 |
|||
Amalthea prvotno napisa
Svašta nam se svima može desiti, ali zaboraviti vlastito dijete u autu i ne sjetiti ga se punih osam sati?!?
Pa koliko opterećen moraš biti za to?
Žao mi je boli kroz koju ona prolazi, nadam se da ju nitko od nas neće iskusiti, ali najviše mi je žao djeteta.
Umirati polaganom bolnom smrću...
Nazovite me bezosjećajnom, ali ne mogu ju opravdati... :/
X
Ovo bi potpisala od riječi do riječi, kakva je to majka koja se ne sjeti svoga djeteta 8 sati :? :? :?
čekaj,žena nije dobila zatvor? :shock:
ZAR MORAM MOLITI DA ZAKLJUCAJU OVU TEMU?????????
NISAM OTVORILA TEMU DA SE RASPRAVLJA O TOJ MAMI???
JER NITKO NEZNA SVE OD RIJECI DO RIJECI STA SE DOGODILO I SUDITI NEMOZEMO NA OSNOVU PRICE OD PAR MINUTA....
Nisi ju trebala ni spomenuti.
samo sam pokusavala dat primjer ... a to krenulo sve u krivom smjeru....
sjetila sam se ipak dvije situacije.jedna je sa sestrinim djetetom kada smo šetali jarunom,ja sam još bila tinejđerka mali mi je pobjego (imao je oko 2-3 godine) iz ruke i u sekundi se sjurio sa strane onog mostića i bacio se u jarun. :shock: srećom bilo je toplo ali svejedno užas.niš mu nije bilo naravno,ali sam ja dobila infarkt ( i skakala sa ograde jarunskog mosta u špagericama i bijeloj lanenoj haljini).
a druga je bila kad mi se klinjo motao oko onog restorana u tkalči atlanta ili tako nešto koji ima metalnu ogradu,i ja stojim s njim pored toga i velim MM sjećaš se one snimke na netu gdje malom zapne glava u ogradi i onda urla satima dok ga ne otpile..i u tom trenu kroz superusku ogradu,gdje mi ni na kraj pameti ne bi palo da mu glava može proći-HOP.i zapeo.i urla.prolaznici još više šire paniku,MM je potpuno izvan sebe.a ja se iznutra tresem ali pokušavam se skulirati i skužiti kak je ušao onda mora i izaći.i malo sam ga cimala gore dole i skužila da je na skroz gornjem dijelu kao malo proširena ograda i tu sam ga,ali jedva,uspjela izvući.već je bio potpuno mokar i plav od deranja iako je to sve skupa trajalo možda 3-4 minut....uh....
http://www.snopes.com/horrors/parental/carbaby.asp
"samo" sat vremena :shock:
Joj MM cesto vodi Mejru kad obavlja poslove. I po sto puta mu napomenem, nemoj zaboraviti dijete, zaspace, prevruce vani...a on meni da nisam normalna kao kako ce zaboraviti dijete u autu. Mozak je cudna stvar...
Jedan je tata pokupio troje starije djece iz skole sa bebicom na zadnjam sjedalu. Dok je dao djeci rucak, bebica podlegla od toplinskog udara u autu.
Sad sam se sjetila, vidjevši Amalthein avatar, kako sam i ja jednom baš pravo napravila glupost, blago rečeno-stavila I u AS i nisam ga zavezala, samo ga posjela...
Srećom na extra kratkoj relaciji, bez brze vožnje i ikakvih kočenja, ali ipak...Još se i sada smrznem kad pomislim što je sve moglo biti
Porast će pa će te upozoravati.
Moja je neki dan na parkingu vikala kad je MM krenuo: Ja nisam vezaaanaaa!!!
Ja mislim da je MM, MM mislio da sam ja. Ali, dijete pametnije od nas.
Ja sam otisla na posao a nisam ostavila AS doma a MM je trebao klinca s drugim autom odvest u vrtic. Pa ga je zavezao na prednje sjedalo i drzao ga jednom rukom. Sva sreca pa do vrtica ima 2 min voznje. Ne znam dal sam bila vise ljuta na sebe ili njega.
Jednom davno radila sam kao školarka u sezoni na jednom šanku. Bilo je svj. prvenstvo u nogometu i skupina njemaca je došla gledati drugo poluvrijeme sa jednim bebačom u kolicima. Poredali se i navijali. Kad je tekma završila digli se i otišli. Ja krenula pokupit čaše na terasu, a tamo dijete u kolicima spava ko top.
I nakon par minuta vidim iz kampa ide taj isti tip i (predpostavljam) njegova žena koja mu je toliko *rala (ja bi ga i tukla) i došli su po bebu.
Ne kužim te muške (ne) mozgove...
Ne kažem da sam ja savršena, ali meni se to ne može desiti. Ili ja to barem mislim.
