Dozvoliti "neću" ili naći alternativu za isto?

[maxovamama]

Potaknuta razgovorom sa svojom jako dobrom prijateljicom, zanima me da li dozvoljavate svojoj djeci da vam odgovaraju sa "neću".

Tu mislim na banalne stvari; pomaganje u kući, poštivanje dogovora i sl.

Ona se opekla u djetinjstvu, roditelji su bili strogi po tom pitanju i ona sada smatra da ni dan danas nikome ne može reći "neću" upravo zbog odgoja.

Ja ne volim odgovor "neću". ustvari ne dozvoljavam ga. Ali zato uvijek možemo reći; ne želim, neda mi se , ne bi ...

Ona je po struci sociolog i psiholog i kaže da baš taj odrješiti odgovor NEĆU ima veliki značaj u djetetovom odrastanju i njegovom samopouzdanju i da bi ga djeci trebalo dozvoliti.

I sada ja zamišljam našu svakodnevicu:
Marko! Daj mi molim te dodaj ovo. "NEĆU"

Mama hoćeš mi dati da se igram na kompjuteru? "NEĆU"

Kakv je to razgovor bez objašnjenja? Zar nije ljepše reći ne možeš sada.. to i to zato što ..to i to.

Kakvi ste po tom pitanju?

[flower]

da samo cujes nas dvije ne znas koja ima jaci - ne ili necu.
ja idem onom - ne! je potpuna recenica (ne samo prema njoj nego opcenito), ako me pitaju dam im objasnjenje.
naravno kakva majka takva i kci

[Maja]

da samo cujes nas dvije ne znas koja ima jaci - ne ili necu.
ja idem onom - ne! je potpuna recenica (ne samo prema njoj nego opcenito), ako me pitaju dam im objasnjenje.
naravno kakva majka takva i kci

X ko kuća

[Dijana]

maxovamama, ja se slažem sa tvojom prijateljicom. Ono nedamise, ne mogu (a zašto ne može na primjer donijeti si čašu vode dok gleda crtić-može ali neće) su samo verzije od neću koje su možda milozvučnije , no neću je zapravo sasvim istinit odgovor. (makar nam ne pasao)

[maxovamama]

maxovamama, ja se slažem sa tvojom prijateljicom. Ono nedamise, ne mogu (a zašto ne može na primjer donijeti si čašu vode dok gleda crtić-može ali neće) su samo verzije od neću koje su možda milozvučnije , no neću je zapravo sasvim istinit odgovor. (makar nam ne pasao)

Ne kažem ni ja da nije istinit, samo ružno je ako tako počnemo razgovarati svi u kući. I za svaku sitnicu.

I onda, jednog dana kada nas učiteljica pozove na razgovor u školu, jer nam je dijete "nepristojno", onda ćemo okrenuti ploču i govoriti kako taj NEĆU i nije uvijek baš najbolje rješenje.

Djetetu je teško razlučiti kada je NEĆU prihvatljiv a kada ne, moraju se poštivati i neke norme lijepog ponašanja, zar ne?

[maxovamama]

Prebrzo sam poslala

Zar nije bolje reći NE ŽELIM i točka,. To je to!

[Trina]

Ne radim darmu oko "neću". Nisam ni ja uvijk od volje za sve, nisu ni oni. Imaju jednako pravo reći ne, isto ko i ja

[litala]

pa ja, recimo, ne slusam bas cesto od svoje djece taj "necu" :/ (jesam li ih redom polomila ili su se samo takvi rodili ili sam mozda bas super odgajatelj - tko to zna )

al recimo da im dajem za pravo (mogucnost) da ga izraze ako se tako osjecaju.


druga stvar je sto ja za stvari koje su mi vazne i za koje ne smatram da se trebam s njima pregovarat, ne moljakam u stilu "bi li mi molim te, ako ti nije tesko i ako ti je u ovom trenutku bas horoskop tako lijepo poslozen - dodao skaf ili pospremio svoj krevet ili odnio tanjure na stol" za takve "zadatke" ja izdajem upute. ne pitam i ne molim. i onda, shodno tome, za takve "zadatke" ne priznajem ni odgovor - necu

[Dijana]

druga stvar je sto ja za stvari koje su mi vazne i za koje ne smatram da se trebam s njima pregovarat, ne moljakam u stilu "bi li mi molim te, ako ti nije tesko i ako ti je u ovom trenutku bas horoskop tako lijepo poslozen - dodao skaf ili pospremio svoj krevet ili odnio tanjure na stol" za takve "zadatke" ja izdajem upute. ne pitam i ne molim. i onda, shodno tome, za takve "zadatke" ne priznajem ni odgovor - necu

Evo, ovako i ja. Za "neću" za npr. pospremanje igračaka treba biti dobar razlog. Ali tu uglavnom i ne dobijem neću, nego nekakva izmotavanja.

