majcinski instinkt?!

[Felix]

daklem, jucerasnja zgoda.

secemo nas dvoje doma nakon vrtica, i prelazimo igraliste. drzimo se za ruke. na sredini se nalazi velika strafta debelog blata, koju ne primjecujem, i poskliznem se. primjecujem da mi noge lete naprijed, i...

sto bi vi, instinktivno, napravile u tom trenutku? pogledale dijete, pustile mu ruku, odgurnule ga od sebe da ne padnete na njega...?

ja sam pogledala dijete, vidjela da ne pada, i ne znam ni sama zasto, padajuci trgnula rukama naprijed da odrzim ravnotezu. a nisam ga pustila, odnosno pustila sam ga taman kad sam postigla dobar zamah, jos gore. i naravno, lijepo ga bacila u blato, naprijed, na lice docekala sam se na ruke, pa jos malo pokusala iskobeljati iz blata (to je bila vrlo komicna scena ), i kad sam ga uzela sebi, jadnog svog blatnog i uplakanog, vidim da mu je brada krvava, da mu iz usta ide kombinacija sline, krvi i blata, i tako to. nekako smo dosli doma, sanirali ozljede, i dojili jedno sat vremena nakon cega je dva sata spavao. osim izuzetne cendravosti i ogromne kraste na bradi, izgleda da je to ipak sve. a do toga uopce nije trebalo doci. bravo ja!

pita mene mm doma: pa dobro, gdje ti je majcinski instinkt? zar ti nije instinktivno doslo da prvo zastitis njega, a onda sebe?

ne znam. :? mislim, ja sam izrazito, izrazito nespretna osoba (jos imam traume od tjelesnog u skoli) i imam fobije od padanja, klizanja, svega nestabilnog. ali ne kuzim zasto nisam njegovu sigurnost stavila ispred svoje, vec obratno. jos sam prije shvatila da sam ocajno los materijal za majcinstvo, ali novi dokazi iz dana u dan isplivavaju :/

plus da dodam da uopce nisam znala sto uciniti s njim kad smo dosli doma. oprati bradu i usta vodom? ili samo mokrom gazom? na kraju sam mu bradu potapkala mokrom tetrom, u usta je isprao dojenjem. valjda. na arniku i octenysept sam se sjetila tek danas, dok sam razmisljala sto sam mogla (i trebala) uciniti.

jel se vama to kad dogodilo? i kako izgleda taj majcinski instinkt na djelu? ono, kad vidis da ide nezgodacija, padanje, ili sto vec, i uspijes spasiti dijete da se ne ozlijedi, makar i na svoju stetu?

koliko ima takvih situacija, neocekivanih, za koje tek kad se dese skuzis da se uopce nisi pripremio, da ne znas sto treba uciniti, i kojim redom?

bar su mu zubi na broju. da nije tuzno, bilo bi smijesno...

[krumpiric]

vjerujem da nam je prvi instinkt da zaštitimo i sebe, čisto prirodno, jer smo djetetu nužni, ne jer su nam majčinski zakazali :/

[ivarica]

ja mislim da se na ovom slucaju ne moze mjeriti tvoj instinkt
ali ako i moze, rekla bi da nemas problem s tim, ti si ta koja se boji pada, koja je smotana i koja jedva hoda po klizavom i naravno da si stitila njega stiteci u ovom slucaju prvo sebe
pa da si spretna napravila bi s njim prvo sto trebas, instinkt bi ti bio takav
ali nisi, smotana si
i naravno da instinktivno reagiras tako da spasavas dijete od sebe smotane ne stiteci ga nikako

[Lutonjica]

instinkt za samoodržanjem je jači i od majčinog

nemreš dok padaš (ili u bilo kakvoj drugoj, brzoj i potpuno neočekivanoj situaciji) razmišljat kamo ces s djetetom ili s bilo kim ili čim drugim, nego spasavas sebe. meni je to skroz logicno i normalno.

druga stvar je da umirete od gladi i žeđi usred pustinje, i ti ces prije dat kap vode i zrno hrane djetetu nego sebi - jer tu imas vremena za razmislit, procijenit situaciju, odluciti, pod utjecajem si emocija,...

ali ovakve sitacije kao pad, sudar, i slično, tu mali mozak spasava sebe, ne druge

[Sun]

felix

znam da je ovako kako lutonjica zbori, ali znam i da je osjećaj loš.
pa ti šaljem zagrljaj.

