nekad se bas osjecam sugavo

[samamama]

ovaj topic bi skoro mogao ici pod pdf "izazovi", ali iskreno.. da imam partnera sa kojim bi mogla podijeliti ove probleme sigurna sam da oni vise ne bi bili tako "problematicni", pa se ovdje obracam vama... damama i mamama sa slicnom situacijom.

Moje dvogodisnje dijete prolazi kroz kazu tipicnu svojeglavu fazu, a ja za to uopce nemam snage. Sve teze izlazim s njim na kraj, vidim kako sve vise vicem sa sve manje rezultata i kako sam zbog toga sve nezadovoljnija.
Osjecam da gubim tlo pod nogama i ne znam kako dalje. U stalnoj strci i frci oko posla, kuce, izbivanja radi bolesti i najobicnije borbe za opstanak, ja imam sve manje vremena da ucim svoje dijete. Primjetila sam da sam u zadnjih mjesec dva, svoje dijete naucila: bas nista. Nove rijeci se ne racunaju u ovoj dobi.. umjesto da sam ga naucila neke normalne i korisne stvari ( kao sto je jesi sam ), jamu u zadnje vrijeme dajem veceru dok gleda tv, hranim ga i to onime sto znam da ce pojesti, a ne nuzno onime sto bi ja htjela da jede, a sve zato jer nemam snage na kraju dana gledati vrisak i muljanje hrane po stolu dok ja padam s nogu i jedva cekam da i sama nesto stavim u usta. Pocinjem se priklanjati "brzem rjesenju" za koje vec sada znam da ce mi dugorocno uvelike odmoci, ali jednostavno ne znam kako dalje.. Na rubu sam fizicke iscrpljenosti, imam kila kao u prvom srednje i osjecam se bas bolesno., pocinjem popustati sinu u svemu, a on to debelo pocinje koristiti., a onda kada i uhvatim par atome snage i odlucim zadrzati svoj stav, na pola puta pocnem sumnjati u sebe iz cistog razloga: dijetetu ovo sada nista nece znaciti, kada jednom u 10 puta ne popustim, on iz toga nece izvuci nikakvu pouku., i onda ne izdrzim ni daj 1 od 10 puta.
Kada bi imala partnera da me podrzi u tim mojim odgojnim metodama sigurna sam da bi bilo lakse, makar kada su dvije osobe sa istim stavom, dijete nije toliko spremno izazivati taj stav, koliko je na to spremno kada je 1 na 1, protiv na primjer mame.

Drage moje, ja zaista ne znam sta da radim.. pri tom smo i u fazi jos jednog velikog preseljenja.. govorim sebi da ce sa novim stanom doci i moje drugacije ponasanje, da cu moci prelomiti puno toga najednom i tako reci "slomiti otpor" svog dvogodisnjaka,. ali sada se bojim da si pricam pricu varalicu i da ce biti jos gore jer tada nece imati 2, nego dvije i pol godine i biti ce jos uporniji i tvrdoglaviji., ne znam kako, ali znam da hoce.

Imate i vi sigurno svojih losim dana i tjedana, kako ste izasle sa njima na kraj? jasno mi je da nikada necu biti savrseni roditelj i da sam jako daleko od toga, ali ne zelim da mi dijete izraste u cudoviste koje sve tjera po svom.. a dodatni stres mi je jos i kada mi neka "pametna baka" kaze kako mene moje dijete uopce ne slusa. A ja si mi mislim: ma nemoj s..t ! ja to kao ne vidim.. Koliko ste vi pod tim nekim utjecajem vanjskog svijeta., koliko ocekujete da vas dijete slusa?
Najgore mi je kada ovaj moj mali pocne plakati tata, tata, kada mu ja nesto ne dam.. a tatu vidja ful rijetko i za njega se nikada nije niti brinuo,. e to me onda dotjera do jos veceg bijesa, pa nekad znam i reci: tate nema i tocka., ni ne pokusavam ga tjesiti radi toga.. onda se pozderem ko pas kada vidim da se jos vise rasplace za tatom, dodje mi da se bacim kroz prozor od muke.

malo sam se raspisala, nebi li mi bilo lakse, i u biti... nije mi uopce
bili bi mi lakse da imam partnera koji mi na kraju dana kaze, ajde, ajde, biti ce bolje.. to je samo faza.. ovako mi ostajete samo vi za koju rijec podrske