Ne kažem ni ja da nije istinit, samo ružno je ako tako počnemo razgovarati svi u kući. I za svaku sitnicu

Pa nije ništa bolje ni ako za svaku sitnicu dobiješ nemogu i nedamise.
Onda je možda problem negdje drugdje.
Za školu mi je isto ok, ako je razlog opravdan, da kaže da nešto neće.

[Cubana]

Ona je po struci sociolog i psiholog i kaže da baš taj odrješiti odgovor NEĆU ima veliki značaj u djetetovom odrastanju i njegovom samopouzdanju i da bi ga djeci trebalo dozvoliti.

Slažem se. Ponekad NEĆU i nema neki razlog, ali dijete ima slobodu izraziti ga. Da ima svoju volju.
Često pitam: Zašto nećeš? Tako da taj NE dobije neki smisao, da bar malo razmisli o njemu.

[panterica]

meni je neću normalno, iako je to u 90 % slučajeva ne bih, ne želim, ne da mi se,...ali to je to
i ja govorim neću (isto u svim varijantama)
mm nikad nije smio reći roditeljima neću, to ne čini ni danas, ali zato su , po mom misšljenju, prilično na distanci. razgovori između njih su vrlo kurtoazni, ljubazni, ali meni tu fali nešto. to njihovo bez neću je otišlo da je svako različito mišljenje od njihovog jednako tom neću
moja djeca meni smiju reć neći i ja ih i dalje volim najviše na svijetu (a tako je i meni s mojim roditeljima)

[Sun]

možda imam premaleno dijete za uključenje u ovaj razgovor ali...
mene njegov "netu" uvijek nasmije i nekako razveseli to njegovo iskazivanje svoje volje.
nekako to vidim kao iskreno i direktno izražavanje, bez muljanja i uljepšavanja

[maxovamama]

Hm, možda se nisam dobro izrazila u prvom postu, pa sada ispada da sam neki Hitler.

Mislila sam na situacije recimo ovakve: Idemo kod prijatelja i dogovor je da u 6 idemo kući. Bliži se 6 ja mu kažem, još 10 minuta i idemo. On se dere iz druge sobe NEEĆUU!
Prođe 10 min, ja dođem do njega i mirno mu ponovim da smo se tako dogovorili i da je vrijeme da krenemo.
On: NEĆU, NEĆU,NEĆUUUU!!!

Em mi ne ostavlja prostor za kompromis, em je frustrirajuće kad se pored malog derana osjetiš bespomoćan.

Da je lijepo pitao Mama, jel može još 10 min, ja bi mu dozvolila.

Ovako sam ga skoro od ljutnje i nemoći zabila u zid.

[sladjanaf]

Ne radim dramu oko "neću". Nisam ni ja uvijk od volje za sve, nisu ni oni. Imaju jednako pravo reći ne, isto ko i ja

isto ovako. meni "neću" uopće nije pokazatelj "neodgoja", nego trenutnog raspoloženja.

[BusyBee]

da samo cujes nas dvije ne znas koja ima jaci - ne ili necu.
ja idem onom - ne! je potpuna recenica (ne samo prema njoj nego opcenito), ako me pitaju dam im objasnjenje.
naravno kakva majka takva i kci

x

[MGrubi]

Ne radim dramu oko "neću". Nisam ni ja uvijk od volje za sve, nisu ni oni. Imaju jednako pravo reći ne, isto ko i ja

isto ovako. meni "neću" uopće nije pokazatelj "neodgoja", nego trenutnog raspoloženja.

x

[pomikaki]

i ja njoj kažem neću kad mi se nešto ne da, pa mislim da ima pravo reći i ona.
Do sad u literaturi nisam naišla, koliko se sjećam, na tekst koji bi govorio da je takvo izražavanje svoje volje kod djece pozitivno za njhov razvoj, ali i meni zna biti drago kad odgovori odlučno "neće" (to za sad znaći neću). Premda je nakon toga moram ganjati pola sata da obuče čarape.