[cvijeta73]

joj sorry felix, ali ja sam se sad jako nasmijala, do suza.
slažem se s ivaricom, nema to veze s instinktom nego sa spretnosti. ne bih rekla ni kao lutonjica da je nagon za samoodržanjem u tvojoj situaciji bio prisutan, da je mm bio na tvom mjestu, a on je spretan što se kaže kao mačka, taj kad pada, hvata i mene i sebe i djecu.

sad ću ti ispričati svoj traumatični doživljaj, moja reakcija me još dan danas zna pogoditi.
bili smo na skijanju i za doći do ceste, budale su stavile pokretne stepenice - možete misliti one željezne stepenice, mokre, kliske i svi s pancericama, skijama, štapovima - katastrofa.
i idemo na te stepenice - prvo mm, pa iza njega juraj, pa iza njega ja s dva para skija i dva para štapova u ruci, pa iza mene talijan s isto dva para skija. uglavnom, mm silazi sa stepenica i odmiče se od njih, talijan se posklizne, padne na mene, u leđa me udari sa skijama i svojim tijelom, i ja, umjesto da se nekako zadržim, sa skijama udaram juraja ispred sebe (imao je 4 godine) i on pada taman glavom na onaj dio gdje se stepenica uvlači unutra, a ja padam na njega.
u stvari, ja sam samo mislila da sam pala na njega, a u stvari između mene i njega je uskočio mm, koji je čuo tropoštanje, bacio svoje skije i ubacio se među nas (my hero ).
no, ja to uopće nisam skužila - bila sam sigurna u trenutku kad sam se dignula i vidjela mm-a kako nosi juraja na rukama koji uopće ne plače, da je juraj gotov, da nije više živ.

i onda slijedi najgore - ja uopće ne idem k njima, da vidim što mi je s djetetom, nego se odmičem dalje i urlam. dok me nisu smirili. ništa mu nije bilo.

užasno me muči zašto nisam išla vidjeti što mu je, gdje je tu zakazao majčinski instinkt, što bih napravila da sam bila sama, isto tako ostavila jadno dijete ili...
eto, malo sam odužila...

[Sun]

ajme cvijeta ja se rasplakala sad na ovu priču. baš je filmska

[Lutonjica]

ajd onda i moja priča da ti bude lakše
kad se mojoj djeci nešto gadno dogodi, onda meni u najboljem slučaju pozli, a u najgorem slučaju se srušim u nesvijest
pa ljudi moraju spašavati i djecu i mene.
dakle, ja u potpunosti zakažem u takvim situacijama

[Sun]

ooo ovo postaje ful zanimljiv topic

[Anemona]

Ja sam onda valjda imala jednom prilikom majčinski instinkt na dijelu.
Nosila sam malenog, a nečakinja mi se objesila na nogu i srušila me. Nemam pojma kako. Ja sam se uspjela okrenuti, pa sam pala na pločice na leđa, a malenog sam držala iznad sebe u zraku. Pola leđa mi je bilo plavo i naravno guzica. Malenom nije bilo ništa nije niti dotaknuo pod, nečakinja je zaradila samo malu čvrgu, nju sam djelomično uspjela izbječi.
Kad sam o svemu razmislila kako je moglo biti, jer smo uspjeli za dlaku izbječi kuteve na zidu, pločice i beton, pao mi je tlak i pozlilo mi je, pa sam na kraju morala na hitnu, da me "stabiliziraju". Hrabra mama, dobro da se nisam i u gače usr...
E da, jednom je maleni padao s kreveta, ja sam se zajurila i ulovila ga u zraku (ono kao mama Superman) i cijela se natukla i skoro polomila kako sam bubnula na pod. 8)

[lara01]

Felix

[BusyBee]

ajme cure, sram me priznati da sam a znam da bi me jednako pogodilo da se meni slicno dogodi
uglavnom, slazem se s lut

