I 8 mjeseci nakon rođenja moje bubice ja se i dalje pitam zašto nisam uspjela, tko je kriv, kad je krenulo krivo...
Iva se rodila u 35 tjednu trudnoće na hitan carski rez i 5 dana je provela u inkubatoru. Naravno da su je tamo hranili na bočicu.
Osječala sam se tako jadno, ali sam mislila sve će to proći kad je dobijem u svoje naručje. Međutim, dani su prolazili, a mlijeka niotkud :? Izdajala sam se ( pokušavala izdajati ) svaka dva - tri sata, ali ništa. Sestre su govorile samo se ti izdajaj krenit će. Peti dan sam uspjela izdojiti 20 ml koje nisu htjeli dati mojoj bubici jer je to nedovoljno, jer oni mlijeko prokuhavaju, a i izdojila sam to u sobi, a ne u po njima sterilnim uvjetima na neonatologiji. Mislila sam evo sad će napokon krenuti, još kad su mi je dali da je stavim na prsa, ma nitko sretniji od mene. Nakon tog prvog podoja, navodno je dobila 10 g i to je kao super za prvi put, ali je zato nisam vidjela cijeli dan jer se opet navodno jako umorila od sisanja i dalje se moram izdajati i davati joj na bočicu. Moram napomenuti da sam prije trudnoće imala hiperprolaktinemiju i da sam uslijed toga imala iscjedak iz dojke i da cijelo vrijeme tog mog izdajanja količina mlijeka nije bila veća od tog iscjetka prije. DA ne govorim kako su mi sestre rekle da zbog uvučenih bradavica nema šanse da je ikad dojim.
Naravno da im nisam vjerovala i samo sam čekala da dođem kući pa da napravim po svome.
Nažalost, kući se ništa nije promjenilo sa mojim mlijekom, količina u kapljicama, izdajala se svakih dva - tri sata, a cicke tako mlohave, prazne
Zvala sam i SOS telefon i jednostavno nikakav savjet mi nije pomagao, osim onoga da pokušavam dokle budem mogla, a ako i ne uspijem da se zahvalim Bogu da je sa mojom bubicom sve ok.
Tako je i bilo, nakon 20 dana sam odustala, nisam više mogla, počeli su grčevi, nosanje po cijeli dan i to je bilo to.

Nikako da shvatim, zašto je tako ispalo, a toliko sam se informirala o dojenju i bila sam uvjerena da 99 % žena može dojiti, nisam ja valjda onaj 1 %, ili sam pogriješila sama...
I danas me muči da li sam ja kriva?
Hoće li me ikad proći ovaj ružni osjećaj?