Ja sam imala par slucajeva padanja s M. u narucju. Prvi put kad je imala 2 mjeseca i nosila sam ju u narucju i istovremeno potezala kolica preko stepenica , poskliznula sam se i uspjesno se okrenula na ledja i pala tako da njoj nije bilo nista (ja sam oderala ruke i nogu i natukla rebra i sad me oblije znoj kad pomislim da sam mogla pasti sa svojih 75 kg na nju :/ ). Drugi put sam ju nosila u narucju i prelazila preko livade po kojoj su psi iskopali duboke rupe koje se nisu vidjele od visoke trave. Naravno da sam stala u jednu rupu i potpuno sam izgubila ravnotezu, ispustila M. iz ruku i jedva se nekako docekala da ne lupim licem. Sad kad promislim o tome vidim da sam dobro odlucila i ispustila M. prvu da ju ne zgnjecim kad padam (ona je imala 14 mjeseci i vise nije bila bespomocna mala bebica kao u prvom slucaju (kad sam ju ispustila i ona se docekala na ruke i noge i nije se udarila vec se samo malo preplasila). Sad mi je lako to analizirati ali kad se to dogodilo ja nisam svjesno nju ispustila iz ruku, nisam svjesno ublazila svoj pad... to je vise izgledalo kao HODAM - PALA SAM. Tako reci u milisekundi.
Mislim da kod mene nisu radili majcinski instinkti, mozda je to samo reakcija na pad. Isto tako pokusavam spasiti tanjure ili case kad padaju sa stola (cak i voce ili snite namazanog kruha). Jednom sam pokusala spasiti sirovo jaje - ipak se razbilo samo sam morala vise cistiti.

Kod mene u kuci su jako visoke stepenice (radjene van standarda - visina jedne je 24 cm) i kad silazimo uvijek nosim M. Prisiljavam se svaki put prije silaska usporiti, drzati bar jednu ruku na zidu i pokusavam svaki put razmisliti sto cu napraviti ako se poskliznem. Mozda je to moj "majcinski instinkt".