Otišla sam s jedva navršenih 18, a sve je proteklo bez stresova, nekako prirodno, kao uostalom i raniji stupnjevi osamostaljivanja. Moja mama nikad nije bila osoba koja bi me grčevito držala uza se. Odmalena mi je davala maksimalnu slobodu u svemu u čemu je bilo moguće i na tome sam joj neizmjerno zahvalna.
Kad smo nedavno razgovarale o roditeljstvu rekla mi je da jednom od najvažnijih stvari smatra osluškivanje djeteta, njegovih potreba koje se, naravno, mijenjaju i rastu s njim. Čini mi se da je ona to izvrsno odradila i jedino što je u tome nezgodno jesu visoki standardi koje mi je tako i nehotice zadala. Nekad se pitam hoću li uspjeti biti na istoj razini.
Kad su mi bile 3 nije me prisliljavala da jedem meso, nego je tražila način da mi uravnoteži prehranu; nije pokušavala od mene napraviti dešnjakinju, iako je u ono vrijeme to bila sasvim uobičajena odgojna metoda; kad sam bila blizu 6 shvatila je koliko jako želim ići u školu još iste jeseni, a komentari okoline tipa: "zašto je ne pustiš da se igra još godinu dana" za čas su prestali postojati. Nikad nisam požalila zbog toga niti sam se ikad osjetila zakinutom, naprotiv. Kad mi je bilo 13 znala je koliko mi je važno ostati vani sat duže i puštala me s povjerenjem, a isto je tako znala da sam s 18 žudjela sve poznato zamijeniti nepoznatim i sve vrijednosti postaviti naglavce. No, iako tada nisam tako mislila, za pravo osamostaljenje nije bio dovoljan sam odlazak od kuće. Trebalo je proživjeti i naučiti još štošta, a fizičko odvajanje nije značilo i prekid svih odnosa. Podrška i povezanost uvijek su bile tu, a nakon što sam tamo negdje oko 25 počela izlaziti iz puberteta , odnos nam je postao još kvalitetniji. Nikad, ali stvarno nikad nisam osjetila da moja mama sa mnom komunicira ucjenama (pa bile i najsuptilnije), upravo suprotno, znala je postići finu ravnotežu između prisutnosti i nenametljivosti.