[Sun]

ima jedna slika koja mi se jako urezala u mozak, bila je izasla u novinama, vezano uz nesreću koja se dogodila prilikom nekakve automobilske utrke. Taj neki trkaći auto je sletio s ceste, odnosno zgubil je kontrolu nad vozilom i zabio se u kola hitne pomoći koja su bila sparkirana uz cestu i ispred kojih je stajala majka s djetetom u naručju. Ona je, vidjevši auto koji naletava, podignula dijete u zrak, i auto ju je prikliještio na kola hitne.
Mene totalno fascinira to snalaženje u sekundi, pitam se uvijek bih li ja uspjela tako reagirati. Divim joj se na snalažljivosti. Ne možeš znati kako ćeš reagirati u takvim situacijama kad nema vremena za razmišljanje

[Felix]

instinkt za samoodržanjem je jači i od majčinog

si sigurna? sjecam se da su nas na psihologiji ucili da je majcinski instinkt najjaci od svih. i to ne u pustinji i slicno, nego i u hitnim situacijama kakvu opisuje Sun.

da je mm bio na tvom mjestu, a on je spretan što se kaže kao mačka, taj kad pada, hvata i mene i sebe i djecu.

takav je i moj... bavi se svim vrstama klizavih i nestabilnih sportova

E da, jednom je maleni padao s kreveta, ja sam se zajurila i ulovila ga u zraku (ono kao mama Superman) i cijela se natukla i skoro polomila kako sam bubnula na pod.

mislim da se ovo me ni ne moze dogoditi. :/ kad god je padao, gledala sam ga kako pada i nisam ni pokusala uloviti ga u zraku ili tako neke egzibicije. nego sam trcala tek nakon toga, a falabogu bar nesto - nisam sklona padanju u nesvijest kad vidim krv.

[deedeetee]

joj cure...sorry moram malo OT....moja bivša svekrva je prodavala svoje vino i jednom prilikom izlazi iz konobe s staklenom bocom vina i moja rottweilerica se baci na nju...pretpostavljate završetak....pala je ali se boca nije razbila...ha ha ha....ne bih rekla da je majčinski instinkt ali nešto slično valjda je...
ja sam par puta sa svojom djecom odreagirala toliko brzo da sam se poslije dugo mislila kako je sve to prošlo...kao da se nisam mogla sjetit svega u tolikoj brzini....primjerice kad je starija kao beba padala s kreveta a ja je uhvatim 5 cm od poda...kao u filmu...MM je obično taj koji nezna odreagirat na vrijeme....

[deedeetee]

joj cure...sorry moram malo OT....moja bivša svekrva je prodavala svoje vino i jednom prilikom izlazi iz konobe s staklenom bocom vina i moja rottweilerica se baci na nju...pretpostavljate završetak....pala je ali se boca nije razbila...ha ha ha....ne bih rekla da je majčinski instinkt ali nešto slično valjda je...
ja sam par puta sa svojom djecom odreagirala toliko brzo da sam se poslije dugo mislila kako je sve to prošlo...kao da se nisam mogla sjetit svega u tolikoj brzini....primjerice kad je starija kao beba padala s kreveta a ja je uhvatim 5 cm od poda...kao u filmu...MM je obično taj koji nezna odreagirat na vrijeme....

[deedeetee]

joj cure...sorry moram malo OT....moja bivša svekrva je prodavala svoje vino i jednom prilikom izlazi iz konobe s staklenom bocom vina i moja rottweilerica se baci na nju...pretpostavljate završetak....pala je ali se boca nije razbila...ha ha ha....ne bih rekla da je majčinski instinkt ali nešto slično valjda je...
ja sam par puta sa svojom djecom odreagirala toliko brzo da sam se poslije dugo mislila kako je sve to prošlo...kao da se nisam mogla sjetit svega u tolikoj brzini....primjerice kad je starija kao beba padala s kreveta a ja je uhvatim 5 cm od poda...kao u filmu...MM je obično taj koji nezna odreagirat na vrijeme....