[cvijeta73]

druga stvar je sto ja za stvari koje su mi vazne i za koje ne smatram da se trebam s njima pregovarat, ne moljakam u stilu "bi li mi molim te, ako ti nije tesko i ako ti je u ovom trenutku bas horoskop tako lijepo poslozen - dodao skaf ili pospremio svoj krevet ili odnio tanjure na stol" za takve "zadatke" ja izdajem upute. ne pitam i ne molim. i onda, shodno tome, za takve "zadatke" ne priznajem ni odgovor - necu

Evo, ovako i ja. Za "neću" za npr. pospremanje igračaka treba biti dobar razlog. Ali tu uglavnom i ne dobijem neću, nego nekakva izmotavanja.

Ne kažem ni ja da nije istinit, samo ružno je ako tako počnemo razgovarati svi u kući. I za svaku sitnicu

Pa nije ništa bolje ni ako za svaku sitnicu dobiješ nemogu i nedamise.
Onda je možda problem negdje drugdje.
Za školu mi je isto ok, ako je razlog opravdan, da kaže da nešto neće.

isto ovako. potpis. jedino što u školi/vrtiću riječ neću mislim da nikad nije izgovorio, ali zato kući nadoknađuje.
u stvari je - jednom u vrtiću, ga je teta tražila da jednog malenog odvede do wc-a jer je plakao da mu se piša, a ona nije mogla. i on njoj neću. teta se smijala kad mi je pričala i još mi je rekla kako ga je baš bezveze to pitala. i da ima pravo mali.

[meda]

Hm, možda se nisam dobro izrazila u prvom postu, pa sada ispada da sam neki Hitler.

Mislila sam na situacije recimo ovakve: Idemo kod prijatelja i dogovor je da u 6 idemo kući. Bliži se 6 ja mu kažem, još 10 minuta i idemo. On se dere iz druge sobe NEEĆUU!
Prođe 10 min, ja dođem do njega i mirno mu ponovim da smo se tako dogovorili i da je vrijeme da krenemo.
On: NEĆU, NEĆU,NEĆUUUU!!!

Em mi ne ostavlja prostor za kompromis, em je frustrirajuće kad se pored malog derana osjetiš bespomoćan.

Da je lijepo pitao Mama, jel može još 10 min, ja bi mu dozvolila.

Ovako sam ga skoro od ljutnje i nemoći zabila u zid.

pa nece se on sam sjetiti da bi to mogao pitati. ti ga moras nauciti. reci mu dobro, mozemo ostati jos 10 min, al onda stvarno idemo. ili znam da neces i da bi se jos volio tu igrati, al moramo ici kuci zbog tog i tog, vec je kasno bla, bla...doci cemo opet itd, itd

ne kuzim zasto se osjecas bespomocno, to sto dijete kaze necu ne znaci da moras apsolutno postovati njegovu zelju, al je dobro da mu dopustis da ti bez straha moze reci necu, jer to je dio odrastanja.

dorian koristi i necu, i ne volim, i ne mogu, i ne svida mi se, i nemoj tome smeta, boli itd. sve je to pokupio od nas. uci cuvati svoje granice i integritet na nasem primjeru.

[meda]

i ja njoj kažem neću kad mi se nešto ne da, pa mislim da ima pravo reći i ona.
Do sad u literaturi nisam naišla, koliko se sjećam, na tekst koji bi govorio da je takvo izražavanje svoje volje kod djece pozitivno za njhov razvoj, ali i meni zna biti drago kad odgovori odlučno "neće" (to za sad znaći neću). Premda je nakon toga moram ganjati pola sata da obuče čarape.

pozitivno je, postoji ne faza, kad dijete uci odvojiti sebe od ostalog svijeta, okoline, spoznaje svoje granice. ako mu branis ne fazu postoji velika mogucnost da u njoj cijeli zivot zabrazdi

[maxovamama]

Ma ne branim ja ne-fazu. Ali zar mora biti tako ružno izgovorena.
Moj sin nije baš mala beba, on ima 6 godina i jako dobro zna gdje su granice.

