Na badnje popodne secemo Vedran i ja uz IV maksimirsko jezero. Uglavnom je zaledjeno i naravno da svako malo bacamo na led grane i kamencice da razbijemo led, a neki put nam uspije i napraviti zgodnu igru sa zrakom ispdo leda koji tvori male i velike mjehurice.

Nakon pola sata setnje Vedran stane tik uz rub (gledam ga pozorno da ne ode predaleko), nagne se, tanki sloj zemlje se odvali i ... PUF ... strovali se na glavu u vodu k'o u crticu. Voda je dubine 15-20 cm, dakle nije mu se desilo nista gore od toga da je sad umjesto kamenom probio led nosom i, naravno, da je od glave do pete s prednje strane mokar.

Prva reakcija je bila sok (prvenstveno njegov, ja sam naslucivao sto bi se moglo desiti, no nadao sam se da je sloj zemlje ipak dovoljno jak). Izvukao sam ga za jaknu van i rekao "Ajmo sad brzim korakom do auta (bio na 10 min. hoda, kod policijske akademije) pa cemo se tamo presvuci i sve ce biti OK. Dok hodas, a ne sjedis ili stojis sve je u redu." Malo se tresao, cvilio da mu je zima, no ubrzo ga je to proslo (shvatio sam to kad me je pitao sta rade labudovi kad propadnu krzo led ) i onda smo malo trkom, malo brzim korakom dosli do auta. Sve se cijedilo, ubacili smo to u vrecu, a iz "rezervnog" ruksacica (koji jos i sad uvijek ide sa rezervnim kompletom sa nama) smo izvukli suhu robu, zaogrnuo ga dekicom, ukljucio grijanje na max ... Za 10 minuta je to postala tema o kojoj ce vjerojatno pricati djeci i unucima (naravno da se pohvalio i frendovima u vrticu, teti u vrticu, bakama ... koje su naravno kolutale ocima ) i sve je proslo bez problema.

Naravno, da nismo imali rezervnu robu ili da auto nije bilo blizu tad bi vec bila malo veca frka.