[cvijeta73]

felix, ja se nadam da bi valjda te ruke digle, ha? u ovoj situaciji koju je sun opisala. sjećam se i ja toga, bila je slika u novinama.

[zhabica]

[quote="Felix"]

instinkt za samoodržanjem je jači i od majčinog

si sigurna? sjecam se da su nas na psihologiji ucili da je majcinski instinkt najjaci od svih. i to ne u pustinji i slicno, nego i u hitnim situacijama kakvu opisuje Sun.


ja bi isto rekla da je jaci instinkt za samoodrzanjem.
to ti je cista biologija, tvoj mali mozak reagira nesvjesno tako da tebe spasi, on radi samo za tebe i to je jace od svjesnosti o tome da si mama i da drzis dijete za ruku.

ne brigaj!

meni se cini veci poblem u svemu tome sto imas takvo misljenje o sebi kao smotanoj i nesposobnoj i taj osjecaj krivnje koji si sad nabijas - ja bi rekla bez razloga.

evo pogledaj tu malo o refleksima: http://bs.wikipedia.org/wiki/Refleksi_kod_%C4%8Dovjeka

[Svimbalo]

Svima
Slažem se sa Lutonjicom, kod velike većine ljudi nema šanse da se izreagira na "primjeren" način u takvoj iznenadnoj situacijii sasvim je logično da prevlada instinkt samoodržanja, tj. upravo u takvim situacijama shvatiš zašto su primarne potrebe (one o kojima smo učili na satu bilogije u školi) primarne, a sekundarne-sekundarne
Sun, ovaj tvoj primjer me je baš stegao oko srca

[nenaa]

Tebi se je dogodila refleksna radnja. A ljudski refleks ponekad se gurne u prvi plan. Ma ne grizi se jednostavno se dogodilo.
Žao mi je malca, ali ne mislim da si u tim stotinkama sekunde imala vremena razmisliti kako bi bilo najbolje pasti, pa hoćeš li ga gurnuti spasiti ili mu možda u letu polako objasniti "Zlato mama će sada tresnuti, pa ću te pustiti da se ne povrjediš i ne isprljaš. Mama te voli" TRAAAAS.

[Felix]

nenaa

ma ja se zapravo ne grizem, jer iznenadila bih se da sam reagirala drugacije, znajuci sebe. samo onako, lamentiram naglas...

ali da mrzim ici na igralista, nedajboze sanjkanje i slicne uzase, mrzim. srecom pa dijete ima tatu, dede i bake

[yaya]

Felix sorry al moram...
cvjeto

[nenaa]

Felix ja ti se nisam htjela tako otvoreno iskesiti, ali kad je već yaya prva počela
Ja sam odvalila na tebe kad sam zamislila tu scenu, malca mi je odmah bilo žao.
Sorry.

[zhabica]

ma ja se zapravo ne grizem,

ok, krivo sam stekla dojam onda.

jel se sad i ja mogu nasmijat?

[NatasaM...]

ne mislim da si u tim stotinkama sekunde imala vremena razmisliti kako bi bilo najbolje pasti, pa hoćeš li ga gurnuti spasiti ili mu možda u letu polako objasniti "Zlato mama će sada tresnuti, pa ću te pustiti da se ne povrjediš i ne isprljaš. Mama te voli" TRAAAAS.

[yaya]

Prošlo ljeto dižem se s kave na Domu sportova, terasa puna ko šipak, i okrenem se da dozovem Sonju i u tom trenutku umalo nagazim nekog malca, i da izbjegnem to da dijete nagazim dignem nogu, i nagazim na ono betonsko postolje od klupe i vidim kako ću se raspast preko klinca i nekako se bacim preko klupe i punom težinom se izvalim na leđa, noge naravno u zrak, a bila sam u suknji, no što je najgore od svega to vjerojatno ne bi primjetila cijela terasa da u letu nisam viknula joj *eeeeeeeeeeeeeeebooooooteeeeeeeeeee

[zhabica]

yaya vristiiiiiiiiiiiiim!

nenaa

topic postaje jako zanimljiv!

