kako i kada reći djetetu da je nastalo uz pomoć MPO-a?

[barbi26]

meni je ova rasprava fascinantna .

ja nikad nisam pomislila na to da su vaše bebe začete na neki drukčiji način, i da im treba nešto posebno objašnjavati... osim - koliko su željena...

Ja ovo u potpunosti potpisujem!

I pomalo sam razočarana vašim stavovima da idete svojoj djeci išta posebno objašnjavati o tehničkim stvarima njihova nastanka, pa zar je važno kako su se stanice mame i tate spojile, jel to bilo u labaratoriju pod mikroskopom ili doma u krevetu ... stvarno bezpotrebno zamaranje.

Mislim da me ne shvatite krivo, mi o svojim problemima sa sterilitetom imamo sasvim otvoreni stav, i svakome tko nas išta pita ispričamo kako je sve teklo, niša ne tajimo, i tako će uvijek biti. i pred djetetom ćemo vjerojatno otvoreno o tome razgovarati, ali ne vidim tu ikakvu potrebu za posebnim objašnjavanjem, pa u današnje vrijeme većina naših prijatelja ima problema sa začećem i medicinska pomoć je sasvim normalna i uobičajena. Moje djete nije ni po čemu drugačije od milijuna druge djece na svijetu.

[linolina]

Svaka čast Flanderici....ali stvarno mi do ovoga ne bi palo na pamet da sam ikome dužna, pa i djetetu, pričati o začeću.

Posvajanje je druga stvar, tu mi je jasno i jano mi je zašto dijete zanima...ali ovo....možda zaostajem u razvoju
ali mene je ovo počelo zanimati (pitanje začetka mene i braće) tek kad sam saznala za psoc, svoj, onda me je zanimalo ovo pitanje i u široj obitelji (tete, bake), radi genetskih sklonosti (doktor mi je tražuo taj podatak).

Mislim da detalje nitko ni ne želi...jelte
To su ipak-tehnički detalji!
Ukoliko nemate drukčiji stav, (a očito -ne-jer se ne bi odlučili na to).

Međutim, kao i kod drugih stvari-ljudi zabadaju nos gdje mu nije mjesto, pa prave bauk od detalja iz tuđe intime, samo iz vlastite taštine, dosade i sl...

Malo sam iznenađena raspravom

[linolina]

Hoću reći-zbog toga zabadanja , možda je jedino bolje djetetu reći....ali, ne zato da bi ono znalo da je "posebno"....mislim, svakome je njegovo dijete posebno, a što se tiče zabadanja-isto kao i za sve ostale stvari (trebamo li reći djetetu kada je imalo ospice, slomilo ruku, progutalo bateriju....)

[Jelena]

draga Betty i mene isto muče takva i slična pitanja,jednostavno strah od nepoznatog,kako će dijete reagirati iako ni ja ni mm se nemamo čega sramiti.na kraju krajeva kako bi ja reagirala da ne znam i da nikada neću moći doznati tko mi je biološki... uh.. toliko pitanja ,a odgovora jako malo. ne bi htjela da se ovo protumači na neki drugačiji način,tipa da se ja i mm premišljamo oko dobivanja djeteta sjemenom donora , znam da če to malo biće biti voljeno svim srcem,ali ne znam koliko će mu biti važno i da li će moći prihvatiti pravu istinu.

Gledala sam nedavno emisiju na TV-u kako je jedna žena tek kad je išla na carski saznala da nema krvnu grupu kao njezini roditelji i onda su joj priznali da je njezin biološki otac donor. Jako je nesretna, prestala je komunicirati sa svojim roditeljima i nekako je uspjela doći do toga tko bi mogao biti njezin biološki otac, jedan sveučilišni profesor koji je bio student kad je donirao spermu. Pokušala ga je kontaktirati da se nađu mailom i osobno i prati ga, a onda je dobila i sudsko rješenje da mu se ne smije približavati.
S druge strane je bila obitelj s malim klincima kojima su rekli za tatinu genetsku bolest i da je njihov biološki otac donor, a klinci su se veselo zainteresirali za tatinu bolest, a ovo drugo ih nije pretjerano zanimalo. Ne znam kako će kad budu veći, ali meni se čini zgodnije reći djeci dok su mala i manje se čude svemu, odnosno sve im je podjednako čudno.

Ako mi ikad dobijemo bebicu, ja bih bila za to da joj objasnimo čim prije koliko je ona nama bila važna i što smo sve poduzimali da dođemo do nje. Mislim da je to puno sretnija spoznaja nego kad dijete sazna da je nastalo u najgorem trenutku i da zbog njega netko nije mogao završiti faks ili da je bilo neka smetnja u životu svojih roditelja.

[kikic]

Potpis pod Sorcie i Maxime, ja zaista ne vidim razlog zbog kojeg djetetu moram nešto pojašnjavati u vezi začeća, pa čemu to? Dijete je željeno, voljeno, obožavano i dočekano s radošću a sve ostalo je manje važno

[artemida]

Ja kad budem dobila svoje dugo ocekivano dijete, reci cu mu da ga je donijela roda , kao i meni moji roditelji i u to doba i drugi roditelji svojoj djeci. Dovoljno ce u skoli , kad dodje vrijeme, naucit kako to ide, iz biologije i sl. predmetima.

[fritulica1]

Ono sto MENE muci je sljedece :
Kada gledam iz ugla dijeteta mislim da bih zeljela , ako niista onda bar proci pored svog bioloskog oca . Kada gledam iz ugla MM-a ne prija mi ta cinjenica . Ali onda se opet vracam na pitanje koje bi dijete sutra moglo postaviti " Znaci vi ste otisli za Dansku samo zato da ja nikada ne bih mogao/la da saznam ko je moj biloski otac .??" Sto vise razmisljam o tome sve sam izgubljenija ,ne zelim oduzeti djetetu sansu da upozna bioloske korijene , ako to bude zeljelo , a sa druge strane ne zelim rizikovati da MM zivi mozda u nekom strahu da ce njegovo dijete ipak pozeljeti da upozna " pravog " oca zamisljati razlicite scenarije ... ... Debelo me zanima vase misljenje

Betty

Ja bih na vašem mjestu otišla u Dansku. To dijete će biti VAŠE, od tvog muža i tebe. Činjenica da bi vaše dijete jednog dana moglo krenuti u potragu za biološkim ocem može zakomplicirati živote kompletne obitelji, a i život biološkog oca (glupo mi je nazivati ocem nekoga tko je samo donator genetskog materijala). Smatram da genetika gubi važnost pred odgojem, socijalizacijom, načinom življenja. Što se tiče eventualnih nasljednih bolesti, mislim da se anamneza donora prethodno detaljno provjerava tako da to ne bi trebao biti motiv upoznvanja biološkog oca.
Tj. ja sam u potpunosti za anonimnost donora. Mislim da ne bi trebali osjećati grižnju savjest zbog takve odluke. A što se tiče egoističnosti ili sebičnosti zbog iste...pa koliko je uopće želja za djetetom altrustična? Svi smo mi sebični i egoistični u tom nastojanju, bez obzira na koji način pravimo djecu...