Meni se ovo isto dogodilo, samo na dužoj relaciji. Vezala je u AS, ali nisam AS vezala pojasom. Kad sam skužila što sam napravila, oblio me znoj.
Inače, već mi se nekoliko puta dogodilo da sanjam da sam otišla u dućan ili na posao i nju ostavila samu doma. I onda samu sebe u snu psujem i mlatim i jurim doma u panici - i onda se probudim. Prije nego što sam rodila, sanjala sam da sam je zaboravila nahraniti i da je umrla par dana nakon poroda.
Ma grozota, da mi se tako nešto dogodi u stvarnosti, pukla bih....Valjda se zato tako izmučim u snovima.....
meni najgore što mi se dosad desilo je ovo: ja sam nešto pospremala po spavaćoj sobi a dijeca su bila svak u svom kinterbetu. Dominik naravno samo leži i jadan ništa ne može a Hanna stoji u kinderbetu i igra se sa plišanim medvjedićima koji su u kinderbetu. i odjednom skužim da se Dominik nešto koprca i nogata. Hanna mu je bacila plišanog medu na glavu. Srce mi je stalo, počela sam se tresti. ali srećom nije ništa bilo. brzo sam skužila i reagirala.
inače nisam neki paničar ali što se tiče dijece strašno nešto. kako Hanna sad hoda (čitaj trči), svaki put kad se približi nečem oštrom ili recimo samo nekom kutu ormarića ili tako nešto meni prolaze grozne slike kroz glavu. nemogu si pomoći.
koliko se sjećam te emisije, uzrok cijele tragedije bio je totalno banalan: žena je tog jutra iz nekog razloga promijenila svakodnevnu rutinu i umjesto da bebu prvo ostavi kod sitterice, a onda starije iskrca u školi ili gdje god, to jutro je prvo trebala iskrcati starije i nakon je ko magare nastavila uobičajenom rutinom, otišla na posao i tamo bila kao i svaki drugi dan - valjda ne brinući jer bi svaki drugi dan beba bila kod sitterice. Možda je i mislila na nju - tko zna. Mislila što jede, spava li...Svašta nam se svima može desiti, ali zaboraviti vlastito dijete u autu i ne sjetiti ga se punih osam sati?!?
Pa koliko opterećen moraš biti za to?
Žao mi je boli kroz koju ona prolazi, nadam se da ju nitko od nas neće iskusiti, ali najviše mi je žao djeteta.
Umirati polaganom bolnom smrću...
Nazovite me bezosjećajnom, ali ne mogu ju opravdati... :/
X
Ovo bi potpisala od riječi do riječi, kakva je to majka koja se ne sjeti svoga djeteta 8 sati :? :? :?
Što hoću reći: navike i rutine su gadna stvar, premorenost isto tako.
Ne bih olako osuđivala jer su mi se toliko puta događale gluposti - nikad strašne, ali su mi se događale. Isto kao što znam prekonekoliko priča kad su se u najbanalnijim situacijama događale najnevjerojatnije nezgode. Koje ne možeš/ne stigneš spriječiti.
Što se tiče mojih grešaka zbog premorenosti, one su na nivou pranja zuba mlijekom za tijelo i sl. bezopasnih gafova. Ne mislim da je to mojom zaslugom, samo sam u svojim trenucima rastrojenosti imala više sreće.
I molim boga da tu i (o)stanem.
Evo moje:
Ja i mali (oko 2 g.) sami doma. Ja izašla baciti smeće, zalupila mi se vrata od stana. Kuku i avaj!
Sva sreća, živimo u visokom prizemlju, bilo je ljeto i prozori su bili otvoreni. Pa sam se (teškom mukom) uspentrala kroz prozor. Ne moram opisivat kako je to izgledalo.
Ovo je dobro završilo, ali od onda stavljam ključ u džep prije nego uopće otvorim vrata od stana.
Po ovome bi onda to kod mene ovako izgledalo:koliko se sjećam te emisije, uzrok cijele tragedije bio je totalno banalan: žena je tog jutra iz nekog razloga promijenila svakodnevnu rutinu i umjesto da bebu prvo ostavi kod sitterice, a onda starije iskrca u školi ili gdje god, to jutro je prvo trebala iskrcati starije i nakon je ko magare nastavila uobičajenom rutinom, otišla na posao i tamo bila kao i svaki drugi dan - valjda ne brinući jer bi svaki drugi dan beba bila kod sitterice. Možda je i mislila na nju - tko zna. Mislila što jede, spava li...Svašta nam se svima može desiti, ali zaboraviti vlastito dijete u autu i ne sjetiti ga se punih osam sati?!?
Pa koliko opterećen moraš biti za to?
Žao mi je boli kroz koju ona prolazi, nadam se da ju nitko od nas neće iskusiti, ali najviše mi je žao djeteta.
