Često razmišljam o tome zašto se svi žale da nemaju vremena, ali se istovremeno ne odriču onih stvari koje im ga oduzimaju (naravno da je posao kao takav od toga izuzet). Kakva su to vremena došla da nemamo vremena niti za opuštenu kavu? Ono, jedna kava, pa lagana šetnja do idućeg zgodnog mjesta za sok ili kolač, bez gledanja na sat... Ako se i uspiješ izorganizirati to je toliko kratko da ponekad pomisliš da bolje da se nisi ni dogovarao (neki dan smo se uspjeli s prijateljima i njihovom djecom naću u šetnji u kojoj su oni uspjeli ostati točno 20 min., jer su žurili malog odvesti na trening). Stvar je prioriteta, naravno. U svakom slučaju žalim za onim vremenima kad smo imali vremena na pretek, kad je druženje bilo kvalitetnije i važnije od svega ovoga za što imamo "termine."