[litala]

mislis li da bi mogla sjesti malo sama sa sobom i dogovoriti se oko toga da malo smanjis svoja ocekivanja dok ti se situacija malo bolje ne poslozi? mislim, ocito je da si umorna, vrlo vjerojatno preko svake mjere, ocito je da si nezadovoljna svojom trenutnom situacijom, ali meni izgleda da si pocela traziti "spas" tamo gdje ga trenutno bas i ne mozes dobiti? :/


hajde pokusaj, barem na neko kratko vrijeme, ograniceno makar, dozvoliti sebi da budes umorna i iscrpljena i da ne mozes rjesavati stvari onako kako bi htjela samo si zena, od krvi i mesa, ne mozes se klonirat, poduplat, i, u skladu s time - ne znaci da bi ti ni partner nesto puno sad rijesio (npr. nigdje ne pise da se partneri slazu bas u svakoj dlaci oko odgoja, isto tako nigdje ne pise da se partneri bas istim intenzitetom i dovitljivoscu bakcu s vecerom "razuzdanog" dvogodisnjaka i tome slicno...)


budi umorna, na izmaku snaga, zivcana i sto jos kad si to dozvolis - polako ce doci vrijeme kad ces se osjecati bolje, snaznije, inventivnije, dosljednije

[litala]

halo, vi koje samo lurkate na topic - jel bi mogla neka ubacit jos koju rijec utjehe umornoj zeni?

[fegusti]

Mogu se samo pridružiti žalopojkom... rješenje nemam.
I sama sam u sličnoj situaciji... razvodim se, ni na nebu sam ni na zemlji.
Sin dvogodišnjak, kćer 12,5godišnjakinja u pubertetu...
Puno mi teže pada odnos s kćerkom koja se počela povlačiti što zbog puberteta što zbog cijele situacije.
Točno osjećam kako sam izgubila jasan smjer i cilj prema kome se trebam kretati. Zadnje vrijeme ne živim već samo preživljavam dan za danom i čekam... kada ću se više trgnuti.
I ja se služim linijom manjeg otpora, a ta mala bića tako dobro znaju koristiti situaciju.
Neko veče mali nije htio zaspati, a već je prošlo 22.30 pa ga je sestra odnijela u krevet i nije mi dala da ga uzmem kada je počeo plakati.
"Pusti ga mama ništa mu neće biti, vidiš da te iskorištava!" kaže meni moja kći. Nisam mogla slušati kako plače i uzela sam ga na ruke. Zaspao je za 3 minute.
Donedavno je bio čudo od djeteta. Oko 21.30 je sam odlazio na spavanje. U trenu se sve izvrnulo na glavce.
Osjete oni našu tjeskobu koja, vjerojatno, stvara slično stanje u njima.
Ja ću si morati stvoriti jasne ciljeve i isplanirati svakodnevicu. Voditi bilješke i raspored jer vidim da ću se totalno pogubiti.
Događa mi se da zaboravim rasprostrti veš koji stoji 2 dana opran u perilici. Zaboravim opeglati robu... sjetim se tek ujutro kada treba nešto obući...
Inače sam neorganizirana osoba a ova me situacija dotukla.

[fegusti]

Mogu se samo pridružiti žalopojkom... rješenje nemam.
I sama sam u sličnoj situaciji... razvodim se, ni na nebu sam ni na zemlji.
Sin dvogodišnjak, kćer 12,5godišnjakinja u pubertetu...
Puno mi teže pada odnos s kćerkom koja se počela povlačiti što zbog puberteta što zbog cijele situacije.
Točno osjećam kako sam izgubila jasan smjer i cilj prema kome se trebam kretati. Zadnje vrijeme ne živim već samo preživljavam dan za danom i čekam... kada ću se više trgnuti.
I ja se služim linijom manjeg otpora, a ta mala bića tako dobro znaju koristiti situaciju.
Neko veče mali nije htio zaspati, a već je prošlo 22.30 pa ga je sestra odnijela u krevet i nije mi dala da ga uzmem kada je počeo plakati.
"Pusti ga mama ništa mu neće biti, vidiš da te iskorištava!" kaže meni moja kći. Nisam mogla slušati kako plače i uzela sam ga na ruke. Zaspao je za 3 minute.
Donedavno je bio čudo od djeteta. Oko 21.30 je sam odlazio na spavanje. U trenu se sve izvrnulo na glavce.
Osjete oni našu tjeskobu koja, vjerojatno, stvara slično stanje u njima.
Ja ću si morati stvoriti jasne ciljeve i isplanirati svakodnevicu. Voditi bilješke i raspored jer vidim da ću se totalno pogubiti.
Događa mi se da zaboravim rasprostrti veš koji stoji 2 dana opran u perilici. Zaboravim opeglati robu... sjetim se tek ujutro kada treba nešto obući...
Inače sam neorganizirana osoba a ova me situacija dotukla.

