dajte majke, djeca su vam još mala..ja se isto tako osjećala kad mi se mala rodila, normalno živiš, zabavljaš se, putuješ, slobodan(a) ko ptica, kad najednom, bam, dijete...
nitko me bogami nije na tako nešto pripremio, kao da sam se u punoj brzini zabila u zid..gotovo, kraj života (barem onakvog kakav je bio prije)
izolirana, bijedna, jadna, zarobljena, gledala s balkona svijet koji je ispod prolazio sa zavišću dok je mala mrduljica spavala u sobi
al eto...dijete poodraslo, doduše ima samo 4,5 godine, al oko četvrte im nešto pukne u glavu i prestanu biti toliko zahtjevni...nema spavanja popodne pa se može na cijeli dan nekamo s njom, nema pelena, nema noćnog pišanja, nema nošenja cijele torbe sa stvarima kad se negdje ide, nema kolica, nema više tantruma (barem ne toliko učestalih
) i zamisli, zaigra se sama
k tome, razvio joj se neki čudan i uvrnut smisao za humor, tako da nam je poprilično zabavno kad negdje odemo..a idemo svugdje, vodili smo je i na Pirineje ove godine (bila je izvrsna), ja i ona napravile cijelu turu po jadranu, spavale kod frendova, vraćale se doma vlakom ...uz standardne predstave, kazališta, kina i koncertiće, može se svašta s klincima
a za mamu...važno je njegovati svoja prijateljstva, biti u kontaktu s ljudima pa makar se nije u mogućnosti i nalaziti s njima na dnevnoj bazi
mi se razdvojili, pa dok jedan čuva, drugi izlazi
odem povremeno na službene putove
otišla s frendicom za svoj rođendan na vikend u london (djecu ostavile očevima)
sve je stvar percepcije, ako se određene situacije s djecom doživljavaju kao križ, kako je netko napomenuo, onda će sve biti puno teže
i meni zna biti sve to malo naporno, ponekad, i dani mi znaju povremeno biti jednolični..al onda obavezno nazovem frendice, odvedemo klince u igraonicu, a majke podijele jedno božićno pivo iz dućana dok čekaju
ove recesijske godine zabrijala sam na kampiranje, mala će taman imati skoro pet godina, posuđujem šator i opremu i idemo..ja se veselim kao dijete, ona još i ne zna što joj se sprema
Imam li pravo¨¨??
Jeli vam se ikada desilo da vam se neda izlaziti ujutro iz kreveta, da bi se željeli našminkati jer već godinama niste ,jer nemate gdje ići,da ste se u trudnoći udebljale toliko da vam je sad cijeli ormar robe sad tijesan,a jedete jer ste tužne i depresivne još i više jer vam je svaki dan isti ,pa i ne želite smršaviti kad su vam keksi i čokolada najbolji prijatelj na kauču kada djeca odu spavati ???!!!!Kako se iz toga izvući????
Odgovori s citatom
) ja vjerujem da uopce nije cudno da se osjecas tako kako se osjecas 
).................................
pa hajd sama sebi reci - zar se ne dajes puno? 
), da preko dana procitam koji clanak u nekom casopisu, da heklam ako me bude volja 
s vremenom ce biti bolje, vidjet ces 
jadro prvotno napisa
i da znaš da ovo pišem sa suzama u očima,ali još jednom puno ti hvala na podršci , u puunoo mi to znači u ovim trenucima 
pa za sebe 
..tako mi je žao zbog tvojih osjećaja....nije lako biti mama..ja imam jednu "životinjicu" i također sam izolirana jer nitko još od mojih poznanica nema djece...teško mi je također...kod kuće sam ili na faxu...a djevojka koja je naučila biti stanovnicom svijeta i landrati guzom gdje god joj se poželi teško se prilagođava na kućne uvjete...prijatelje oboje gubimo jer ne žele biti toliko vezani za kućna druženja, a nama nju apsolutno nitko nema pričuvati da barem izađemo na čaj, da ne govorim na cjelonoćno partijanje...možda, da sam bila malo svjesnija cijele situacije, možda bih i odgađala vrijeme za odluku o djetetu, ali Nila je isključivo željena i ne brinem jer sve je to vrijeme učenja, vrijeme spoznaje novih iskustava...vrijeme odrastanja...nikada nije kasno za naše snove...vidjet ćeš... 
). Valjda sam bila donekle jasna, juuurim, čujem nekakvo komešanje iz sobe...