[cvijeta73]

yaya vristiiiiiiiiiiiiim!

nenaa

topic postaje jako zanimljiv!

x

yaya, tebi je barem majčinski instinkt i to onaj univerzalni, prema svoj djeci, proradio.

[yaya]

yaya, tebi je barem majčinski instinkt i to onaj univerzalni, prema svoj djeci, proradio.

Nda, MM veli da sam se bacila ko golman...

[tajchi73]

ja samo da se ubacim sa jednim . Felix žao mi je tvog malca ali tvoj opis pada me stvarno nasmijao. Ja sam tako padala niz stepenice i povukla malog sa sobom dok je imao cca 20 mj. ( valjda sam se bojala da bu pao ako ga pustim :? ), srećom nije mu ništa bilo.
Ja ovisno o situaciji stignem ili ne stignem reagirati. Što je pad opasniji to su meni reakcije usporenije. Kad je mala nedavno padala na glavu s noćnog ormarića ja sam stajala s rukama na ustima i derala se neeeeee- par dana kasnije ista situacija i ista reakcija ( znam da nisam mogla stići do nje i to me nekako tješi, ali mi nije jasno da nisam niti krenula, nego sam se ukopala)

[enci]

Nosila sam malenog, a nečakinja mi se objesila na nogu i srušila me. Nemam pojma kako. Ja sam se uspjela okrenuti, pa sam pala na pločice na leđa, a malenog sam držala iznad sebe u zraku.

meni se dogodilo slicno, na nizbrdici sam se nekako zaplela, u padu se izokrenula, docekala na koljena i lakat, sve je dobro proslo. inace imam dobre reflekse i mislim da je to kljucno.

osim toga, gubitak tla pod nogama (u felixinom slucaju) je jedan od najvećih urođenih strahova, a nije isto sto i saplitanje ili "obican" pad.
felix, cak mislim da je tvoja reakcija neispustanja djetetove ruke u prvom trenutku bila primjerena.

[Ariens]

Ja sam imala par slucajeva padanja s M. u narucju. Prvi put kad je imala 2 mjeseca i nosila sam ju u narucju i istovremeno potezala kolica preko stepenica , poskliznula sam se i uspjesno se okrenula na ledja i pala tako da njoj nije bilo nista (ja sam oderala ruke i nogu i natukla rebra i sad me oblije znoj kad pomislim da sam mogla pasti sa svojih 75 kg na nju :/ ). Drugi put sam ju nosila u narucju i prelazila preko livade po kojoj su psi iskopali duboke rupe koje se nisu vidjele od visoke trave. Naravno da sam stala u jednu rupu i potpuno sam izgubila ravnotezu, ispustila M. iz ruku i jedva se nekako docekala da ne lupim licem. Sad kad promislim o tome vidim da sam dobro odlucila i ispustila M. prvu da ju ne zgnjecim kad padam (ona je imala 14 mjeseci i vise nije bila bespomocna mala bebica kao u prvom slucaju (kad sam ju ispustila i ona se docekala na ruke i noge i nije se udarila vec se samo malo preplasila). Sad mi je lako to analizirati ali kad se to dogodilo ja nisam svjesno nju ispustila iz ruku, nisam svjesno ublazila svoj pad... to je vise izgledalo kao HODAM - PALA SAM. Tako reci u milisekundi.
Mislim da kod mene nisu radili majcinski instinkti, mozda je to samo reakcija na pad. Isto tako pokusavam spasiti tanjure ili case kad padaju sa stola (cak i voce ili snite namazanog kruha). Jednom sam pokusala spasiti sirovo jaje - ipak se razbilo samo sam morala vise cistiti.

Kod mene u kuci su jako visoke stepenice (radjene van standarda - visina jedne je 24 cm) i kad silazimo uvijek nosim M. Prisiljavam se svaki put prije silaska usporiti, drzati bar jednu ruku na zidu i pokusavam svaki put razmisliti sto cu napraviti ako se poskliznem. Mozda je to moj "majcinski instinkt".

[mislava]

Felix, skroz te kužim.
nisam s djecom ništa slično doživjela, ja padam kad nema nikog oko mene. . i znam što znači bojati se padanja. još me boli trtica od nedavnog "sanjkanja" na Sljemenu. za takve blesave padove valjda moraš biti rođen, pojma nemam.

Sun,
u primjeru koji si navela se nije radilo o majci djeteta. mislim da je bila mlađahna teta.

[Svimbalo]

ne mislim da si u tim stotinkama sekunde imala vremena razmisliti kako bi bilo najbolje pasti, pa hoćeš li ga gurnuti spasiti ili mu možda u letu polako objasniti "Zlato mama će sada tresnuti, pa ću te pustiti da se ne povrjediš i ne isprljaš. Mama te voli" TRAAAAS.

potpisujem ovaj smijeh!
vidim da nas puno ima sa sličnim iskustvima, hvala felix što si otvorila temu, da se bar na jednoj friškoj nitko ne svađa, svi ravnopravno sudjelujemo...i svi umiremo od smijeha

[Anemona]

Samo da napomenem, instinkti koji služe za moju zaštitu oduvijek štekaju. Nespretna sam iznad prosjeka. Moja mama zna i dan danas reči da sluša kad ja idem po stepenicama i obično to zvuči: cup, cup, cup, cup, tras,... a dak sam bila mlađa, niz se nastavljao: aaaaaaaaa, mamaaaaaaaaaaaaa!!! Uglavnom, mama ima i danas fobije.

[Sun]

.

Sun,
u primjeru koji si navela se nije radilo o majci djeteta. mislim da je bila mlađahna teta.

što je apsolutno nebitno

[bejb]

nemreš dok padaš (ili u bilo kakvoj drugoj, brzoj i potpuno neočekivanoj situaciji) razmišljat kamo ces s djetetom ili s bilo kim ili čim drugim, nego spasavas sebe. meni je to skroz logicno i normalno.

druga stvar je da umirete od gladi i žeđi usred pustinje, i ti ces prije dat kap vode i zrno hrane djetetu nego sebi - jer tu imas vremena za razmislit, procijenit situaciju, odluciti, pod utjecajem si emocija,...

ali ovakve sitacije kao pad, sudar, i slično, tu mali mozak spasava sebe, ne druge

slazem se.

[mislava]

.

Sun,
u primjeru koji si navela se nije radilo o majci djeteta. mislim da je bila mlađahna teta.

što je apsolutno nebitno

ovisi u kom kontekstu.
naravno da je tetin čin hvalevrijedan, super je reagirala.
no, spominjao se majčinski instinkt.

[Barbi]

Joj Felix

Meni je jedna od najbrrrr situacija takve vrste u zadnje vrijeme slijedeća: u kući naših prijatelja iz dnevne sobe idu modernističke ravne stepenice gore na kat, nema ograde ni sa jedne strane, onako izgleda kao da vise u prostoru. Moja djeca luduju za tim stepenicama i stalno idu gore-dolje-gore-dolje.
Scena slijedeća: Patrik na vrhu stepenica, Frida negdje na pola, ja dežuram kod podnožja i držim frendicinu bebu par mjeseci staru. I Patrik odozgo gurne niz stepenice onu veliku pilates loptu koja Fridu pogađa u leđa i ona gubi ravnotežu i ruši se......aaaaaa.......ja držim bebu i nemam kud s njom i uopće ne znam šta ću, da je spustim na pod i lovim Fridu ili da Fridu lovim drugom rukom, ili..... I naravno ne učinim ništa, samo urliknem PAAAAAAAATRIK, kakve to gluposti radiš , Frida srećom ne bubne dole nego se samo niz par stepenica skotrlja, beba se uplaši mog urlika i rasplače... bah, toliko o majčinskom instinktu.

[Sun]

a misliš da je majčinski instinkt vezan samo uz majku određenog djeteta?
ja ne mislim i mislim da je u meni prisutan bio dosta prije nego što sam rodila svoje dijete

[Sun]

moj post prethodni je odgovor na mislavin

[aleksandra70vanja]

felix, i ja spadam u one koje su se pa se sad ispričavaju
žao mi je razbijene brade, ali što mogu kad tako dobro pišeš
mislim da to stvarno nema veze s instinktom, netko uspije odreagirati kako treba, netko ne
a mislim što je situacija kritičnija, da ja jači instinkt za samozaštitu
što nije jedna od teorija stavljanja dječje sjedalice iza vozača da u frci vozač instinktivno štiti sebe
ja bi poslala jedan TM i njegovom komentaru



cvijeta73 , užas, ja inače imam strah od tih pokretnih stepenica i uvijek mi je pred očima dijete kojem su te stepenice otrgnule prst, ne sjećam se jel bilo u RB RI ili Korzo

.

Sun,
u primjeru koji si navela se nije radilo o majci djeteta. mislim da je bila mlađahna teta.

što je apsolutno nebitno

pa i nije
jer se ne radi više o majčinskom instinktu o kom je tem, ovo je već herojstvo

[aleksandra70vanja]

ne mislim da si u tim stotinkama sekunde imala vremena razmisliti kako bi bilo najbolje pasti, pa hoćeš li ga gurnuti spasiti ili mu možda u letu polako objasniti "Zlato mama će sada tresnuti, pa ću te pustiti da se ne povrjediš i ne isprljaš. Mama te voli" TRAAAAS.

i meni je to genijalno kad ljudi pričaju kako su padali, pa su onda sve u padu razmišljali kako bi pali da ne povrijede glavu, pa se zaokrenu da ne povrijede kralješnicu, i tako uspiju promijeniti 10 poza prije nego padnu

ja kad padnem, padnem, samo se nađem na podu, a da ni ne znam kako sam tamo dospijela, a kamo li da sam mogla namjestiti kako bi pala

[Cookie]

Mislim da to nema veze s majčinskim instinktom, nego brzinom reakcije, spretnošću, refleksima...

Felix, ja sam se skroz prepoznala u tvom opisu, ko da si mene i moju smotanost opisivala. I bilo je hrpu situacija kad sam ja trebala/ mogla napraviti nešto da spriječim L. da padne, prolije nešto, itd., a nisam. Jedna od najgorih je bila na klackalici - klackamo se, MM s jedne strane, ja s druge, i u krilu drzim L. Glupiramo se i smijemo i L. u jednom trenutku padne, udari u plač, naravno, a ja ostanem sjedit na klackalici ko tuka i buljit u njega. I, naravno, MM, da kakva si ti to majka, imaš reflekse ko mrtvac, bla bla bla...

Što je najgore, ja sam u svakoj takvoj situaciji potpuno svjesna što će se dogoditi, tj. mozak mi je svjestan i kao u usporenom filmu promatra što se događa, ali tijelo ne reagira - kao kad sanjaš da se hoćeš pomaknuti, a ne možeš, otprilike tako. To mi se događa u svim situacijama kad se traži neka brza reakcija, npr kad treba nešto uhvatiti da ne padne. Vjerojatno je to dijelom urođeno, a dijelom potječe iz nevježbe, odnosno činjenice da nikad u životu nisam prismrdila nikakvom sportu. Ma ne da se nisam nijednim bavila, nego ih nisam ni na televiziji gledala. Ne opterećujem se time. To je samo još jedna moja osobina, hendikepirajuća, doduše, ali tu ne mogu ništa i ne smatram da me to čini lošijom majkom ništa više nego što me lošijom majkom čini npr. astigmatizam.

Jedino što mogu po tom pitanju napraviti je što je više moguće izbjegavati potencijalno opasne situacije. Na primjer, kad se uspinjemo ili silazimo stepenicama, L. me obavezno mora držati za ruku, i takve fore. Poznavajući sebe i znajući da neću biti u stanju brzo reagirati, ako je neka potencijalno opasna situacija u tijeku, blizu sam, npr. kad se L. penje na tobogan, ja se penjem iza njega. MM recimo to ne radi, jer on je dokazano u stanju u djeliću sekunde skočiti kamo treba i uhvatiti ga. Ja nisam, i to je to. Ljudi su različiti. Glupo bi bilo gristi se oko takvih stvari na koje ne možeš utjecati. Ja se rađe grizem oko onih kod kojih mogu nešto promijeniti.