Uostalom, mi smo se nešto dogovorili, nakon zajedničkog dogovora otišli tamo, kad je trebalo dogovor ispoštivati, nastalo je jedno veliko neću.
Kako bi se on osjećao da smo se dogovorili da idemo kod njegovog prijatelja, pa da ja kažem neću kad treba krenuti?

Ako ga tretiram kao odraslog u većini odluka koje se u kući donose, onda će snositi i posljedice svoga ponašanja. Jednako kao i odrasli.

Ne mijenjaju se kriteriji kako kome paše i kako vjetar puše.

[MGrubi]

ali on nije odrasli

osim toga, slično sam doživjela (promjena dogovora, plana, mišljenja) i od odraslih osoba

kakva bi bila posljedica za odraslu osobu kad prekrši dogovor?

[Zorana]

Ni meni ne smeta cuti "necu". A, ako necu da ga cujem onda ni ne pitam u hoces-neces formi nego zapovjedim i gotovo. Doduse, situacije u kojima nesto zapovjedim su puno, puno rjedje u odnosu na ove druge. Recimo, nema hocu-necu ako se ide van i radi se o oblacenju jakne po zimi. Ima hocu-necu ako meni treba usluga u vidu dodavanja kreme za guzu. Nema hocu-necu ako Jelena vristi i iz sto drugih razloga nisam sama u mogucnosti uzeti tu istu kremu. Meni se cini da djeca vremenom sama skuze kad je vazno da nesto odrade na dobrobit sviju, a kad mogu izvrdavati jer im se neda.

[cvijeta73]

ne znam, ja svojeg sedmogodišnjaka ne tretiram kao odraslog i ne uključujem ga baš u nekakve odrasle odluke. pa shodno s time i ne očekujem od njega nekakvo odraslo ponašanje.
i nikako ne volim uspoređivanje njegovih reakcija i naših reakcija -u ovom stilu kako si napisala:

Kako bi se on osjećao da smo se dogovorili da idemo kod njegovog prijatelja, pa da ja kažem neću kad treba krenuti?

ali, naravno, očekujem da me se posluša za neke stvari koje su mi bitne - ne mora iz prve, ali iz treće - da. uglavnom, uvijek prvo najavim da idemo za 5 minuta, pa nakon pet minuta me on još izmoli za deset minuta i ako nakon deset minuta dobijem odgovor NEĆU - e onda sam već opasno ljuta. i onda u svađi odemo od prijatelja

[BusyBee]

u onom primjeru, ja uzimam dijete i odlazimo nakon tih 10 min od najave da za 10 idemo kuci

[maxovamama]

u onom primjeru, ja uzimam dijete i odlazimo nakon tih 10 min od najave da za 10 idemo kuci

Da, tako je i bilo!

[pikula]

Ma mi svi vičemo neću i pusti me na miru i ljuta sam - Dianino ljuta sam sa stisnutim šakicama je legenda mi ih potičemo da se izražavaju slobodno, Sve emocije su dio ljudske drame. i ljutnja i tuga i prihvaćanje i odbijanje i to klinci moraju naučiti od roditelja -samo je stvar u tome da u tom izražavanju poštujemo tuđe granice - da ne urlamo, ne vrijeđemo i ne udaramo. Svi moraju imati svoj prostor i za i igru i za povlačenje i za ljutnju. Možda nismo idealni susjedi zbog sveopćeg izražavanja osjećaja , ali meni je to draže nego da smo si na vi.
A što bi ti rekla da se ti zaklafraš s frendicom, a tvoj muž viče s vrata idemo. ako se klinci zaigraju obično im treba mala asistencija oko toga da završe igru, ili da se dogovore za nastavak. Tipa što radiš, aha, može završi to - pa idemo za pet minuta ili aha to će potrajati nastavit ćemo kad se vratimo pomognem ti ovo odložiti da se ne sruši npr. Na idemo! odgovor Neću! je baš po mjeri.
Ja pozvizdim kad teta u vrtiću čim se ja pojavim na vratima viče Do idemo, odmah, a on igra čovječe. Meni je totalno normalno da pričekam da završi partiju, ako nije baš neka luda žurba, što mogu reći nisam mutava. ali nekim roditeljima treba takav posluh. Valjda se uvijek žure. Ne znam.