Umirati polaganom bolnom smrću...
Nazovite me bezosjećajnom, ali ne mogu ju opravdati... :/
X
Ovo bi potpisala od riječi do riječi, kakva je to majka koja se ne sjeti svoga djeteta 8 sati :? :? :?
Što hoću reći: navike i rutine su gadna stvar, premorenost isto tako.
Ne bih olako osuđivala jer su mi se toliko puta događale gluposti - nikad strašne, ali su mi se događale. Isto kao što znam prekonekoliko priča kad su se u najbanalnijim situacijama događale najnevjerojatnije nezgode. Koje ne možeš/ne stigneš spriječiti.
Što se tiče mojih grešaka zbog premorenosti, one su na nivou pranja zuba mlijekom za tijelo i sl. bezopasnih gafova. Ne mislim da je to mojom zaslugom, samo sam u svojim trenucima rastrojenosti imala više sreće.
I molim boga da tu i (o)stanem.
Ja i mm se izmjenjujemo u vođenju G u vrtić i sad jedan dan mm ne može i vodim ja umjesto njega ( mali još spava-pošto ga uvijek budimo u zadnji tren ili je već budan pa se tiho igra u dnevnom sa autićima ili kaj već ) ja se spremam na posao i sjetim se da se dan prije promijenio raspored za bus i da kasnim ( a na poslu dobivam skoro pa pismenu opomenu za to ) i oblačim cipele, jaknu i odo jaaa...........MA NEMA ŠANSE!!!
Sori nemoj me krivo shvatiti ( znam da nije osobno to kaj si me citirala, ali pao mi je ovaj primjer na pamet ), tako nešto je ne usporedivo sa pravim banalnim pogreškama, a ovo po meni je daleko od banalnog.
Nikog ne osuđujem i teško toj ženi sada što mora s tim živjeti-to joj je dovoljna kazna, ne treba ničije osude, ali pošto se raspravlja na temu da i ja pridonesem.
Kavin, ne kažem da je banalna pogreška nego da je banalna situacija dovela do katastrofe. Al naučila sam da nikad ne kažem nikad - preopasno je!
I ja sam ta koja se slaže sa nikad ne reci nikad, ali nebumo pretjerivali
I sorry što sam citirala tebe i amalku - zbilja nije bilo osobno, ali moj post se odnosio upravo vezano uz ne sjetiti se . A kasnije je rasprava otišla u drugom smjeru
A išla sam pisati jer imam dojam da niste gledali emisiju i ne sjećam se da je cijela priča napisana na topicu. Iako dopuštam da je - čitala sam ga već prije, jučer nisam cijeli.
eto znam
ajd, sad ti vjerujem
Ja sam gledala tu epizodu, isprva sam bila zgrožena, a kako su pričali, šokirana i počela sam razmišljati... naveli su i primjer osobe koja radi rutine ili premorenosti ili preopterećenosti čini opasne radnje za sebe i druge. Npr. je li vam se ikad dogodilo da vozite, a ne razmišljate 100 % o vožnji, da se dovezete doma, a ne sjećate se kako ste došli?
Ja se trudim biti pažljiva mama, ali jednom sam napravila takvu rutinsku grešku, cijelim putem sam se vozila nakon posla (užasnog posla i užasnog dana na tom poslu), i došla kod svekrve po sina. A on je taj dan bio kod mog tate, jer čuvaju ga dan-dan. Bila sam u šoku, znala sam to... kao da je netko drugi vozio moj auto... ništa se strašno nije dogodilo osim što sa izgubila zajedničkih pola sata sa sinom, al moglo je. Od tog dana pokušavam ne raditi pet stvari istovremeno, ograničim ih na 3. :/
ja sam jednom iz ureda otišla po L kod tete čuvalice, zvonila i kucala i nitko mi nije otvorio. I zvala muža histerično da nema L, mora da su ga oteli, kad mi on mrtav hladan kaže "danas je subota". A bar tri puta u toku dana sam razgovarala s njim, no potpuno sam zaboravila na to i automatizmom iz ureda krenula teti.
Tako da vjerujem da čovjeku svašta promakne stresa/premorenosti/...
No, opet, da mi 8h ne padne na pamet gdje mi je dijete....
Moram još jednom reći
ALI ona je PRIČALA o djetetu i nije da joj nije palo dijete na pamet nego je bila uljuljkana u ono "dijete je kod tete čuvalice"
aaaa..znači nisu svi kao ja da zivkaju tetu svaka 2,3 sata pitati jel dijete kakiloMoram još jednom reći
ALI ona je PRIČALA o djetetu i nije da joj nije palo dijete na pamet nego je bila uljuljkana u ono "dijete je kod tete čuvalice"
icyoh - valjda nisu...