[gita75]

Da sam na vašem mjestu (a bila sam) i da imam pamet koju imam danas, ni najmanje se ne bi zabrinjavala oko toga jel djete jede za večeru paštetu ili žgance.
Glavno da se najelo i nas to jelo nije dodatno iscrpilo (i mene) i njega.
Nema veze da li je išao spavati u 9 ili u 10 nego da li je zaspao sretan ili tužan.

Poanta:
Puno stvari koje smatramo jako važnima uopće nisu toliko važne. Jedino oko čega se stvarno treba brinuti je emotivno zadovoljiti dijete.

[cvijeta73]

evo ja ću vam samo reći moje mišljenje , neće se puno njih sa mnom složiti (pada mi napamet jedna koja sigurno neće ) a to je da djeca neće ispasti nikakvi divljaci ako se ne ponašate u svakoj situaciji dosljedno i ako napravite nešto jer je vama tako lakše. ako iskoriste situaciju i ostaju budni do jedanaest jer se vama taj dan jednostavno neda trenirati živce s njihovim uspavljivanjem. ako idete linijom manjeg otpora opet, jer je tako vama lakše.
dvogodišnjak - pa to je još sasvim malo dijete. mojem dvogodišnjaku jedine nepopustljive granice su bile ono što je po njega opasno.

znam jednog takvog i jednu takvu mamu - eto, sasvim pristojan školarac ispao.

[pomikaki]

i ja lurkam jer ne znam što bih pametno napisala, nadala sam se da ćete vi iz jednoroditeljskih bolje riješiti.
Što kaže litala, ne mora biti da bi ti s partnerom bilo lakše. Ja sam kad je bilo najgore, par mjeseci nakon poroda, često gurala cijeli dan u nadi kad će doći mm i pomoći mi, makar razgovorom, pa kad bi on došao, pojeo, i bacio se pred tv onda bih tek pukla... A meni i nije bilo tako teško, pomagala mi je sveki.

Imaš li možda koju dobru prijateljicu za konkretnu pomoć tu i tamo?
Rado bih da mogu biti od veće pomoći. Pogotovo mi je teško davati savjete fegusti oko kćeri tinejđerice, na tom sam pitanju potpuno neiskusna. Nadam se samo da će biti bolje. Dan po dan.

I ja isto mislim da nije bitna ni organizacija, dnevni raspored, ni neopeglano rublje (i moje je neopeglano), već iskren kontakt s djecom. Neka znaju da vam nije uvijek lako, ali i da ih volite i da su vam nezamjenjivi.

[ana.m]

Ja ti mogu poslati samo jer ne znam kako bih ti pomogla.
Vjerujem da ti je teško i ne mogu ni zamisliti kako bi ja hendlala da nema MM-a.
Drži se!

[Mukica]

sve ce ti to jednog dana biti jucer
prezivjet ces
mislim da te ni jedan partner ne bi "spasio"
pomiri se prvo sama sa sobom da ste samo vas dvoje i onda pocni s te tocke, a nemoj stalno samoj sebi brijat kak bi bilo kad bi bilo jer tak NIJE

i da, mi isto danima jedemo sendvice pred TVom
ja se tjesim da su pojeli nekaj kuhano u skoli i u vrticu, a za stol u kuhinju ne mozemo jer je stalno zametan
vrlo cesto nemam motiva skuhat nekaj konkretno jer klinci to namecu u sebe bez nekog osobitog gusta blagovanja, a ja volim da jos neko uziva u mojoj hrani, a da to nisam ja sama

znam da mi je malo poremecen pogled na kuhanje kaj se toga tice jer bi mi trebalo najvaznije bit da oni pojedu nekaj zdravo, al vec sam umorna da stalno mislim i radim kaj je najbolje za njih

za mene je tih nekih dana najbolje slozit sendvice, pa onda tak i napravim

prezivjet cemo, nece tak bit dovijeka, nit cu ja svaki dan ili svaki tjedan bit u banani
normalno je da imas losih dana
i ne moras se zbog njih sekirat, nego ih prihvati
ja se u takvim danima uvjek pokusavam sjetiti razloga zbog kojih sam se rastala i uvijek na kraju zakljucim da je i jedan takav usran dan bolji od 10 onakvih kakve sam prije zivjela

sve ima svoju cijenu

ali smo, s druge strane, kad pogledas vedriju stranu, svi skupa i sretniji - bar ja jesam, jer ne zivim pod stresom od jutra do mraka, nego opusteno, lila, kak bu bu... kad bu bu... i pod geslom "nece poso utec - nije ptica"... pri cemu mislim na kucanske poslove

i meni po 3 dana stoji ves u ves masini
nekad ga fakat zaboravim, a nekad mi se bas ne da izvadit ga
i nis
dodjem za 3 dana, izvrtim masinu ponovo i objesim ga
i nikom se nis nije dogodilo
ja sam odlucila vec davno da kucanski poslovi nece upravljat mojim zivotom
nije da sam zmazana prasica, al nije bas ni da mozes kod mene doma s poda jesti - jer ne mozes, pod je neopran po tjedan dana