[tanja_b]

Ona se opekla u djetinjstvu, roditelji su bili strogi po tom pitanju i ona sada smatra da ni dan danas nikome ne može reći "neću" upravo zbog odgoja.

Zanimljivo. I moje iskustvo je slično, sa sličnim posljedicama.

Ona je po struci sociolog i psiholog i kaže da baš taj odrješiti odgovor NEĆU ima veliki značaj u djetetovom odrastanju i njegovom samopouzdanju i da bi ga djeci trebalo dozvoliti.

I ovo mi je zanimljivo, s teoretske strane. S praktične... igrom slučaja (ili genetike ) imam dijete koje nije sklono odrešitom izražavanju svoje volje, pa umjesto "neću" (koje je vrlo rijetko) puno češće čujem cendravo-kenjkavo "neeee biiiii"
Ali mislim da sam ipak napravila korak dalje u odnosu na svoje roditelje, jer moje dijete meni smije reći "Ljutim se na tebe!" (a to i čini, kad mu dođe).

[Deaedi]

Mislim da je reci samo "NECU",bilo djetetu bilo odrasloj osobi, bez prateceg objasnjenja bezobrazno, bahato i neodgojeno.
Osobe koje bi meni tako odgovorile, na neki moj zahtjev bi definitivno prekrizila iz daljnjeg kontakta. A kako od djece sve pocinje, tako smatram da je objasnjavanje uz "NECU" nuzno.

[Vishnja]

Imaju pravo da kažu i neću, i ne bih, i mrzi me. Kao i ljutim se na tebe,pusti me na miru, izađi iz sobe...
Imaju pravo da iskažu svoja osećanja u svakom trenutku. Kao i mi svoja. I meni se nekad drema posle ručka radije nego da slažem puzzle...
Ono na čemu ja insistiram je način na koji izražavaju svoju volju i osećanja. Obično ponavljam kako sve može da se kaže, ali na lep način, bez grubosti, urlanja i zapovedničkog tona.
Takođe se i mi trudimo da se na sličan način odnosimo prema njima.
mm je jedan od one dece što nikada nije smeo da kaže neću, pa se svekiji još i dan-danas čude kad devojčice ljubazno odbiju nešto da pojedu ili negde da idu. Po njima je to bezobrazluk, a po nama dopuštanje detetu da ostane svoje, da ima puno pravo da kaže ne.
I verujem da je taj segment odnosa prema deci veoma bitan za njihovo samopouzdanje.

[Storma]

djetetu treba dozvoliti mogucnost da nesto odbije. u skladu s dobi i nacinom izrazavanja, trebalo bi dati objasnjenje (kada razlog nije vidljiv) ako je u stanju objasniti. i onda iznaci neki dogovor ovisno o vremenu/situaciji... ili odbit njegovo odbijanje i oteglit ga (il sto vec)

[Jasna]

Točno se sjećam da mi kao djetetu nikad nije bilo jasno zašto ne smijem reći NEĆU... Ako me pitaju da li želim piti, a ne pije mi se zašto onda ne smijem reći NEĆU... nekako sam smatrala da onda nikad ne smijem reći NE, nego SVI moji odgovori moraju biti potvrdni.
Sad još nemamo problema s neću... (više s "kasnije ću" ) )

[anchie76]

Kao dijete su me ucili da "necu" nije prihvatljivo i nisam ga smjela govoriti.. tek kao odrasla sam spoznala ljepotu rijeci "necu"

I sad kad sam uvidjela ljepotu te rijeci, ja je jos uvijek nisam u stanju izreci u njenoj punini, nego je uvijam u razno razne celofane pa to ispadne "ne zelim" i ostale inacice... jednostavno je ne mogu preko usta prevaliti :/ Usjeceno duboko u mozak kako je to neprihvatljivo :/

[BusyBee]

za takve "zadatke" ja izdajem upute. ne pitam i ne molim. i onda, shodno tome, za takve "zadatke" ne priznajem ni odgovor - necu

imamo i mi "zadatke" koje ne pitam bi li nego ih treba napraviti.. te zadatke zapocinjem s "molim te napravi ...". Rijetko, rijetko kad ne napravi, ali obrazlozi zasto ne zeli bas tad. I obicno bude sasvim prihvatljivo obrazlozenje.

[Inesica]

Kao dijete su me ucili da "necu" nije prihvatljivo i nisam ga smjela govoriti.. tek kao odrasla sam spoznala ljepotu rijeci "necu"

I sad kad sam uvidjela ljepotu te rijeci, ja je jos uvijek nisam u stanju izreci u njenoj punini, nego je uvijam u razno razne celofane pa to ispadne "ne zelim" i ostale inacice... jednostavno je ne mogu preko usta prevaliti :/ Usjeceno duboko u mozak kako je to neprihvatljivo :/

jako slično kod mene


ja sam za svako neću dobivala vreću

da pojasnim malo . svaki put kad bi rekla 'neću' meni bi mama rekla riječ 'vreću'. i to je bilo do bola iritantno. a najbolje od svega ja nisam bila u stanju naći zamjenu za nju. iz dva razloga. prvo me iritirala situacija, a pravi odgovor na nju bio je 'neću' i onda me još k tome iritirala mamina reakcija odnosno ignoriranje moje volje. u takvim se trenucima fakat nisam bila u stanju sjetiti alternativnih sklopova riječi. to je išlo skroz do puberteta, i naravno u pubertetu.

meni je neću stvrano jasan i glasan odgovor. i ne treba mu ništa niti oduzimat niti dodavat. druga je stvar kako ću ja sa curama rješavat situaciju. ali neću je dozvoljen.


sad kad razmislim kako one koriste 'neću' to je tako jednostavno. kada je nešto na li-la, onda će reći 'ne bi' ili 'neda mi se' (starija) ...
kada se čuje 'neću' onda je to to. stop, ne, dosta.
njih dvije to najnormalnije upotrebljavaju u svojem cijelodnevnom druženju - igri - čemu već. starija 4g, mlađa 2g

a kad od mene čuju 'neću' onda i one znaju da nema više sim tam

[mama courage]

imamo pravo reći "neću" - pitanje je hoćemo li ga upotrebljavati, posebice u obiteljskim odnosima, gdje je ipak sve stvar dogovora i kompromisa i valjda neke međusobne ljubavi i uvažavanja. koliko se puta meni nešto ne da, pa to učinim iz ljubavi i ne razbacujem se s tim "neću" (ne mislim na bračne obaveze ). a sve što sam do sada "zahtjevala" od zxuje - sve se moglo izreći i bez tog "neću" s njene strane i do sada smo uspjevali naći kompromis.

jer kao što reče deaedi, ako se veli čisto iz kaprica - onda je ružno i bahato. inatit se može dijete, a bome mogu se i ja kao mater. al to onda ničemju ne vodi.

[Lucija Ellen]

Meni je u redu da mi kaže "neću" ako nešto zbilja neće i na taj način izrazi svoj stav, mišljenje, želju. Nije mi u redu da se pri tome bahati, naravno. No, još smo mi daleko od "neću", sad smo tek na "ne".

[Inesica]

normalno da neću ne bi smio biti u svrhu inata. ali mislim da ako se klincima dozvoli neću da oni skuže kada ga se treba upotrebljavati a kada neke druge izraze (ne)želje.


i znam da se neću super koristi u inaćenju ali znam i da to ne mora biti tako.

više se ne sjećam točne situacije ali se sjećam razgovora:
mama: Ines ajde bla bla
ja: neću

mama: nema neću, izvoli bla bla
ja: neću

mama: koju vreću?
ja: :? pa rekla sam neću

mama: koju vreću?
ja: (sad već ) neću

mama: rekla si vreću?
ja: gotova i muk i napravim to kaj je htjela ali totalno bez interesa.


u takvim situacijama ja stvarno nisam imala pametniju riječ za neću jel je to stvarno bilo to što je i značilo. izmotavat sam se naučila kasnije

[clumsy mom]

Ne dramim oko NEĆU ali uglavnom govore NE MOGU/NE ŽELIM. Valjda ja samo pametno postavljam pitanja - ne pitam HOĆEŠ LI? nego MOŽEŠ LI?/ŽELIŠ LI?

Uglavnom retko naređujem. To sam zamenila predlozima na koje imaju potpunu slobodu sipati mi svoje prigovore i amandmane do mile volje dokle god imaju smisla. Na moj predlog kulturno nikad ne odgovore sa NEĆU već za to koriste NEEEE, IMAM BOOOOLJU IDEEEEJUUU

[Lucky2]

Kad malo bolje razmislim, kod nas (još) nema 'neću', ali ima 'ne želim'. I to mi je skroz OK. I ja isto kažem kad mi se ne da.
A kad želim da napravi nešto, ak ne ide otprve, onda ga dobijem na foru.

trebalo bi dati objasnjenje (kada razlog nije vidljiv) ako je u stanju objasniti. i onda iznaci neki dogovor ovisno o vremenu/situaciji...

[Matilda]

Mi smo se već pospikale ujutro, no sad si dala konkretan primjer.
Najavila si mu polazak, imao je 10 minuta još vremena. Nakon Neću rekla bih mu da je dogovor bio da idemo sada i da ti ideš, i uzela ga i odvela.
Ako se baci na pod ili urla, ja bih izašla van (u hodnik) i pričekala da prođe šiza.
Najgore u tom slučaju je publika kja to gleda i komentira (i nikako ne pomaže

Sljedeći put kad idete na isto mjesto, neka mu kazna bude da on ne ide. Ako pita zašto, reci zbog nepoštivanja dogovora, jer ste trebali krenuti kući, on nije htio, i nabaci kako si se ti osjećala u tom trenutku.

Možda se ovo čini okrutno, ali prošli tjedan krećemo moja sister, Matilda i ja autom našoj kući. Ona neće. A ništa, ti tu stoj, mi idemo. Sjele mi u auto, gledam ja nju ispod oka, bi ona, ali joj njezin JA ne da. Velim ja sestri: Kreni! I krenule mi, izlazi auto iz dvorišta na ulicu, ja kao izlazim da zatvorim vrata i pitam je onako usput Hoćeš i ti s nama. Uletila u auto (da ne bi netko mislio, zavezala sam dijete u AS, moja sestra u svom autu ima AS za M). Nakon minutu već je cvrkutala kao da ništa nije bilo.
Naravno, da je ovo bilo na otvorenoj cesti, ne bih je ostavila. Ipak se radi o dvorištu kuće u maloj ulici.

[Zdenka2]

Odgovor nije jednoznačan na način kako pitanje to postavlja. Nema tu ili ili. Prije svega, dijete ima pravo reći neću i mora znati reći neću. Međutim, to ovisi o čemu se radi i o kontekstu. Ima situacija i stvari za koje djeca mogu uvijek reći neću, onih kada to ovisi o dogovoru i onih kad to baš i ne dozvoljavam. Kad se radi o utvrđenim pravilima u pravilu nema neću. Kad kažem, treba ići na spavanje / u školu/ na sat, napisati zadaću... dijete mi može reći: Mogu li još neko vrijeme raditi to i to?; Mogu li to kasnije? ako za to ima vremena, ali ne može reći neću. Isto vrijedi i za mene. Ako mi dijete kaže, mama molim te, jesti/piti, dodaj mi nešto, hoćeš li odnijeti moju odjeću u pranje... bilo što, imam li mu pravo odgovoriti neću? Isto tako kad ja nešto zamolim ne očekujem odgovor neću.

[Vishnja]

Odgovor nije jednoznačan na način kako pitanje to postavlja. Nema tu ili ili. Prije svega, dijete ima pravo reći neću i mora znati reći neću. Međutim, to ovisi o čemu se radi i o kontekstu. Ima situacija i stvari za koje djeca mogu uvijek reći neću, onih kada to ovisi o dogovoru i onih kad to baš i ne dozvoljavam. Kad se radi o utvrđenim pravilima u pravilu nema neću. Kad kažem, treba ići na spavanje / u školu/ na sat, napisati zadaću... dijete mi može reći: Mogu li još neko vrijeme raditi to i to?; Mogu li to kasnije? ako za to ima vremena, ali ne može reći neću. Isto vrijedi i za mene. Ako mi dijete kaže, mama molim te, jesti/piti, dodaj mi nešto, hoćeš li odnijeti moju odjeću u pranje... bilo što, imam li mu pravo odgovoriti neću? Isto tako kad ja nešto zamolim ne očekujem odgovor neću.

