Da su barem mene pustili da dojim kad hoću i koliko god hoću. Moj maleni je prvih dana visio stalno na ciki, mlijeka je bilo (u to su se sve uvjerile štipajući me bez pitanja za bradavice), ali je on sporo papao i svako malo je zaspao na sisi, bile su velike vrućine, a on u onom groznom jastuku. Sestre su bile uvjerene da je gladan jer dugo siše i 6 (!) puta u 5 dana su mi nudile bočicu sa dohranom. Pa komentari: nećete ga valjda i doma tako dugo dojit, pa dosadit će vam, kaj ćete se mučit dajte mu bočicu... Molila sam ih da pogledaju da li nam je položaj kod sisanja dobar, a jedna starija sestra se na jednu moju takvu molbu samo okrenula i donijela bočicu. Ja sam se samo okrenula od nje i nastavila dojiti. Srećom, postoji SOS telefon za dojenje pa su mi cure jako pomogle i, što je najvažnije, uvjerile da radim sve kako treba. Sestre na odjelu su bile od nikakve pomoći, samo su me obeshrabrivale. Meni je bilo žao kad sam po noći znala vidjeti mlade mame kako po mračnom hodniku hodaju ko mjesečari sa bočicama za svoje bebe. Nitko im nije ponudio dohranu na čašu, žličicu ni išta slično.