moji su neki danizjavili nekaj u stilu da bar imamo tatu
ja reko, zast?
jel vam fali tata?
ma ne
onda mi ne bimorali pospremat
ja reko, a da? a ko bi posrpemao
pa ti i tata
je da, ha ha ha, mos si mislit
nismo mi roditelji kucne pomocnice - mi tri smo obitelj i pospremacemo svi tri jer svi tri i radimo nered
nikakav tata vam tu nis ne bi pomogo - primite se posla, a ne filozofirajte

[pomikaki]

moji su neki danizjavili nekaj u stilu da bar imamo tatu
ja reko, zast?
jel vam fali tata?
ma ne
onda mi ne bimorali pospremat

ova ti je zbilja dobra...

[Joe]

Mukica za post i stav, isto i cvijeta i gita75

sve su ti rekle, ja ti šaljem

[samamama]

drage moje, hvala na podrsci

ja sam isto sebi govorila da posao nece pobjeci, da nije kraj svijeta ako idem linijom manjeg otpora, da se to svakome desi.. ali valjda ti je ponekada potrebno da ti to kaze jos netko.

jasno mi je da moram opet naci nacin da prihvatim nas dvoje kao obitelj, bez nekog treceg.. nakon razvoda sam sve to rjesavala puno lakse, brze i bezbolnije, ali valjda sam se umorila.
Mali mi je sada tjedan dana bio doma jer je imao neku virozu, a i ja zajedno s njim i bila sam na rubu zivaca... u biti, najbolje se slazemo kada ja radim, a on je u vrticu, dodjem po njega u 4:30, a on je u 7:30 navecer vec u krevetu i spava onda provedemo tih dva sata zajedno konstruktivno, mazimo se, pricamo, citamo, igramo se, i to je sve sto sam ja u stanju...

[fegusti]

Muki, čini mi se da smo vrlo slične

samamama, i meni je lakše kada znam da u tim posrtajima i padovima raspoloženja nisam sama i da je to normalna reakcija na životne okolnosti.
sva sreća pa će sunce zasjati nakon ove južine.

[fegusti]

Poanta:
Puno stvari koje smatramo jako važnima uopće nisu toliko važne. Jedino oko čega se stvarno treba brinuti je emotivno zadovoljiti dijete.

istina, ali je ponakad teško bilo koga emotivno zadovoljiti kada se sam osjećaš nezadovoljno.

[samamama]

uf fegusti, slazem se i ja! upravo to je i najgore kada si svjestan da ti je dijete emocionalno ne zadovoljno, a ti to tog casa ( ni iducih dana) nisi u stanju promjeniti

[litala]

ja mislim da ste obje u pravu al duboko vjerujem da si ponekad moramo dozvoliti da budemo lose, da se osjecamo lose, da imamo pravo i na depresiju i na manjak zivaca i energije i svega... i ja upravo u tome vidim najveci problem - sto si puno previse zena ne dozvoljava i dopusta da bude umorno, nezainteresirano, nevoljno, tuzno, zalosno, zivcano... :/

imamo pravo tako se osjecati. i imamo pravo u tim trenucima biti nesto "manje" roditeljke, majke, supruge, zaposlenice, prijateljice, kcerke, stogod...

imamo pravo na svoje zute minute i onda kad si to pravo osvijestimo - i te zute minute ce proci i brze i bezbolnije...

[fegusti]

litala, stoji to o čemu pišeš... svi imamo pravo na žute minute... ali... teško je kada te nema tko zamijeniti kao roditelja.
jednoroditeljima je teško prepustiti se tim žutim minutama bez griže savjesti... nema onog drugog roditelja koji će te zamijeniti dok ne dođeš k sebi.
meni je mama od velike pomoći. čuva maloga dok ja radim i ne mogu je opteretiti još i nakon radnog vremena ili vikendom zato što je mene spopala žuta minuta.
malog još nekako i hendlam... mazim ga i grlim ali odnos s kćerkom postaje ozbiljno narušen... sve sam više zbog svog nezadovoljstva sklona kritizirati je (zasluženo i nezasluženo) i znam, točno znam da griješim ali ta frustracija mora negdje iscuriti i najčešće se desi da je usmjerena u krivom pravcu.
zbog toga bih iz kože iskočila! grrrrrrr!