[Roza]

ako mpo djeca moraju "saznati" kako su nastala, mislim da bi onda i ostale kategorije djece također morale saznati kako su nastale. pri tome recimo mislim na djecu koja su nastala kao produkt alkoholiziranih stanja roditelja ili djecu koja su nastala zato što je slučajno puknuo prezervativ.
a onda bi svakako i ostali roditelji trebali svom djetetu reći kako su točno nastala: je li to bilo na zadnjem sjedištu auta, u kojoj pozi, jel mama uživala ili joj je bilo bez veze, jel možda odglumila orgazam itd.
takve informacije svakako niti jedan roditelj ne bi smio uskratiti svom djetetu, jel' tako? dijete mora znati sve o svom porijeklu.

ovaj moj sarkastični odgovor dovoljno govori...

[iva_luca]

ako mpo djeca moraju "saznati" kako su nastala, mislim da bi onda i ostale kategorije djece također morale saznati kako su nastale. pri tome recimo mislim na djecu koja su nastala kao produkt alkoholiziranih stanja roditelja ili djecu koja su nastala zato što je slučajno puknuo prezervativ.
a onda bi svakako i ostali roditelji trebali svom djetetu reći kako su točno nastala: je li to bilo na zadnjem sjedištu auta, u kojoj pozi, jel mama uživala ili joj je bilo bez veze, jel možda odglumila orgazam itd.
takve informacije svakako niti jedan roditelj ne bi smio uskratiti svom djetetu, jel' tako? dijete mora znati sve o svom porijeklu.

ovaj moj sarkastični odgovor dovoljno govori...

Roza, u sridu!

mislim, imaju djeca pravo saznati kako su došla na svijet, ali, sve u svoje vrijeme i na način primjeren dobi djeteta.
Moja će Luca znati da sam joj ja mama, da sam je nosila ko najveće blago ovog svijeta, da sam joj pričala priče i mazila je puno prije nego se i začela, da smo joj dali ime pet godina ranije, ali da je došla na svijet na jedini nama mogući način uz pomoć moderne medicine.
I da je volimo isto kao i drugi roditelji svoju djecu.
I da, znat će da je specijalna samo nama a da se od ostale djece ne razlikuje ni u čemu. Da se za svoj status među vršnjacima, svoje mjesto na dječjem igralištu ili u školskoj priredbi mora izboroti svojim radom a ne načinom začeća!
Ne mislim joj skrivati činjenice vezane za MPO ali sigurno neću dopustiti da joj te činjenice opterete djetinjstvo i odrastanje.

A što se tiče donacija spolnih stanica - mislim da one trebaju biti i ostati anonimne... iskustvo australaca nam dovoljno govori što se događa kad se inzistira na dostupnosti podataka o donorima.
Na kraju krajeva, jesmo li baš sigurni da su nam naši očevi "biološki " očevi ili se mamam malo zaigrala s poštarem..... i jesu li zato naši očevi manje očevi, jesu li nam njihova snaga, sposobnost, ljubav i pažnja u životu manje dragocjeni ... :?
Roditelj se postaje na više načina - biološko roditeljstvo je samo jedno od počela .... koje se ne mora nužno razviti u stvarno roditeljstvo.

[rozalija]

iva_luca draga moja tako si ovo divno napisala, oduševljena sam.
Puno tebi i maloj Luci.

[Maxime]

Sto duze razmisljam o ovoj temi, to sam sigurnija da uopce nije bitno kako je nasla cura dosla na svijet. MPO i trud koji po defaultu idu uz postupke nije i garancija da budemo dobri roditelji. Ja osobno smatram da MPO nije vezan uz ljubav i odnos prema djetetu, prosli smo MPO zato smo smo silno htjeli postati roditelji a ne da djetetu nabadamo na nos da nam mora biti silno zahvalna zbog toga. Za mene je cudesno zacece nase kceri pocetak dugog puta i biti cu najsretnije mama na svijetu kada nas 'posao' roditelja 'uspjesno' odradimo.

Za nasu curu imam puno zelja i suprug i ja cemo dati sve od sebe da ih pokusamo ispuniti ...

Zelimo da nasa principessa zna da su tata i mama u bilo kojem trenutku za nju tu, te da su ju spremni saslusati (ne i nuzno djeliti savjete) i da pruzaju osjecaj sigurnosti ...

Zelja nam je da je odgoj naseg djeteta temeljen na iskrene vrijednosti ...

Zelja nam je da nasa cura postane samostalna, samosvijesno i sretna zena koja ce u profesionalnom zivotu raditi sto voli a ne sto drustvo od nje ocekuje ...

Zelja nam nam je da nasa cura nas neograniceno i bezuvjetno voli kao sto mi volimo nju ...

Puno ljudi mogu proci MPO, pitanje je da li svi mozemo biti dobri roditelji?!

Samo da jos napomenem da nikoga ne zelim uvrijediti svojim postom, ovo su moja osobna uvjerenja!

[ina33]

Sto duze razmisljam o ovoj temi, to sam sigurnija da uopce nije bitno kako je nasla cura dosla na svijet. MPO i trud koji po defaultu idu uz postupke nije i garancija da budemo dobri roditelji. Ja osobno smatram da MPO nije vezan uz ljubav i odnos prema djetetu, prosli smo MPO zato smo smo silno htjeli postati roditelji a ne da djetetu nabadamo na nos da nam mora biti silno zahvalna zbog toga.

x. Nastojat ću dijete neopteretiti činjenicom da je dugo čekano i željeno, koliko god budem mogla. Ovo što je Maxime rekla vrijedi za svaki način dolaska djeteta u obitelj (pa i način iz podforuma niže) - dijete imamo zbog sebe, zbog naše želje, a način dolaska na svijet/u obitelj nije garancija ni za što. I ja smatram da dijete ne treba opteretiti načinom dolaska, ali, u mom slučaju, niti joj bilo što zatajivati, na direktno pitanje, na način primjeren dobi.

