meni je mama cuvala idu godinu i nesto dana - dok nisam zatrudnila s noom.

i jos je cuvala lea kad sam prekinula porodiljni s njim da odem raditi tri mjeseca prije porodiljnog s ami...


meni je bilo super sto je ida (i kasnije leo) bila s njom, idi (kao i leu kasnije) je bilo lijepo, ono povjerenje koje imas u svoju mamu kojoj ostavljas dijete na brigu - to ne mozes dobiti nigdje... ali...


ali... kad je cuvala idu, te godine je moja mama napunila 54 godine. to nije previse. dobro se osjecala, mogla je pratiti fizicki naporno jednogodisnje vrlo motoricki spretno dijete medjutim, meni ta odluka da svojoj mami "uvalim" takvu odgovornost, kao sto je ganjanje jednogodisnjeg djeteta - uopce nije lako pala :/ ono sto mi je olaksavalo odluku, pored cinjenice da je moja mama to stvarno zeljela i s gustom radila, bilo je to sto je ida kod nje bila maksimalno cetiri sata dnevno. i to sto je moj raspored bio takav da sam ja uglavnom preko tjedna imala slobodne dane a vikendom vecinom radila (tada je bila s tatom)... da je situacija bila drugacija, da je ida trebala biti na cuvanju 8-9 sati pet dana u tjednu - ne znam bi li moja mama bila prvi izbor


mene u tom "baka-servisu" navise koci ta odgovornost. ta svakodnevna odgovornost i to dugacko radno vrijeme. ako me razumijete?

zeni koja je u penziji, koja vise nije u naponu snage (koliko god vitalna bila - a moja mama nije nesto ekstra specijalno vitalna - ipak je to zena s odredjenim brojem godina i - ako je meni ponekad bilo tesko svaki dan po cijele dane hendlati jednogodisnjakinju - njoj sigurno nije bilo lakse), uvaliti tu obvezu da svaki dan ima na odgovornosti i "radu" dijete - meni nikako ne sjeda. i to jos na tako dugacke periode - godine, dvije, tri - do skole...