secemo nas dvoje doma nakon vrtica, i prelazimo igraliste. drzimo se za ruke. na sredini se nalazi velika strafta debelog blata, koju ne primjecujem, i poskliznem se. primjecujem da mi noge lete naprijed, i...

secemo L. i ja isti taj dan, iz istog tog vrtica, kroz isti taj park....i popnemo se na onaj tobogan-brod.
i sad da se ne bi spustila nz tobogan, uzmem ju ja da cu je spustiti dolje. no u zadnji tren skuzim da je previsoko (visok je bar metar) i da ce L. vjerojatno pasti. no kako sam se vec nagnula da ju spustim, pocela sam gubiti ravnotezu. i sad, mogla sam birati- spustit cu ju, mozda ce pasti, mozda nece ili cu skociti, skup sa njom. odlucila sam skociti, sagnuta, nju drzim u istom polozaju kao da cu je spustiti i.....ledja su mi u komi vec 4 dana. svaki kraljezak se protresao, svaka kost, zglob...ja sama jos (ili bolje receno vise) ne podnosim skakanje sa takvih visina, plus jos njena kilaza, plus sagnut polozaj. smrt za kicmu.

i sad, sta sam ja cula, pocevsi od muza pa do svoje stare- di mi je bila pamet!
eto, ja sam isla zastititi dijete na svoju stetu i dobila sam istu kritiku.

zakljucak- krtika nikad ne manjka