Vezano za donorstvo, post ive_luce mi ima itekako smisla.

Roditelji ne postajemo, po meni, niti rođenjem djeteta, niti načinom iz podforuma niže, a biologija je meni osobno stvarno nebitna - bitna je ljubav i angažman iz dana u dan, to je ono što gradi odnos.

[BHany]

potaknuta današnjim Jutarnji u kojem dr.Gordana Buljan Flander sugerira:
" Djetetu vrlo rano, već od četvrte godine, treba iskreno odgovoriti na pitanje o porjeklu i rođenju. Ako to sazna od drugih, moguća je trauma"

mislim da je ovo ključno (iako vjerujem da je GBF, proije svega mislila na posvojenje, ali može se primjeniti i na priču o MPO-u ili donacijama...)

...i složila bih se sa onim što su u prilog tome napisala, mislim PAM...saznati nesto od drugih, posebno kroz ruganje, zadirkivanje ili omalovažavanje, pa ček i kroz dobru namjeru je puno teže, narušava povjerenje među roditeljima i djecom, ali i djetetovo samopouzdanje...nego saznati nesto od roditelja (prilagođeno svojoj dobi...i s vremenom kako dijete raste, dodavati priči detalje koje dijete može razumjeti)...o tome treba misliti.

Što se tiče spominjane granice od 4 god, mislim da je ona samo okvirna...jer to je doba kad dijete najkasnije počne propitivati o svome nastanku, rođenu korijenima. Moja H. je počela puno prije. Dakle, mislim da nije dobro djetetu u određenoj dobi servirati cijelu priču ili čekati da dijete dosegne određenu dob da bi shvatilo..može se dogoditi da će dijete u tom trenutku biti u nekoj osjetljivoj fazi i zamjerit će što mu se to skrivalo (ili će već čuti od nekog drugog)...već priču prilagoditi djetetovoj dobi i živjeti s njom svaki dan...Naime, koliko se to nama činilo normalno i bezazleno...dijete svako skrivanje istine i saznavanje iste u kasnijoj dobi ili od drugih može povrijediti...i mislim da se GBF na to referira...

E sad, mi...ja...uopće nisam razmišljala o tome dok nisam pročitala vašu temu. U našoj se kući o tome govori kao i o svemu drugome. Živimo u malom gradu i jako puno ljudi zna da smo išli i idemo na MPO (rodbina prijatelji, ljudi u našim bivšim i sadašnjim firmama...zapravo većina ljudi s kojima smo u kontaktu) i mi uvijek otvoreno o tome pričamo. Sve je kod nas išlo spontano...bez dubljeg mog razmišljanja o tome što trebam reći...i valjda na temelju našeg uvjerenja da je dijete ravnopravan član naše obitelji s kojim gradimo odnos pun povjerenja i od kojeg ništa ne skrivamo , samo info prilagođavamo njenoj dobi. Kad je H. počela ispitivati o tome kako nastaje i kako se rađa beba (negdje s blizu 3 god, koliko se sjećam)...objasnili smo joj, što uz pomoć slikovnica, što usmeno o maženju , spajanju muških i ženskih stanica, rastu i razvoju bebe u majčinu trbuhu, porodu...danima smo glumile kako se beba rađa, kako siše...i danas se nekad igramo toga...onda je skužila ožiljak na mom trbuhu...pa sam joj objasnila kako i zašto je rođena CR, a nije izašla kroz vaginu...onda sam krenula ponovo na VV (a i ona je tu negdje počela s ispitivanjem kad će dobiti bracu ili seku), išla i ona sa mnom...objasnili joj da se mama i tata ne mogu samo maziti i dobiti bebu već da trebaju i pomoć od čika doktora i da smo tako išli i za nju, da smo je jako željeli i čekali 5 godina i da nitko nije bio sretniji od nas kad smo ju dobili...danas već zna da čika doktor pomogne da se mamina i tatina stanica spoji, da sad idemo po bracu ili seku...nosi mi čaj u krevet dok mirujem, stavlja jastuke pod noge i glavu (i naravno da se zaboravi pa đipne na mene ali neka..ona je naravno što i treba biti - malo dijete i sve joj je to samo igra) , šalje me u Zagreb nek već jednom idem...ali zna i da se može dogoditi da bracu ili seku ne dobijemo...Kad sam ja u Zagrebu, hladno i onako u hodu tetama u vrtiću ili prijateljicama ispriča gdje sam i zašto otišla...i tako...kako bude rasla i pitala dalje...odgovarat će joj se...

Niti ona, niti mi ne mislimo da je to nešto posebno...isto kao i svaka druga situacija u životu koju obitelj prolazi, isto kao i svaka druga priča o rođenju ..na koju smo svi jako ponosni, i ne vidim zašto bi joj je skrivala ili davala na težini u odnosu na nju i na njenu okolinu ne govoreći je...

Ovo je samo naše iskustvo, o kojem eto nisam niti razmišljala dok nisam pročitala ovu temu...ali razmislivši o tome, mislim da to proizlazi iz onog što sam napisla u prvom dijelu posta...

[BHany]

ina, moja kćer svaki put kad čuje da je dugo čekana i željena jednostavno procvate od sreće, ponosa i zadovoljstva...zbog toga koliko nam je važna i koliko je volimo...moje skromno iskustvo je da ih to ne opterećuje, već jedino ako mi zbog toga upadnemo u zamku prevelike doze zaštite i straha u odnosu na njih...ili ne daj bože (a što mislim da nitko na ovom pdf-u ne bi ni pomislio a kamoli izgovorio djetetu) spominjanja "što smo sve učinili za dijete i koliko smo se žrtvovali"

[Snjeska]

Sto duze razmisljam o ovoj temi, to sam sigurnija da uopce nije bitno kako je nasla cura dosla na svijet.