[melange]

moja baka je najmlađeg brata (koji je tad bio beba) nosila u naručju
i u dvorištu su silazili niz kamene stepenice.
ona se nekako spotaknula, krenula padati prema naprijed,
i kako je padala, tako je brata podignula prema gore.
razbila je podlaktice, laktove, iščašila koljeno, pukle su joj vene na nogama, završila je na operaciji, nije mogla iz kreveta mjesecima.
bratu nije pala ni dlaka s glave.


ja još nemam djece ali se u situacijama kad prigusti uvijek instinktivno (valjda) postavljam ispred nekog,
zaštitnički onako. bio taj netko malo dijete ili netko odrasli i veći od mene :/

jednom sam bratića nosila u naručju niz stepenice i bila sam u nekim papučama, zapela od rub tepiha, poletila prema dolje, desnom rukom okačila ogradu, izvrnula se, ljosnula koljenima, uganula nogu, al njega nisam ispustila. ali se i sad sjetim koliko je vrištao, pa sam i ja vrištala, a nikom ništa

[pikula]

Ma neki ljudi bolje reagiraju u stresnim situacijama, a neki u minrodopskim. Ja sam recimo kad sam imala nekih sedam godina držala brata iznad površine mora, on je imao nekih dvije i pol, tri i nije znao plivati dapače bacakao se kao lud - tako da nije bilo šanse da plivam s njim -dok netko na molu nije skužio i izvukao ga iz vode. Dan danas se sjećam tog osjećaja kak čubim ispod mora . ali nije mi ni palo na pamet da izronim. S druge strane u svakodnevnim situacijama sam totalni paničar - što je manje šanse da to riješim svojeručno u većoj sam panici. lijekovi, doziranja, zaraze isl. :shock: ali što se tiče hvatanja djece u zraku tu sam uvijek na nivou. Talenti su različiti, ali ljubav za malce je ista sigurno. mislim u mojem slučaju bi se majčinsi instinkt mogao smatrati katastrofom na primjeru toga da uvijek zaboravim ključeve kad odem s djecom u park, da ne znam koliko što košta i uredno šećem s njima po gradu bez novčanika isl. Reklo bi se bez adrenalina mozak mi se slabo napaja

[betty blue]

i meni je to genijalno kad ljudi pričaju kako su padali, pa su onda sve u padu razmišljali kako bi pali da ne povrijede glavu, pa se zaokrenu da ne povrijede kralješnicu, i tako uspiju promijeniti 10 poza prije nego padnu

ja kad padnem, padnem, samo se nađem na podu, a da ni ne znam kako sam tamo dospijela, a kamo li da sam mogla namjestiti kako bi pala

Jednom prilikom, u jednom od mojih (kako će se kasnije pokazati) mnogobrojnih padova, kad sam sa slomljenom desnom rukom (dakle u gipsu) potrčala (glupača) i pri tom se podapela od najobičniju i vrlo uočljivu vrećicu, u padu sam pomislila "Slomit ću gips" i umjesto da poslušam tijelo i dočekam se na desnu ruku, ja, bistra kakva jesam, pružim lijevu i dočekam se na nju.

I naravno, slomim i lijevu. Toliko o procjenama.

[Svimbalo]

[quote="betty blue"]

Jednom prilikom, u jednom od mojih (kako će se kasnije pokazati) mnogobrojnih padova, kad sam sa slomljenom desnom rukom (dakle u gipsu) potrčala (glupača) i pri tom se podapela od najobičniju i vrlo uočljivu vrećicu, u padu sam pomislila "Slomit ću gips" i umjesto da poslušam tijelo i dočekam se na desnu ruku, ja, bistra kakva jesam, pružim lijevu i dočekam se na nju.

I naravno, slomim i lijevu. Toliko o procjenama.

Ajoj, koji crni humor!
Oprosti, ali stvarno je

[betty blue]

pa i meni je danas smiješno, i tad je bilo, cijelom gradu osim meni
Trebala sam ovo napisati na Po čemu ste jedinstveni, eto ja sam slomila obe ruke u razmaku od tjedan dana