[litala]

znam, to je posve drugacija situacija - kad si sam i odgovoran za sve


ja sam to iskusila samo jednom, na mjesec i po, neposredno po rodjenju ove najmanje :/ i recimo da sam napravila gresku (koja me, btw, prati od rodjenja najstarije ) da sam htjela i "mogla" sve sama sama sama i da sam se tako najbolje osjecala i onda se dogodilo da sam jednog dana jednostavno - zavrsila u suzama, placuci i vicuci na djecu, pozeljela sam umrijeti, nestati, odletjeti negdje, propasti u zemlju...

legla sam u krevet i pokrila se po glavi. i plakala. i jecala. i jos malo plakala. i poslala djecu van iz sobe kad su, smijuljeci se (jer nisu pojma skontali koji mi je i sto me to ulovilo), dosli da se "kao" ispricaju na svom ponasanju. pa sam jos malo plakala, jecala, plakala...


ne mogu reci da sam se nakon toga osjecala bolje. osjecala sam se ko tri godine star moccio iz neke lijeve burekdzinice

al je ta katarza bila nesto sto je bilo neminovno, a ja, pametnica - ocekivala sam da cu iz svega toga izaci ko iron-woman (ja koja vec godinama imam zavjet nepeglanja ), ko nepobjediva svemirska sila, stoli?...


zato, nakon tog dogadjaja, trudim se pamtiti ovo: zena sam. od krvi i mesa. majka svojoj djeci. nesavrsena. tezim boljem, jacem, uspjesnijem. trudim se koliko mogu i koliko mi se u odredjenom trenutku da moram se voljeti sa svim svojim vrlinama i manama. moram se truditi svoje vrline odrzavati, svoje mane - ako ne smanjivati - bar drzati pod kontrolom. moram si dozvoljavati da sam ponekad nemocna.


sto bolje to pamtim, priznajem svoje "nedostatke" i sebi, i partneru i djeci - to sve prolazi jednostavnije i blaze nego u situacijama kad se doguram do ruba, pa i preko njega, pa ko kojot u crticu, ne padam direktno s litice, nego onih jos nekoliko koraka napravim u zraku, pa tek onda - tras!

[cvijeta73]

osjecala sam se ko tri godine star moccio iz neke lijeve burekdzinice

od ovoga nema boljeg opisa tog duševnog stanja

[gitulja]

dakle, samamama, kao da mene opisuješ.
Kod mene je situacija utoliko drugačija što ja jesam u nekoj "vezi" s Gitinim tatom. Ali to me još dodatno opterećuje. Ne živimo skupa i on se pojavi navečer nakon kupanja. Bar ju nahrani, pa ako sam jako brza imam mir dok se tuširam. Ali isto tako ju se ne trudi previše zabaviti pa sam jučer navečer dok sam spremala više njoj prala ruke i pazila da se ne zalije. Tata je za to vrijeme gledao televiziju. I kako nije u svom stanu, ostavio je da pospremim njenu sobu kako bi on mogao prespavati jer ju je čuvao ujutro.
Uglavnom, puno se bolje organiziram kad smo same i nije mi puno teže, ali nemam snage to sve prekinuti. Iz razloga što će se onda on maknuti od svega, a ja ne želim da se makne od nje.
Isto padam s nogu, i imam osjećaj da me G ne sluša apsolutno ništa, i vičem više i pucam po šavovima. I nemam neko pametno rješenje, osim da joj dopustim više nego što bih da je tu tata koji bi se pozabavio s njom.
Uz sve kasno zaspi, tek oko 23, makar ju strpam u krevet u 22. I onda nemam snage ustati i peglati, spremati ...

[samamama]

ja imam srecu sto moj mali kada ide u vrtic sam trazi u krevet vec oko 7, a zaspe najkasnije 7:45 jer se dizemo u 6:30.. vikendom najkasnije zaspe u 8:30... ali da ne mislite kako ja poslje lumpam, i ja zaspem oko 10 najkasnije, nekad vec i u 9:30... jednostavno imam snage samo toliko.

Meni je jasno da ja od svog dvogodisnjaka u biti ocekujem puno previse, ali covjek se ponese i zanese.. npr vec sada ocekujem da sam posprema svoje igracke, sto u oko 50 % slucajeva i radi, ali meni je to malo.. dali stvarno trazim previse?

drugo sto bi me spasilo je to da hoce jesti za stolom i samnom, barem rucak kada smo vikendom zajedno, jer me ubi to prebiranje po tanjuru, a do bijesa me dovede kada mi hranu baci na pod! pogotovo kruh! e to me dovede do ruba nervnog sloma i gotovo ga uvijek za to udarim po prstima.. mislim, dovoljno mi je tesko staviti taj kruh na stol, a on ga baci.. grrrrr

koja je dob uopce dobra za upoznavanje nasih klinaca sa nasom drugacijom i tezom ( barem financijski ) situacijom od drugih? shvate li oni to i sami i kada?

ono sto je netko spomenuo.. kada si frustriran i onda to izbacis na djeci.. to je tako jadno, a desi se neminovno i onda ti bude jos 10 puta gore.

