Drage moje želim samo da sa vama podjelim moju bol nakon našeg novog neuspjeha.
Krenut ću od samog početka. Osvanuo je nakon godinu dana strpljivog očekivanja i taj 05.01.2009. i naš put ka Mariboru. Krenuli smo puni nade i radosnog očekivanja vjerujući kako smo na korak od našeg cilja.
I krenulo je sve dobro, stimulacija dobro protekla.
17.01.2009. punkcija, izvađene 4 stanice.
20.01.2009. ET,oplođene 3 stanice, dva embrija osmostanična, jedan malo slabiji, liječnica predlaže da vratimo dva bolje razvijena a trećem damo šansu da se razvija do stadija blastocista pa ako uspije idemo na smrzlića. Naravno pristajemo.
Sljedeći dan nažalost naša stanica nije se nastavila dijeliti,"nema veze tješim mog muža tješeći sebe pa idemo kući sa naša dva čeda"
I zaista sam vjerovala držaći slikice naših beba imenima smo ih zvali.
Kada smo stigli kući moj dragi držao me je kao kap vode na dlanu, moja zadaća je bila ustati iz kreveta doći do stola i nazad u krevet maziti naše bebe,a ja sam je sa radosnim iščekivanjem tepajući nježno svojim bebama ispunjavala.
27.01 panika, pojavila se bljedo crvena mrlja. Zovem u strahu dragu sestru Jasnu koja me utješi rječima "bez panike, to je sve o.k. nastaviti sa terapijom.Utješena ali crv sumnje radi...
28.01.oskudno krvarenj se nastavlja.
29.01. oskudno krvarenje prelazi u obilno, ponovo strh i naravno draga sestra Jasna koja me i dalje smiruje i predlaže da sljedeći dan radimo betu.
Podrugljivi unutrašnj glas mi govori"ma šta će ti beta kad unapred znaš ishod"
Ali nada je još uvijek tako snažno prisutna.
30.01.rano idem ka bolnici, rezultati će biti u 14.sati kaže mi ljubazna sestra.
Bože kako sporo prolaze sati, i napokon idem po rezultate.Noge mi teške kao od olova,a srce mislim hoće iskočiti i nadam se...
Uzimam papir, ne ne mogu suze da zaustavim,mislim ugušit će me bol koja mi razdire grudi . BETA =0.
I sad sljedi još jedan težak zadatak, znam da moj dragi sad očekuje moj poziv a ja mu svjesno moram zadati isto ovako strašnu bol i raspršiti mu i posljednj tračak nade!
Znam drage moje da znate kako se osječamo, znam da ste manje-više prolazile kroz slično i zato i plačem vama na "ramenu"
Želim nam da više sreće i što manje ovakvih trenutaka!