E ovo sam i ja došla napisati
Čak ne mogu vjerovati da će joj netko pričati o tome, da će je druga djeca zezati itd.
Ne mogu vjerovati da će čovjek biti obilježen već i načinom začeća :shock:

Sad me ovo podsjetilo na nešto i idem otvoriti novu temu

[ina33]

BHany, točno sam na to sve mislila, samo si ti to ljepše i elokventnije rekla. Ja ne bi niti mogla drugačije jer sam i ja takav tip temperamentom, tj. prilično smo otvoreni pa bi bilo čudno da se nešto šuška i ššška u našoj obitelji oko te teme, kao i oko svih drugih tema koje su nam važne. GBF je vjerojatno mislila tako kako si kazala - nije, kao niti za način s pdf-a ispod, vjerojatno htjela sugerirati da to bude jedan groundbraking razgovor di se dijete posjedne i jednom za svagda riješi tema, nego da to raste s djetetom, ako je potrebno. Možda su djeca obitelji koje su drugačijeg odnosa prema svojoj intimi (jer se i po tome, kao i po brojnim stvarima, ljudi razlikuju) manje u opasnosti da dođu s pričom iz treće ruke, ali moj konkretni slučaj je takav kao i tvoj - o tome se zna i normalno priča, pa očekujem da ću o tome govoriti i djetetu. Bitno je samo da dijete ne bude zbunjeno ili nesigurno, mislim da je to važno.

[dim]

Jednom prilikom dok sam na VV cekala u redu za sestre, iz ordinacije dr.l
izasla je žena i stala iza mene. a iz drugog kraja čekaone dotrčala je njena kćerkica koja je imala otprilike 4-5 god. I tada ju je počela zapitkivati dal je ovo bolnica u kojoj se rađaju djeca? Ona odgovara da nije, već je ovo bolnica gdje se rade djeca. Tad je malecka sva uzbuđena postavila još nekoliko pitanja na koja joj je majka strpljivo odgovarala, a mi okolo svi sa smiješkom i ponosom gledali u to malo biće koje je bilo fascinirano onim što je saznala. Uglavnom na kraju je zaključila da je dečkima sve to prelagano za proč nego ženama i da će kad odraste i ona biti doktorica koja će raditi u bolnici gdje se "rade" djeca. Mislim da joj je to bio prvi posjet VV i da će joj sigurno predodrediti život.

[Gost 1]

potaknuta današnjim Jutarnji u kojem dr.Gordana Buljan Flander sugerira:
" Djetetu vrlo rano, već od četvrte godine, treba iskreno odgovoriti na pitanje o porjeklu i rođenju. Ako to sazna od drugih, moguća je trauma"

a sjećate se one od Bijelog dugmeta iz dobrih starih vremena "na zadnjem sjedištu moga auta..."
Jesu li mame i tate i tu obavezne odgovoriti na pitanje o porijeklu i rođenju djeteta?
Koje su sankcije ako ne odgovore?

Što kažu mame koje su dijete začele s poštarom ili s prvim susjedom?
Kuca li im na vrata opaka ćudoredna DNK inspekcija?

Ma dajte me najte...

Hoću time reći kako mpo postupak nije ništa drugo nego uobičajeni postupak začeća djeteta, a donacija mpo metoda koja se primjenjuje u cijelom svijetu i to na način da je tajnost donacije (osim na Novom Zelandu) zagarantirana.

Slažem se s dr. Buljan-Flander da djetetu treba odgovoriti na pitanje o porijeklu i rođenju, ali to vrijedi za slučaj kad je dijete usvojeno, pa postoji realna mogućnost da tu činjenicu sazna od nekog drugog i to stvarno može izazvati šok. Pogotovo je situacija komplicirana ako su djetetovi roditelji koji su ga zanemarili i doveli u situaciju da bude posvojeno živi.

U slučaju mpo postupka takve opasnosti nema, jer je su liječnici i svi sudionici postupka liječenja vezani profesionalnom tajnom.

[Gost 1]

Ha, sad tek čitam unatrag i vidim da imam puno istomišljenika, Roza, Iva-Luca, trebala sam vas samo citirati

[H2O]

ina, moja kćer svaki put kad čuje da je dugo čekana i željena jednostavno procvate od sreće, ponosa i zadovoljstva...zbog toga koliko nam je važna i koliko je volimo...moje skromno iskustvo je da ih to ne opterećuje, već jedino ako mi zbog toga upadnemo u zamku prevelike doze zaštite i straha u odnosu na njih...ili ne daj bože (a što mislim da nitko na ovom pdf-u ne bi ni pomislio a kamoli izgovorio djetetu) spominjanja "što smo sve učinili za dijete i koliko smo se žrtvovali"

Puno vas sam htjela potpisati ali ovo moram izdvojiti.
Moja curica zna da ja idem doktoru da mi pomogne da dođe beba u bušu,zna da smo i nju dobili uz pomoć doktora,zna da je dugo čekana i puno željena.Ovo željena je najvažnije a ovo drugo je sasvim nebitno,niti kako je začeta ni koliko smo je čekali,važno da je ona tu.Sakrivati od nje ne želim ništa,ali detalje će dobiti kada bude vrijeme.

[H2O]

potaknuta današnjim Jutarnji u kojem dr.Gordana Buljan Flander sugerira:
" Djetetu vrlo rano, već od četvrte godine, treba iskreno odgovoriti na pitanje o porjeklu i rođenju. Ako to sazna od drugih, moguća je trauma"

djete može samo dobiti traume od ljudi koji nisu upućeni u MPO.Moja prijateljica ima bliznace začete IVF-om ,njen malecki je često u dr.(bronhitis).Komentari drugih ljudi su-Kako neće biti bolesno,pa umjetno su je oplodili :shock: kaže moja sveki,vidiš šta je uradila svojoj djeci ne misleći glavom,trebala je to kriti.Kada djeca pođu u školu samo će ih ostali zadirkivati. e imala je šta čuti od mene,neće joj tako nešto više nikada pasti na pamet.Ja se ne bojim Boga ,a oni što pričaju tako oni bi se trebali bojati.

[Maxime]

Gost1

[jadro]

potpisala bih puno cura, vise manje je sve receno

a zamislite slucajnost..kupili mi nasoj Petri slikovnicu "Petra i njezin cudesan svijet", a unutra joj mama prica kako neke zene lako zatrudne, nekima treba pomoc doktora itd. 8)

a ono o interesu..cesti pricamo kako je bila u maminom trbuhu, i igrala nogomet (kako me lupala), i stucala, i jednom me pitala kako je izasla..to smo rijesili oziljkom od carskog reza-i odgovorom kako ju je doktor izvadio, a najbolje mi je bilo pitanje:
P: "Mama, a kako sam usla, je l kloz usta?"
ja: , "ne doktor te stavio"... za sad je to bio sav interes i razgovor.

