moja baka je najmlađeg brata (koji je tad bio beba) nosila u naručju
i u dvorištu su silazili niz kamene stepenice.
ona se nekako spotaknula, krenula padati prema naprijed,
i kako je padala, tako je brata podignula prema gore.
razbila je podlaktice, laktove, iščašila koljeno, pukle su joj vene na nogama, završila je na operaciji, nije mogla iz kreveta mjesecima.
bratu nije pala ni dlaka s glave.


ja još nemam djece ali se u situacijama kad prigusti uvijek instinktivno (valjda) postavljam ispred nekog,
zaštitnički onako. bio taj netko malo dijete ili netko odrasli i veći od mene :/

jednom sam bratića nosila u naručju niz stepenice i bila sam u nekim papučama, zapela od rub tepiha, poletila prema dolje, desnom rukom okačila ogradu, izvrnula se, ljosnula koljenima, uganula nogu, al njega nisam ispustila. ali se i sad sjetim koliko je vrištao, pa sam i ja vrištala, a nikom ništa