Ovo je bas lepo receno. I sazima i moj stav o situacijama kada "necu' nije alternativa.

[čokolada]

Meni je odgoj usadio u svijest da je "neću" neprihvatljiva riječ u svakodnevnoj kućnoj komunikaciji. Mislim da se djecu može naučiti kako da odbiju njima neprihvatljive situacije jednim odrješitim: ne želim! (da mi to radiš, ...to napraviti). U svakodnevnici preferiram: ne mogu sada, ne bih hvala i sl.

[tanjads]

Hm, možda se nisam dobro izrazila u prvom postu, pa sada ispada da sam neki Hitler.

Mislila sam na situacije recimo ovakve: Idemo kod prijatelja i dogovor je da u 6 idemo kući. Bliži se 6 ja mu kažem, još 10 minuta i idemo. On se dere iz druge sobe NEEĆUU!
Prođe 10 min, ja dođem do njega i mirno mu ponovim da smo se tako dogovorili i da je vrijeme da krenemo.
On: NEĆU, NEĆU,NEĆUUUU!!!

Em mi ne ostavlja prostor za kompromis, em je frustrirajuće kad se pored malog derana osjetiš bespomoćan.

Da je lijepo pitao Mama, jel može još 10 min, ja bi mu dozvolila.

Ovako sam ga skoro od ljutnje i nemoći zabila u zid.

pa nece se on sam sjetiti da bi to mogao pitati. ti ga moras nauciti. reci mu dobro, mozemo ostati jos 10 min, al onda stvarno idemo. ili znam da neces i da bi se jos volio tu igrati, al moramo ici kuci zbog tog i tog, vec je kasno bla, bla...doci cemo opet itd, itd

ne kuzim zasto se osjecas bespomocno, to sto dijete kaze necu ne znaci da moras apsolutno postovati njegovu zelju, al je dobro da mu dopustis da ti bez straha moze reci necu, jer to je dio odrastanja.

dorian koristi i necu, i ne volim, i ne mogu, i ne svida mi se, i nemoj tome smeta, boli itd. sve je to pokupio od nas. uci cuvati svoje granice i integritet na nasem primjeru.

Potpisujem.

I još: sa 6 god. je daleko od odraslog. Tretiras li ga kao odraslog stavljas mu prevelik teret na ledja. On je dijete i neke odluke (mnoge) su na mami i tati, ne na njemu, a on ima pravo osjecati i misliti sve najgore (ili najbolje) o njima, a da se one ne mijenjaju.

[litala]

a meni nije jasno sto vam ta semantika toliko smeta? :/

necu = ne hocu i moze se zamijeniti s: ne bih...


tocno mi je svejedno jel vice zamnom "ne bih" "necu" ili "ne zelim" :/

[Pepita]

Ja mislim da djeci ponekad treba popustiti, pogotovo u dobi odrastanja. Ponekad njihovo NEĆU treba zanemariti. Naravno za sitnice.
Za stvari tipa skupljanje igračaka, oblačenja ujutro za vrtić i slično mislim da negacije nisu poželjne. Odgovor "kasnije ću" i sl. opet treba uzeti u nekom blažem obliku.
To su ipak djeca.

[Svimbalo]

Mislim da je reci samo "NECU",bilo djetetu bilo odrasloj osobi, bez prateceg objasnjenja bezobrazno, bahato i neodgojeno.
Osobe koje bi meni tako odgovorile, na neki moj zahtjev bi definitivno prekrizila iz daljnjeg kontakta. A kako od djece sve pocinje, tako smatram da je objasnjavanje uz "NECU" nuzno.

x kao kuća, reče netko

[mama courage]

kako nije semantika bitna ? pa zar juul ne govori da je jako bitna. pa prije juula je govorila moja baba: ne govori se neću, nego hvala, ne mogu!

[meda]

juulu je bitno kako se roditelj obraca djetetu, jer on je taj koji je odgovoran, ne dijete

ako se hoce slijediti juula u ovom slucaju, onda treba reci djetetu da nam se ne svida, ne volimo, ne zelimo da upotrebljava taj nacin i da se prebaci na neku drugu formu slicnog sadrzaja