[pippi]

Ne vidim razlog naglašavanja načina začeća kao nečeg posebnog i značajnog u životu djeteta, zbog čega bi se na bilo koji način isticalo od ostalih.
Mi smo jedna mala, tradicionalna sredina i samo se traže razlozi zašto će se na nekog uprti prstom zbog njegove tzv. različitosti. Način začeća sigurno nije razlog da bude na bilo koji način poseban/na, jer to je nebitan detalj.
Mislim da ja važno kako se dijete osjeća uz svoje roditelje, to je mjera koja je djetetu važna, a o načinu začeća stignemo razgovarati kada će biti dovoljno zrelo da to razumije kao jednu od opcija, a ne situaciju koja je obilježila čitav njegov život.

Ne radi se o tajnama, jer tajni nema i to neće nikada niti biti tajnom. Ali ne želim razmišljati i zauzeti stav o MPO začeću kao o nečem posebnom, to mi je toliko normalno da se o tome ne mora razglabati na kućnim i uličnim okupljanjima.
Moje dijete je (će biti, jer ga nažalost još nemam) meni najdragocjenije, ali zato što mi je najvažnije na svijetu, zato što volim svim srcem i želim da to osjeti, a ne zbog načina na koji je začeto, ili došlo u naše živote u slučaju da je usvojeno. Želim da ono osjeti koliko ga volim, zbog njega samoga, a nikako zbog bilo kakvih „posebnih” okolnosti u kojima je došlo u naš život.

Isto tako i s djecom začetom donorskim gametama. Donore gameta ne bih nazivala biološkim roditeljima, jer to oni nisu, oni samo doniraju gamete kojima svjesno pomažu drugim ljudima ostvariti svoj san.
Zato kategorija poznatog donora može dovesti do problema u ljudskim životima, jer kada se nakon 20 godina na vratima pojavi već odrastao čovjek i kaže gospodinu koji ima svoju obitelj, ja sam tvoje dijete – tko će tu dobiti, a tko izgubiti?
Takva djeca imaju samo jednog oca ili majku, a to su oni koji su ih rodili, koji se o njima se brinu, vole ih svakim danom sve više, a ne osobe koje su donirale genetski materijal.
Dijete začeto donorskim gametama, od dana začeća živi u svojoj majci i u blizini svoga oca, koji stvaraju okruženje koje je njegova obitelj i budući dom.

U našoj sredini proteći će rijeke prije nego prihvatimo kako su to sve opcije začeća, a djeci začetoj doniranim gametama trebat će još puno desetljeća.
Mi smo ovdje da živimo svoj život kakav imamo, koji može bit različit od drugih, volimo najviše što možemo svoje dijete, a ne objašnjavamo ulici kako smo došli na svijet i zašto tako živimo.

[ana39]

vrlo zanimljiva tema i moram priznati da mi to pitanje do sad nije palo na pamet...
...ukoliko budem imala tu čast i priliku kada i koliko reći i ako bebać bude
rezultat mpo-a ili čak fet-a...sigurno ću sve reći ali će to sigurno biti i postepeno...sjećam se kako su mene par puta neke sitnice udaljile od mojih roditelja kada bi shvatila ili otkrila neke prešučene ili slagane činjenice...
npr činjenice da sam rođena prije njihovog vjenčanja (kao klinki tom mi je bilo malo bolno pogotovo što su mi prešutjeli) ili da mama nije imala sve petice u školi kao što mi je govorila motivirajući i mene da učim...u smislu "priča za malu djecu" koje su skroz krive...
...poljuljan odnos s roditeljima može imati veće traume od onih dobivenih od klinaca u školi...
..doduše i tu imam iskustva...neprihvaćanje okoline i sve što uz to ide(odrastala sam u jednoj sredini gdje su moji doselili zbog posla i gdje smo bili "stranci", kasnije sam se kao žena zaposlila u sredini u kojoj dominiraju muškarci) nakon što sam ispekla životnu školu mogu reći da mi je to sve samo koristilo...naučila sam se izboriti za svoje mjesto pod suncem, prihvaćati i voljeti druge i drugačije, a prije svega prihvaćati i voljeti sebe...
...svoje dijete neću štedjeti od život i istine,
naučit ću ga da svijet nije savršen, da iz njega dolazi i dobro i loše
isto tako da se samopoštovanje ne sastoji u prihvaćanju sebe kao savršene izmišljotine nego da treba prihvatiti sebe sa svim svojim manama i vrlinama i da će trebati prihvatiti i svoje slabosti zbog kojih će mu biti bitno što drugi misle o mpo i fet-u...
...nema dvojbe dok budemo sa svojim djetetom bauljali po egzotičnim planinskim stazama i otkrivali razne svijetske zakutke pričati ćemo o tome kako je ono bilo avanturist od samog početka i da je bio u frižideru na samom začetku kamo mnogi njegovi vršnjaci nisu mogli ni primirisati...

[ana39]

a ona dubioznija i ne manje važna priča za laku noć biti će kako
su tata, mama i svi doktori svijeta samo instrument na kojemu taj stvoritelj svira ili ne svira iz nama nedokučivog razloga.....

[Pepita]

Ovo je tema o kojoj sam mnogo razmišljala kada sam bila u postupku. Moja Laura me riješila dileme na način da je prirodno došla mamici. Sad kad je gledam, pitam se da li je sada uopće bitno kako je došla. Možda je bitnije da je došla.
Ne mogu reći decidirano neko svoje mišljenje o ovome jer nisam doživjela da sam rodila dijete koje je začeto IVF-om.
Ono što mogu reći jest da bi mi onda bilo sveisto i nikad nisam vidjela neku razliku između IVF i prirodne trudnoće. Posebno ne kada su ti predivni anđeli rođeni, nema razlike, sva su djeca jednaka bila ona začeta prirodno, uz pomoć IVF-a, ICSI/IVF ili inseminacijom. Ma na kraju svi imamo ono isto, našu predivnu djecu.

Onda je moja odluka bila da neću ništa govoriti do daljnjeg. Na pitanje kako se rade djeca, odgovorila bi kako se rade, jer nitko nas nikad nije učio kako se sve mogu napraviti djeca, jel' da???