[fegusti]

koja je dob uopce dobra za upoznavanje nasih klinaca sa nasom drugacijom i tezom ( barem financijski ) situacijom od drugih? shvate li oni to i sami i kada?

ono sto je netko spomenuo.. kada si frustriran i onda to izbacis na djeci.. to je tako jadno, a desi se neminovno i onda ti bude jos 10 puta gore.

što se financijske situacije tiče... moja je 12,5 godišnja kći nije svjesna.
naravno da joj ne mogu pružiti više od onoliko s koliko raspolažem. vodim računa o njenom ukusu i pokušavamo naći neki kompromis. istina, svaki je put iznova moram upozoravati da joj ne mogu priuštiti nešto što premašuje moje financ. mogućnosti i naglašavam joj da nas to što krparimo kraj s krajem ne čini lošijim ljudima, dapače.
dakle, teško da ćeš dvogodišnjaku uspjeti objasniti da mu ne možeš nešto kupiti. ne vidim drugo rješenje osim toga da mu skreneš pažnju.

a što se drugog dijela citata tiče - ja sam ta koja je to napisala i stalno se moram na to podsjećati da ostanem toga svjesna pa se barem izvinem djetetu...

[samamama]

i ja se izvinem i savijem do poda nakon neke debilne reakcije..

ali onda se sjetim kako su mene pogađale takve reakcije moje mame, koje tada nisam razumjela niti najmanje i godinama sam mislila da sam ja zaista ucinila nesto krivo, da je problem bio u meni. Ona bi se redovno nakon toga pokusala iskupiti necim, nikada doduse nije izrekla rijeci : zao mi je, bila sam u krivu., ali je na druge nacine do davala do znanja.. Bilo bi mi mi strasno krivo da moj sin kao i ja godina misli da nesto nije u redu s njim, kao sto je to bio slucaj kod mene..

[fegusti]

ma grozni su ti naučeni i stečeni obrasci ponašanja.
tako gospodare nama a gotovo da ih nismo svjesni.
i ja u sebi prepoznajem svoju mamu a teško se odupirem onome što mi je odmalena usađivano i duboko se ukorjenilo.
nadam se da je to što toga postajem svjesna barem dobar put prema promjenama na bolje.

[gitulja]

ah da, zastrašujuće je to. i ja u sebi često vidim svoju mamu, a u Giti svoje dječije reakcije.
kod nas ni to rano dizanje za jaslice ne pomaže da ranije zaspi. s jedne strane to mi paše jer ipak provedem par sati više s njom, a s druge strane onda pokušavam i obaviti što više stvari po kući pa i njoj svašta dopuštam da se zabavi.

[samamama]

evo, napokon je opet krenulo u neke mirnije vode.. Jucer mi je dijete nakon dugo vremena veceralo u kuhinji za stolom, sam je pojeo skoro pola vecere, a drugu polovicu ni makac.. ali ajde, barem smo se odmakli od tv-a.
Valjda i njega nekada pukne zuta minuta i onda nakon par dana shvati sto zelim od njega i pocne se pomicati u tom smjeru.
Valjda i njemu nekada treba da mu stvari legnu na svoje mjesto.. Nadam se da ce sutra napokon krenuti u vrtic jer je sada potpuno zdrav pa cemo opet u neku nasu kolotecinu..
Jedva cekam duze i toplije dane da mozemo setati po vani, otici na neki izlet ili slicno.. ako nista, za sada je barem prestala ova juzina, a kada je juzina izgleda da sva djeca podivljaju!

[gitulja]

i moja je jučer nakon dužeg vremena bila "dobra", moglo se s njom sve lijepo dogovoriti. osim oblačenja u pidžamu, tu su nastali manji problemi. ali nikako da zaspi u 22 u krevetu, u 23:30 ona još priča.
i ja se nadam da ćemo sutra u vrtić.

[litala]

cure

[s3ja]

drago mi je da je južina prošla... sad brzo skupljaj snagu za slijedeću

Nego, htjedoh se pridružiti i ja jednom porukom podrške..

Partner? Meni je upravo drago što ga nema pored nas sada kad je moj dvogodišnjak u ovim turbulentnim fazama! poznavajući njegov "filing" za djecu i neke njegove stavove, samo bi mi otežavao!

