Mogu se samo pridružiti žalopojkom... rješenje nemam.
I sama sam u sličnoj situaciji... razvodim se, ni na nebu sam ni na zemlji.
Sin dvogodišnjak, kćer 12,5godišnjakinja u pubertetu...
Puno mi teže pada odnos s kćerkom koja se počela povlačiti što zbog puberteta što zbog cijele situacije.
Točno osjećam kako sam izgubila jasan smjer i cilj prema kome se trebam kretati. Zadnje vrijeme ne živim već samo preživljavam dan za danom i čekam... kada ću se više trgnuti.
I ja se služim linijom manjeg otpora, a ta mala bića tako dobro znaju koristiti situaciju.
Neko veče mali nije htio zaspati, a već je prošlo 22.30 pa ga je sestra odnijela u krevet i nije mi dala da ga uzmem kada je počeo plakati.
"Pusti ga mama ništa mu neće biti, vidiš da te iskorištava!" kaže meni moja kći. Nisam mogla slušati kako plače i uzela sam ga na ruke. Zaspao je za 3 minute.
Donedavno je bio čudo od djeteta. Oko 21.30 je sam odlazio na spavanje. U trenu se sve izvrnulo na glavce.
Osjete oni našu tjeskobu koja, vjerojatno, stvara slično stanje u njima.
Ja ću si morati stvoriti jasne ciljeve i isplanirati svakodnevicu. Voditi bilješke i raspored jer vidim da ću se totalno pogubiti.
Događa mi se da zaboravim rasprostrti veš koji stoji 2 dana opran u perilici. Zaboravim opeglati robu... sjetim se tek ujutro kada treba nešto obući...
Inače sam neorganizirana osoba a ova me situacija dotukla.