Naravno ovo su sve različita naša mišljenja i svako je ispravno. Moje je mišljenje da kada bi i htjela jednog dana reći, da bi to bilo onda kada bi moje dijete znalo svaki detalj moje priče i bilo toliko odraslo da ima svoj stav o tome i bar predodžbu što znači toliko željeti dijete, a ne moći ga imati prirodnim putem.

[rvukovi2]

jadro, ne mogu a ne reći ti makar nema veze s temom koliko mi je tvoja cvrčkica prepredivna
ma treba im reći istinu.

mi smo arijev album čak posložili tako da mu je vrlo jednostavno skužiti kako smo imali problem-od štanda neplodnosti za 5. rodin rođendan koji je bio samo mjesec dana prije ivf-a u kojem je on začet pa mamin trbuh koji raste iz tjedna u tjedan sve do poroda.

pametni su klinci, ne treba ništa skrivati.

[ina33]

mi smo arijev album čak posložili tako da mu je vrlo jednostavno skužiti kako smo imali problem-od štanda neplodnosti za 5. rodin rođendan koji je bio samo mjesec dana prije ivf-a u kojem je on začet pa mamin trbuh koji raste iz tjedna u tjedan sve do poroda.

Mi imamo sliku morula, među kojima je ona. Ta mi je slika tako moćna, tako predivna i mislim da ću joj je jednom i pokazati, naravno, vjerojatno kad bude odrasla, cura. Jadro, super za ideju - hvala !

[Ginger]

sorci

ja isto o toj temi nisam razmišljala kao o nekuj buuuuaaaa temi
mm i ja govorimo da nama neće biti neugodo kad nas dijete pita kako je nastalo - lijepo ćemo našu ljepoticu odvesti u lab

ma sorci je to lijepo rekla
samo, kad i kako ćemo joj reći - ne znam - valjda kad počnu pitanja o toj tematici
a i ja sam vodila dnevnik od svog prvog postupka, imam spremljene i neke teme s ovog pdf-a, testove, nalaze bete... i sve joj to namjeravam dati

[BHany]

samo, kad i kako ćemo joj reći - ne znam - valjda kad počnu pitanja o toj tematici

vrijeme se samo od sebe nametne...dijete diktira tajming..kada mu se odgovori, prihvati rečenu informaciju kao najnormalniju i jedno vrijeme ne postavlja pitanja...dok ne sazrije za slijedeći nivo informacija...nema straha ni brige unaprijed, jednostavno se neka situacija postavi kao idealna za malo objašnjenje...veći je problem ne reći nego reći...evo nekoliko naših primjera:


Ima jedna slikovnica o začeću, trudnoći i rođenju "Moja mala enciklopedija LaRousse: Dijete". Ta je potaknula niz pitanja...

jesam li ja bila manja od zrna graška?
kako se spajaju mamine i tatine stanice?
slično kao i kod jadro...kako sam ja došla u tvoj trbuh?

i gore navedena "Petra" je potaknula čitav niz pitanja...

kako to da svi u vrtiću imaju brata ili sestru, a mi nemamo?
jel to znači da se ti i tata ne mazite?

gleda fotke...zašto ste vi na ovim slikama sami/sami bili na moru i sl...zašto niste odmah mene imali?

Na takva mi je pitanja bilo puno lakše ( i ja sam se bolje osjećala) odgovoriti istinom...a i mislim da bi se ona jako razočarala u naš odnos, u kojem stalno učimo kako je povjerenje i iskrenost važna u našoj obitelji da jednom sazna da joj nismo rekli pa i takvu, po meni, bezazlenu stvar. Tu mi je jako dobre primjere dječjeg/tinejdžerskog shvaćanja dala ana39.

I evo kao ilustracija...moja je ovih dana sa mnom na VV-u...tko je vidio 5-godišnjakinju kako defilira od mame do tate...stalno nešto priča i ispituje - to smo bili mi . Njoj to nije uopće ni fascinantno ni zanimljivo...dapače dosađuje se...jedino joj je zanimljivo čitati na vratima što piše...pa pošto smo pročitali, odigrali igricu na mobu-u odvukla je tatu van...Da, idemo u zg, ali poslije idemo u veliki TL ili kino...juupi!...e to je doživljaj. Njoj je to normalno kao ići sa mnom kod frizera i otprilike se jednako toliko uzbuđuje oko toga...A meni je tako jednostavnije...da zna i da ju vodim sa sobom, nego da je ostavljam kod nekoga i izmišljam kud idem...(više mi je bad da ne bi frustrirala druge žene koje se još bore da dobiju prvo dijete...to mi je stalno na pameti...).
Istina, moja je situacija možda drugačija u odnosu na neke od vas koje se neće odlučiti ići ponovo...

I još samo da dodam da je za mene pitanje MPO-a jedna tema, a pitanje donorstva druga. Mislim da ni u tom slučaju ne bih krila samu činjenicu liječenja i prolaska MPO-postupaka, ali o pitanju donorstva ne bih bila načistu i iskreno priznajem da ne mogu reći što bih učinila kad bi bila u toj situaciji.

[ina33]

I još samo da dodam da je za mene pitanje MPO-a jedna tema, a pitanje donorstva druga. Mislim da ni u tom slučaju ne bih krila samu činjenicu liječenja i prolaska MPO-postupaka, ali o pitanju donorstva ne bih bila načistu i iskreno priznajem da ne mogu reći što bih učinila kad bi bila u toj situaciji.

x

[DaRe]

Trauma djeteta jer je začeto MPO-om... Idiotarije...
Kad smo mi bili mali onaj koji u školi imao nešto super, nešto novo bio je glavni, no kako je tada bila kriza nisu svi roditelji mogli svojoj djeci priuštit sve što su željeli, pa tako ni meni moji. Mislim da nisam iztraumatizirana jer su me zafrkavali što imam stare hlače.
Isto tako nisam iztraumatizirana što sam jedina u generaciji iskakala činjenicom da su mi roditelji razvedeni (dok je danas razvod nešto na što ljudi i ne obraćaju pažnju). A ne moram ni reć da su mi profesori u školi znali reći jadna, ima samo mamu...
Kao i za razvod i za stare hlače djeca uvijek nađu nešto čime bi piknuli drugo dijete, i to iz razloga što ne razumiju zašto su neke stvari takve kakve jesu. Žalosno je kada se odrasli postavljaju na takav način da odvajaju neko dijete od druge djece.
S obzirom da broj parova kojima je potreban MPO raste, tabu oko MPO će nestati. Kao što danas više ne razdvaju djecu na djecu razvedenih i nerazvedenih. Očito treba samo proći puno vremena.
Oprostite na duljini malo sam lse ufurala...
I moram reć da se više nikad na popisima stanovništva neću izjašnjavat kao katolik. Ne želim ulaziti u postotak bigamista i licimjera koji koriste te brojeve za crpljenje i pranje love iz državnog proračuna.
Bog zna tko sam i što sam, zna moje razloge, a crkva nek si turne taj postotak u ....

Slažem se sa tobom...dok naša djeca odrastu,potpomognuta bu nekaj najnormalnijeg.
Iz manjeg mjesta sam,a nekoliko parova je bilo na potpomognutoj...
Recimo u Slo približno svaki 6 par potraži pomoč.A mislim da več svako 9to dijete rođeno uz pomoč potpomognute.
A koliko je još parova koji iz nekih razloga ne potraže pomoč?Financijski itd....
Poznajem neke koji imaju 1 dijete i više nemogu imati,htjeli bi.Ali se ne odluče potražiti pomoč.
Itd....
Pokušat ču negdje nabaviti Petra i njen čudesni svijet...odlučit čemo kad i kako čemo reči djeci....
Samo nek se rode,25ti tjedan su tek....
Lijep pozdrav

[DaRe]

Potpis pod Sorcie i Maxime, ja zaista ne vidim razlog zbog kojeg djetetu moram nešto pojašnjavati u vezi začeća, pa čemu to? Dijete je željeno, voljeno, obožavano i dočekano s radošću a sve ostalo je manje važno

Sve je to lijepo i Ok.Problem je da če djeci kad tad neko izlanuti nešto o tome.Neki ljudi namjerno laju okolo iz neznanja i zlobe a nekima slučajno izleti jer jednostavno moraju pričati.Druga djeca čuju,a preko njih i naša.
Pa mislim da je ipak bolje da sami objasnimo djeci nego da okolo čuju rekla kazala verzije o sebi.

[DaRe]

I još samo da dodam da je za mene pitanje MPO-a jedna tema, a pitanje donorstva druga. Mislim da ni u tom slučaju ne bih krila samu činjenicu liječenja i prolaska MPO-postupaka, ali o pitanju donorstva ne bih bila načistu i iskreno priznajem da ne mogu reći što bih učinila kad bi bila u toj situaciji.

x

Tu ni mi nismo na čistu....za pomoč čemo sigurno reči ali za donorstvo nisam siguran

[DaRe]

I još samo da dodam da je za mene pitanje MPO-a jedna tema, a pitanje donorstva druga. Mislim da ni u tom slučaju ne bih krila samu činjenicu liječenja i prolaska MPO-postupaka, ali o pitanju donorstva ne bih bila načistu i iskreno priznajem da ne mogu reći što bih učinila kad bi bila u toj situaciji.

x

Tu ni mi nismo na čistu....za pomoč čemo sigurno reči ali za donorstvo nisam siguran

Mislim da ću potražiti pomoč stručnjaka,otiči kod svoje dr.pa nek me uputi kod stručnjaka i onda odlučiti.
Naravno,pratit ču i tu,vaša iskustva i razmišljanja

[cvjetkica]

Po mom mišljenju, malom djeteu je bezveze govoriti o tehničkim detaljima njegova začeća. Kad je dijete veće, odraslije i kad roditelj procjeni da bi ta informacija bila korisna, tada reći. Što bi malo dijete s tim podatkom??? Osim toga, kako okolina može znati detalje oko oplodnje nekog para?

[kikic]

Potpis pod Sorcie i Maxime, ja zaista ne vidim razlog zbog kojeg djetetu moram nešto pojašnjavati u vezi začeća, pa čemu to? Dijete je željeno, voljeno, obožavano i dočekano s radošću a sve ostalo je manje važno

Sve je to lijepo i Ok.Problem je da če djeci kad tad neko izlanuti nešto o tome.Neki ljudi namjerno laju okolo iz neznanja i zlobe a nekima slučajno izleti jer jednostavno moraju pričati.Druga djeca čuju,a preko njih i naša.
Pa mislim da je ipak bolje da sami objasnimo djeci nego da okolo čuju rekla kazala verzije o sebi.

Možda se ne krećemo među sličnim ljudima ali zbilja ne mislim da će neki roditelj, susjed, svom djetetu ići govoriti da je netko začet s pomoću MPO. Uostalom moji susjedi ni ne znaju da sam bila u postupcima. To bi mi bilo ravno onom što su već cure napisale da ispričaju djetetu kako je netko začet na zadnjem sjedištu auta, u šumi na dekici itd. A Flanderica je mislila na usvojenu djecu koja bi trebala znati da su usvojena te podatke o svojim roditeljima.

[ina33]

A Flanderica je mislila na usvojenu djecu koja bi trebala znati da su usvojena te podatke o svojim roditeljima.

Ovo se i ja pitam - tj. je li je novinarka pitala specifično za MPO ili je negdje prekopirala stavove o posvojenju ili je govorila generalno o informacijama koje roditelji daju djeci (ovo o posvojenju je ušlo u zakon i djetetu se, sukladno zakonu, do 7.-me godine mora reći i ne ostavlja se roditelju na izbor). Koliko kužim, nekakvo općenito pravo djeteta je neki info o porijeklu, tu bi vjeorjatno Gost1 kao stručnjak znala točno kako se to tumači. U stvari, mene bi zanimali nekakvi alati tj. stav koje je vani struka (psihološka ili neka slična) razvila vezano za MPO temu - koja im je preporuka a propos toga. Mislim, jedna generalna preporuka je vjerojatno da se govore činjenično točne stvari i vjerojatno je to najbitnije, ali s činjenično točnim stvarima se može ili kazati ili ne, ali mene zanima specifično vezano za MPO je li postoje neke preporuke. Ako što upotrebljivo proguglam, ulijepit ću.

[ina33]

Evo nečeg što mi je iskočilo na prvu loptu, ne čini mi se nešto posebno znanstveno ili stručno, ovdje piše da stručnjaci oko toga nisu ujednačenih stavova (reći ili ne za IVF), dok za posvojenje jednoznačno jesu

ZA.http://www.jhu.edu/clips/2002_11/18/babies.html

[ina33]

Nisam dobro pejstala, evo ga ponovno:

http://www.jhu.edu/clips/2002_11/18/babies.html

[ina33]

Članak nije loš, a na kraju je zaključak koji se iskristalizirao iz naših odgovora - da odgovori budu istiniti tj. da se djeci ne govore neistine (u tom kontekstu prešućivanje MPO-a nije neistina), a razinu detalja odlučuje svak sam, dati u primjerenoj dobi, ako dati) i u skladu s našim temperamentom (na jednom polu skroz "otvoreni"/na drugom oni "zatvoreni" i sa svim nijansama između).

[Maxime]

DaRe, suprug i ja bas nismo hodali po zagrebackoj spici i govorili kumici na placu, teti u ducanu, frizerki i postaru da idemo na MPO. MPO je privatna stvar, najuzi krug prijatelja je upoznata s cinjenimom da je nasa kraljica dosla na svijet putem MPO a oni nisu zlobni i nemaju koristi od toga da nase dijete pokusaju povrijediti. S duzim postovanjem ali zaista mislim da je ova tema prenapuhana!

[ina33]

Maxime, ja bih rekla da ovisi o temperamentu i o okolnostima. Teško je IVF držat privatnim, a, npr., živiš i radiš npr. u malom mjestu ili u Splitu i putuješ na VV na prirodnjake, tad se krug onih, pa čak i nužno upućenih širi prilično. Nekome je MPO intimna stvar, nekome nešto od stvari koje mu se događaju. Ovisi i o tome kakvi smo općenito.

[Tayra]

Evo da i ja napišem svoj stav.

IVF za mene nije tabu tema, ne govorim o tome sa tetama s placa, ali da sa dragim ljudima, prijateljima, rodbinom itd, sasvim otvoreno.... Danas, sutra uopće ne razmišljam niti se opterecujem kako djetetu objasniti da li je beba zaceta uz pomoc medicine odnosno u labosu. To je za mene kao da se unaprijed opterecujem kako djetetu kad jednog dana pita reci je li zacet kad sam ja bila gore, a tata dole ili u kuhinji, krevetu, parku, kupatilu itd..... U svakom slučaju, mislim da je jedino važno, da je jako željeno i voljeno dijete!

A od IVF praviti tabu i mistificari, kriti da je potrebna medicinska pomoć jednako mi je kao kriti da idete kod zubara kad vas boli zub. Opet kazem ja zivim u velikom gradu i shvaćam da je to teže u malim sredinama, ali budite vi pokretačka snaga koja ce razbiti te tabue i zbog vas samih, jer se necete morati stalno nesto kriti i opravdavati (sto stvara nepotreban pritisak) i naravno, sutra zbog vase djece.

[zabrinutamama29]

Pozz svima!

Evo i moje nedoumice...naša beba je začeta sjemenom donora, anonimnog, i mislimo se trebamo li joj reć ili ne kad malo poraste....prvo smo mislili ništa ne govorit(za donora znamo samo MM i ja), al onda mi je jednom usred noći palo na pamet: isuse, jednom će se zaljubit, šta ako se dogodi da se zaljubi(ili ne daj bože i nešto više ) u polubrata (sjeme donora se koristi po nekoliko puta, ne samo jednom)!?! I od tad slabo spavam, to me izjeda....ako joj kažemo neće valjda od svakog momka tražit podatke o njegovom začeću prije nego izađu vani :/ , a opet računam pa kolika je vjerojatnost da će naić baš na svog brata.....uf.....sigurno će nam trebat stručna pomoć po ovom pitanju.....šta da radimo???
Znam da je sve više parova s problemom neplodnosti, a koji pribjegavaju postupcima sjemenom donora, zato me to i tišti......

Šta se tiče "običnih" MPO trudnoća, mislim da u činjenici da ste svoje najdragocjenije blago dobili uz pomoć doktora nema ništa sramotno, ni traumatično i to zaista nije toliko bitno. I obične trudnoće nadgledaju doktori, na porodu pomažu doktori, a pri MPO-u još jedino doktori "stave" malu bebu u maminu bušu, dakle dobiju malo i prenatalne pomoći doktora

[ina33]

Pozz svima!
a opet računam pa kolika je vjerojatnost da će naić baš na svog brata.....uf.....sigurno će nam trebat stručna pomoć po ovom pitanju.....šta da radimo???

Što savjetuju u klinici u kojoj ste bili? Što kažu, kakve su šanse nekog takvog susreta, vjerojatno minimalne? Ja bih se vjerojatno na tom mjestu raspitala.

[zabrinutamama29]

Što savjetuju u klinici u kojoj ste bili? Što kažu, kakve su šanse nekog takvog susreta, vjerojatno minimalne? Ja bih se vjerojatno na tom mjestu raspitala.

Evo uputila sam mail klinici, pa ćemo vidjet odgovor.
Znam da je prijedlog našeg novog zakona o MPO da se sjeme istog donora može koristiti samo jednom, upravo zbog situacija koje mene brinu, i to je pohvalno...al sumnjam da je tako i vani....

[fjora]

. A Flanderica je mislila na usvojenu djecu koja bi trebala znati da su usvojena te podatke o svojim roditeljima.

Ne, ovo što sam ja citirala bilo je iz Jutarnjeg dan poslje ovog o kojem ima topic na forumu i članak je isključivo o MPO i nema riječi o posvajanju.

[Pcelica Mara]

Nemojte se ljutiti, ali meni je ova rasprava jednako besmislena kao i ono upisivanje podataka o začeću u dječje zdravstvene kartone. Pa šta sad, treba onda djeci objasnit i ono... mama i tata te nisu planirali, znaš, malo su se zabavljali i puf. kako bi to zvučalo. Da pitamo Flandericu o toj temi, kad već djeca SVE trebaju znati.
Eto, mi smo bebu napravili slučajno, u očekivanju postupka u Mariboru, dobro pripiti nakon svadbe, u luksuznom hotelu - znači li to neke ekstra bodove za naše dijete, ipak je mjesto začeća kategorizirano s 5 zvjezdica. Neka nam pišu to u karon, a mi ćemo objasnit malenoj kad naraste. Jednako glupo, zar ne?