Danas sam došla po T. i teta mi govori:"Zar vam teta K. jučer nije rekla, Tin je jučer strašno udario L. sa slikovnicom s tvrdim koricama po glavi." Iznenadila sam se jer se nikad ništa slično nije dogodilo, uvijek slušam kako je on velika maza, u par navrata sam pitala udaraju li se međusobno jer je imao fazu kad je puno udarao mene i tatu pa je teta (druga) sva iznenađena uvijek pričala kako on stalno sve ljubi i, sve u svemu, nije agresivno dijete. Pitala sam ga je li udario L., rekao je da je, rekla sam mu da je to strašno ružno i išli smo se ispričati L. Za to je vrijeme teta S. nastavila objašnjavati koliko ga je strašno udario i kako je tvrde korice imala ta slikovnica, a ja sam se i dalje ispričavala... zatim je tražila tu slikovnicu i pričala mi kako je to strašno zveknulo kad ga je udario, a ja sam se ispričavala i govorila kako ću popričati s njim o tome... onda je slikovnicu našla pa sam ju morala popipati da vidim kako su tvrde te korice i pričala mi kako je L. došao kod nje i rekao da ga boli, a ja sam se već osjećala stvarno glupavo jer nisam više znala što reći. Onda je došla L. mama pa sam joj rekla da je Tin jučer udario L. i da mi je žao, na što je njegova mama rekla nešto u stilu "to se ponekad dešava, što se može", a teta S. je tu rekla još par riječi koje su meni zvučale kao "to je doma naučio" pa sam pobjegla jer sam već bila u iskušenju da joj uzmem tu slikovnicu s tvrdim koricama i upotrijebim ju needukativno (iz čega se vidi na koga je dijete tako nasilno).
Ok, priznajem, malo mi je do ispuhivanja. Meni je stvarno, stvarno žao što je T. udario L., ali uistinu ne shvaćam što se još od mene očekivalo u ovom razgovoru? Zar nije ta priča tete o izoliranom incidentu ipak pretjerana? I, na kraju, koje je neko ispravno ponašanje u ovakvim situacijama?