Ova tvoja ponašanja, osjećaji sasvim su normalni, i nemoj se previše izjedati zbog svega toga (makar jhe i grižnje savjesti najnormalnija)!
Sama si rekla, nakon razvoda sve je nekako išlo, sad si počela padati... Davala si 150 % sebe, al tijelo ne može tako konstantno, i ono traži malo odmora...
Imala sam takvih trenutaka, bol u vratu i leđima, trnci u rukama, straša pritisak u glavi-kao da hoće eksplodirati, a tupilo... Stres mi se pokazao otvoreno, i hitno sam trebala nešto poduzeti! Otišla sam na jednu masažu i na bioenergiju. I već je bilo puno bolje!

Preporučam nešto slično, da ponovno podigneš razinu svoje energije.

[fegusti]

da, treba pronaći neki punjač za dotrajale baterije... neku zanimaciju koja će akumulirati energiju pa je odašiljati prema potrebi.
konstantno se praznim i emotivno i fizički a ne nadoknađujem potrošeno. :/

[samamama]

da, bas bi bilo ljepo malo napuniti baterije.. moj BM ponekada uzme malog na spavanje za vikend, ali to mi bude toliko kratko da ne znam sto bi prvo napravila u tu jednu vecer: ocistila stan, otisla u kupovinu, otisla van sa drustvom ili se khm "keksala" sa deckom... na kraju pokusam sve to odraditi i kada se mali vrati budem jos umornija

ma u biti, ja se onda ispusem, a baterije ne napunim uopce.. ali kada osjecam da mi je to "ispuhivanje" potrebnije i draze

[fegusti]

ma u biti, ja se onda ispusem, a baterije ne napunim uopce.. ali kada osjecam da mi je to "ispuhivanje" potrebnije i draze

to ti ga dođe na isto.
čim napraviš nešto za svoj gušt, pa makar te iscrpilo fizički, istovremeno i napuniš baterije.
emocionalna strana života nas puno više iscrpljuje od fizičke.

izgleda da nas dodatno dotuče bolest djece. meni mali već 3 dana ima temperaturu pa je zahtjvan i cendrav.

[pomikaki]

meni se isto događalo da patim za dva sata mira i kad ih konačno dobijem ne znam što bih sa sobom. Palo mi je na pamet da bi dobro bilo imati unaprijed spremljenu listu želja.

ovo s masažom mi se čini kao nešto što bi mi moglo, ne napuniti baterije, ali možda opustiti me malo...

[gitulja]

odlučila sam ju ostaviti doma još ova 2 radna dana da se nos očisti do kraja. to kod nje baš i nije dobro prošlo jer ona hoće u vrtić.
jučer je bila predobre volje. Oko 22:30 još se cerila ko luda i skakala po krevetu i zavlačila se u šlifer. Tako da opet nije baš rano zaspala.
kod mene ne postoje ni ti povremeni vikendi kad spava kod tate, tako da veliko spremanje obavljam vikendom za vrijeme popodnevnog spavanja.
Samamama, evo sad ti i zavidim. imaš vremena za dečka i "keks".

[fegusti]

Palo mi je na pamet da bi dobro bilo imati unaprijed spremljenu listu želja..

to bi stvarno i trebalo napraviti - stalno sa sobom nositi notes i olovku pa bilježiti.

[gitulja]

ma ja kad dobijem off na par sati ili dana onda imam toliko toga što hoću ili moram da na kraju ništa od svega toga ne napravim ili naprevim polovično.

[pomikaki]

ma ja kad dobijem off na par sati ili dana onda imam toliko toga što hoću ili moram da na kraju ništa od svega toga ne napravim ili naprevim polovično.

i ja, još zaboravim što sam htjela i taman kad se sjetim istekne slobodno vrijeme...

[s3ja]

Ma ja nisam imala tih problema, znala sam odmah kaj mi treba i kaj si želim, jer vratna kralježnica me rasturala, a i sve ostalo je govorilo da sam na rubu i da mi hitno treba opuštanje... Taman mi se poklopio i rođendan, lova od roditelja, malo više vremena za sebe...

[samamama]

Samamama, evo sad ti i zavidim. imaš vremena za dečka i "keks".

ajme to za bolest i mene dotuce, moj mali je napokon krenuo u vrtic pa se doma vec lakse dise.. inace izludimo jedan drugog kada ne mozemo ici nigdje.
danas vec petak, ako bude srece za vikend cu malo udahnuti zraka.. nego na zalost, i moj "decko" ima svoje probleme ( dvoje djece i BZ ) pa je mi je jos teze poklopiti svojih 5 minuta sa njegovih 5 i da smo pritom normalni i ne izivcirani.. tako da je i taj "keks" puuuuuuuuuuuuuno pre rijetko

[Girica]

Niam rastavljena ali mm i ja ne živimo zajedno već neko vrijeme. Da ne detaljiziram..
Samamama, vjerujem da ti je teško, no jedan mali faktor je i to što ti je sinko prvo i jedino dijete pa "cvikaš" na sve. Tako sam i ja s prvim.
Sada imam još i dvoje blizanaca koji imaju 22 mjeseca.
Makar sam uglavnom sama (još na porodiljskom) s njima (mm dođe preko tjedna na sat ili dva pomoći oko spremanja na spavanje), meni je sada lakše s troje nego je bilo s jednim. Opuštenija sam, ne zamaram se sa sitnicima i ne dam se zafrkavati. Možda sam malo stroža ali ja sam takva. I djeca su mi med medeni, zlatna i dobra, da bih riječ rekla, kuc kuc. Tvrdoglavost me ne iznenađuje niti dira - sve sam to već prošla i tada sam bila pod stresom iako sam od mm imala veliku podršku. Opusti se, sve je to normalno, ne trebaš biti savršena jer nitko nije.. Umjesto da te taj inat živcira, a ti se počni smijati i pjevati, tako ja radim i osmjesi su im već na lišcima pa i zaborave zbog čega su se ljutili. Odmori, ispavaj se, pa imaš samo jedno.
Sretno!

[samamama]

ma sve to stoji
uglavnom se i smijem kada on pocne izvoditi gluposti.. u subotu mi se nasred ducana bacio na pod i poceo vristati.. a ja sam onda ljepo odlozila vrecicu, sjela pored njega i smijala se.. sta ces., bilo je to ili poluditi od muke. Teta iz ducana mi se ponudila da ce mi onda ponjeti stvari do auta, a ja da nosim njega ( jer da zna kako mi je jer je i ona u istoj fazi lol ) .. nasmijala sam se, sta drugo napraviti i rekla da cu nekako sama-
Bas me to malo podiglo, da je barem jedna osoba u tom nesretnom ducanu znala sto prolazim i da se ponudila pomoci bez "osuđujuceg pogleda"

anyway.. prebacila sam ga preko ramena kao vrecu, jer drugacije nije bilo moguce podici ga i onda tako, drzeci ga za noge, u drugoj ruci vrecica., otisla u auto

[stray_cat]

Umjesto da te taj inat živcira, a ti se počni smijati i pjevati, tako ja radim i osmjesi su im već na lišcima pa i zaborave zbog čega su se ljutili.

djeca nisu cudovista cij je smisao inatiti se mami

imaju svoju sliku svijeta, sa svojim neiskustvom i naivnoscu i ako zele nesto sto mama ne zeli to nije zbog toga da bi se inatili nego su drugaciji

opcenito si poksajte u glavu smjestiti detalj da ljudi nisu protiv vas ako misle i rade drugacije od onog sto radite vi. umjesto da potrosite zivot pokusajima da promijenite druge prihatite napokon da jedino mozete prihatiti ljude kakvi jesu i eventualno mijenjati sebe

nije kaznjivo biti drugaciji od vas

i sa djecom i u komunikaciji sa partnerom, prijateljima i ljudima oko sebe prestanite ljude odmjeravati kroz vase sustave vrijednosti, time tjerate ljude od sebe

[samamama]

stoji.. ali dvogodisnjaci su malo specificni.. shvatili su da mogu reci "ne" pa onda to koriste bezveze.. hoces li piti: ne, hoces li se obuci: ne, hoces li da idemo van: ne, hoces li da ostanemo doma: ne.. i tako u krug.. ne bez razloga, samo da bi bilo kontra, to je takva faza.. sve kuzim, ali mi nije uvijek lako zato sto kuzim

[vissnja]

zato, nakon tog dogadjaja, trudim se pamtiti ovo: zena sam. od krvi i mesa. majka svojoj djeci. nesavrsena. tezim boljem, jacem, uspjesnijem. trudim se koliko mogu i koliko mi se u odredjenom trenutku da moram se voljeti sa svim svojim vrlinama i manama. moram se truditi svoje vrline odrzavati, svoje mane - ako ne smanjivati - bar drzati pod kontrolom. moram si dozvoljavati da sam ponekad nemocna.


sto bolje to pamtim, priznajem svoje "nedostatke" i sebi, i partneru i djeci - to sve prolazi jednostavnije i blaze nego u situacijama kad se doguram do ruba, pa i preko njega, pa ko kojot u crticu, ne padam direktno s litice, nego onih jos nekoliko koraka napravim u zraku, pa tek onda - tras!

Od srca ti hvala na ovim rečima.

[Girica]

Samamama, savršeno te razumijem. Proći će.

Stray cat, hej pa to je samo normalna razvojna faza djeteta. Naravno da nije uperena protiv mame. Samo sam htjela napisati kako je lakše prihvatiti je kao nešto normalno, što će ionako proći.