Valjda nije imala tu naviku... ne znam, ne zna ni ona šta je bilo.
Gledali smo i ja i mm tu epizodu Oprah, pa je ona objasnila kako se to desilo - nekako kao što je neko naveo gore vožnju, a ne zna ni kako se odvezao/la do mjesta... mislim, svima nam se dešavaju takve stvari, a njoj se desila sa najgorom...
Pojma nemam kako, ali znam, tj. mislim, da se i meni može desiti....
Uh... tko zna u kakvom je ona 'filmu' bila. Ako je bila pod stresom vjerojatno je koristila i sredstva za smirenje. To je amerima normalna stvar. Možda je zbog toga ona pričala o djeci ali joj vjerojatno nije palo na pamet jedno od pitanja ' jesam li je dobro obukala. previše/premalo ?', 'da li je jela, za doručak je pojela premalo/previše ? ', 'jel spava? ', ' Onaj zid mi izgleda kao da bi se mogla popeti na njega i pasti - trebam to reći teti čuvalici ' i sl. Da je tako razmišljala sigurno bi joj u jednom momentu sinulo da joj je dijete u autu. Sredstva za smirenje znaju eliminirati takva panična pitanja.
I ja osjećam kao da ću puknut s vremena na vrijeme. I znala sam se zabedačiti ( nevezan u sjedalici, presvukla ga a zaboravila mu staviti pelenu, umješala mu kavu u kašicu - nisam dala mu dala da jede... ) ali to su trenuci nepažnje. U osam sati da je bila imalo normalna sjetila bi se što je napravila.
I meni se svakakvi filmovi vrte po glavi i stvarno sam često pomislila da paničarim bezveze. Sada znam da nije tako. Evo primjer... maleni je počeo nedavno nevjerojatno brzo puzat i ima ga posvuda. Danas je došao do vratiju od dnevnog i ja sam momentalno promrzla jer sam vidjela u glavi film kako netko naglo otvara vrata i njega udara. Inače je dnevni otvoren ali zadnjih dva dana nije jer su vrata od balkona stalno otvorena pa bi bio propuh. Kažem to MM i on ostane :shock: i kaže da mu uopće još nije došlo do glave da on puzi i da može biti bilogdje, pogotovo kada dolazi umoran s posla, i da mu se to lako moglo i dogoditi. E pa sada, nadam se, neće.
kod mene isto tako. Često sam u velikom stresu i žurbi, ali da ostavim dijete u autu, to je nemoguće!Sigurna sam da mi se takvo nešto nebi moglo dogoditi. Što god radila klinci su mi uvijek u podsvjesti i u svakom trenu znam gdje su i šta rade.
(mislim na ovo ostavljanje u autu. Kućne "bezopasne" nezgode su mi se desile puno puta
Što se tiče nezgoda po kući ... da, bilo ih je, i to dok sam bila najčešće uz njega (s njegovih 5 mjeseci starosti, dok sam spremala krevet, on je stajao u kimbaću i najdenom se prevrnuo preko njega. Bila sam korak od njega. Ne moram ni pričati kakav je to bio šok za mene i dan danas zahvaljujem Bogu da mu aposolutno ništa nije bilo, čak ni čvoruge). Ali takve nezgode se ne mogu usporediti sa ostavljanjem djeteta u autu. Ne znam, to mi je nezamislivo.
Znam da to nije bila tema ovog topica, ali dosta se o tome pričalo pa da ne otvaram novi. Ako treba brišite, premještajte...
U zadnje vrijeme stalno nalijećem na vijesti "ostavio(la) dijete u autu...". I ne mogu vjerovati. KAKO? Kako je to moguće?
Što vi radite dok se vozite s djetetom u autu? Moja M. baš i ne voli vožnju, tj. brzo joj dosadi sputanost u autosjedalici pa zato tijekom vožnje stalno pričam(o) s njom, pjevamo, bilo što samo da ne cendra... Mislim, nema načina da zaboravim da je ona tu. Koliko ljudi trebaju biti izgubljeni/zabrinuti/zaposleni/neznamnijašto da zaborave vlastito dijete u autu?
Ja se neki dan vozim po gradu, gužva, jedva se krećemo i ne mogu prestati razmišljati o tome, o toj dječici, o roditeljima koji moraju dalje živjeti s takvim teretom na duši. Grozno, prestrašno
Moje se I srećom voli voziti u autu, sa zanimanjem promatra sve i komentira što vidi, pa tako od silnih "Auto, auto! Kavion! Tika-taka!" ne mogu zaboraviti na njega
Ali, tako je unazad 6, 7 mjeseci-kad je bio beba, ako ne bi zaspao, to je bilo plakanje non-stop-isto se tako nije moglo ne čuti ga.
Slažem se da je to prestrašno...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom