije bio kladio na 22. a u tom slučaju kuća dobiva
U subotu 19. primjetila sam iscjedak i pretpostavila da bi to bio čep, ali sam na savjet prijateljice liječnice u nedjelju, kad se ponovilo, otišla u bolnicu da eto provjerim. U bolnicu jer je nedjelja, pa ne radi moja ginko. No to je bio izuzetno glup postupak s moje strane. Naravno da sam se naživcirala. Sestra koja me primila rekla mi je: "I šta sad mi trebamo? Gledati taj vaš iscjedak, i šta?"A doktorica mi se smijala da šta sam došla ako ne mislim ostati u bolnici. Amnioskopiju nije mogla uraditi zbog tog krvarenja, pregled je bio bolan, i onda su mi savjetovali da ostanem ležati. Kako da ne! Potpisala sam da idem kući na vlastitu odgovornost.
U ponedjeljak sam u noći i ujutro imala slabe trudove. Došli oni meni i na 3 min razmaka, a mm i ja sjedimo i pijuckamo kavu. Kažem ja njemu "Čuj, ja imam trudove još od sinoć na 3 min, ali ako me tako malo boli, vjerojatno nije to to." Zvala sam i prijateljicu da pitam kako to "treba" boliti, kaže ne brigaj, primjetit ćeš. Raspisala sam se i na forumu o trajanju trudova i drugim nedoumicama. Na ctg pregledu kod moje doktorice ne očitava se ništa. Hajde, dobro, idemo kući.
MM odlazi u noćnu smjenu tog 21. na 22. 7. a ja od 3 h u noći opet trudove, ali ovaj put jače. Ne mogu baš spavati. Bude me, gledam na sat, nekad na 10 min, nekad manje. Vrtim se po krevetu, razmišljam bi li ga zvala, ali nije strašno, razmak je velik i ne boli me u leđima, kao što su svi rekli da će boliti, pa mora da su opet lažnjaci. Najviše mi odgovara da klečim na krevetu i njišem se u polu snu kad trud naiđe. Ležanje mi ne odgovara. Tako snena, sa trudom mi dolaze i neke slike i boje, bude to čisto zanimljivo. (Preporučam trudove u polusnu!) Predisavam ih kako smo radili na vježbama i pomaže mi da nešto radim dok bol traje. Zaspala sam pred jutro sjedeći naslonjena na uzglavlje. Takvu me mm nalazi kada ujutro stiže kući. "Ma opet lažni trudovi", kažem, i on čovjek liježe odspavati, a ja se selim u dnevnu na komp i forum gdje se žalim kako me lažnjaci danas opet jako bole.
Ustaje se on oko podneva, a ja rekoh išla bi kod doktorice, radi taman još do 13h. MM kaže da sam se htjela odvesti sama, ja se toga ni ne sjećam. Vozi me dakle on. Smije mi se dok što sam opet došla, u smislu što još nisam rodila. Stavljaju me na ctg, ništa se ne vidi, a bar dva truda su prošla. Odmahuje ona glavom, tipa nije to to. Kaže "Da vas pregledam?" Slijegoh ramenima i rekoh "Pa haj'te." Sljedeće izgovara "Opa miško! (Može. Mogu li ručati? Ne.
Izlazim sva usplahirena, kažem mm idemo se obrijati i roditi.
Drugi kamen spoticanja: Nacionalnost. Nemam. Kako nemaš? Moraš imati, piše ti u domovnici! Zovi muža da ti kod kuće pročita iz domovnice! Šta si ti sva neka anti? :shock: Ženo, pusti me da dišem na miru božijem! Da sam joj to bar rekla! Nego se ja tu s njom natežem, i na kraju popuštam, neka piše nešto, nek me se okani.
15.15 je, puštaju me u rađaonu, umorna sam od šetanja, sjela bi, al to kao ne smijem. Bolovi i dalje sasvim podnošljivi i na neke 3 min, ali ne uvijek. MM dolazi sav zamotan, dolazi doktor, oslovljava me imenom i to mi se sviđa, jako je ljubazan. Dok me pregledava mm mora van. Kaže 4 prsta. Kako sad 4, bilo je 5?I samo me obavještava da će mi prokinuti vodenjak te da će krenuti jači trudovi. Ok. Kidanje ne osjetim. Ali sad trudovi, ajme! Mislim da ću povraćati, zovem babicu da ću povratiti. Daje mi posudu, ali ne moram. Smiruje se podražaj, ali trudovi idu jedan na drugi i bole ko vrag! Dišem kao do sad, ali dolazi babica "Ne tako! Gledaj me, ovako!" i demonstrira nešto što pokušavam oponašati, na što ona zaključuje da nije dobro, odmahuje rukom i odlazi. :/ I sad ne znam kako da dišem. Nažalost pokušavam oponašati tu njenu metodu, od čega mi postaje još slabije. Nisam ništa jela cijelo jutro, a ni pila baš. Vruće je, a ona je mm dala onu plastičnu bocu sa štrcaljkom da mi šprica malo u usta ili da me hladi. On se šetka, ili sjedi kraj mene i gleda me, a mene boliii i nisam ni za šta. "Pričaj mi nešto!" zapovijedam. Ne zna on jadan šta da mi priča. Malo nešto kaže, pa opet šutimo. Ja dahćem, babica dolazi "Ne tako! Ovako. Al će se ona umoriti s tim disanjem" i opet odmahuje i odlazi. Živcira me!
Doktor u nekom trenutku dolazi, žele me s boka okrenuti na leđa, ja se opirem, dok prođe trud, ali ne, mora baš sad, okreću me, jaučem, on viče da je dobro i nešto da mi daju, nemam pojma šta, čujem da babica odgovara "To ide x kapi?" i nakon toga - mislim da je bio drip ili sam si umislila - bolovi su još jači. Hvata me panika da ja to ne mogu, da ću se onesvjestiti. MM se ušetao, pa mi blokira pogled na neke dvije točke na zidu koje pogledom fiksiram za vrijeme truda. Mašem mu da se makne. Nakon truda mu pokušavam objasniti da moram gledati u to, da mi ne zaklanja pogled. Više ne znam kad je trud a kad nije, boli me užasno. Počinje mi taj nekakav pritisak na guzu, stresa me kao grč, ne mogu to kontrolirati. U jednom trenutku izlazi nešto stolice. Juhu! Baš što sam htjela, da me mm vidi u**anu. I to unatoč klistiru.
I nekako nakon tog babica valjda vidi da me taj pritisak na guzu trese, kao grč i zove doktora. Okreću me na leđa, dižu mi noge, i ajmo sad. Babica opet galami na mene što sam ispustila zrak u prvom tiskanju, što ga nisam zadržala. A boli, ne mogu se kontrolirati. Doktor mi govori da će mi pomoći tako što će pogurati moje mišiće (naslanja mi se na trbuh). Čujem da izgovara "epiziotomija" i unatoč mom prijašnjem protivljenju tome, u tom trenutku mi je toliko svejedno, mislim si samo da prođe! Samo da je gotovo! I tu mi se sjećanje evo već muti... mislim da je u neka tri tiskanja bebe izašao. U 17.30h.
Bože, ne sjećam se ni je li plakao. Osjećam golemo olakšanje. Izgovaram: "S drugim na carski!"
No sad me šivaju, boli, ali ja ga grlim, šapćem mu, kosa mu je narančasta! Sav je neki siv, lila, kao mali miš, zgužvan... Ne držim ga kako bi htjela, a bojim ga se drugačije uhvatiti, namjestiti. Da mi bar malo dignu taj naslon... MM je iza mene, gleda ga, no uskoro ga šalju van. Njega odnose, pa ga opet donose umotanog. Sad galami, gledam ga sva u čudu. Nekako mi sve smiješno. Umorna sam i sva van sebe, kao pored sebe. Čujem, vidim, ali nisam sva svoja. Babica me pita kako sam, rekoh "Sad mi je sve svejedno!"
Ne znam kako bi privela kraju priču, ali to je to. Rodio se brzinski, rekla bih. Tada mi je samo to bilo važno - da bolovi ne traju dugo. I ovi stvarni bolovi stvarno nisu. Šta je to - 2 sata! Proletjelo! No u tom trenutku bol je sve što sam osjećala. I naravno da više ne mislim da bi s drugim na carski.
 |
|||
Odgovori s citatom
!
ivy prvotno napisa
