Originally Posted by
*vitica*
Na samom početku lijep pozdrav!!!
Već dugo vas pratim iz prikrajka, ali nisam imala hrabrosti napisati priču. Rodila sam dvije djevojčice: jedna je stara tri i pol godine – vesela, lijepa mamina bucavica – a drugu, njenu sestricu smo nažalost sahranili prošle godine prije samog Božića!
Cijela je trudnoća, osim što je bilo nekih problema sa PAPA nalazom, prošla super, bebica je lijepo napredovala i nije bilo nikakvih naznaka da će nešto poći po zlu. S nestrpljenjem smo iščekivali dan D, sve je bilo spremno: odjeća, kolijevka…
Dan kad je naša curica dobila krila bio je tmuran zimski dan, a ja sam se osjećala nekako mučno. Bila sam trudna 37 tjedana. Sve je započelo popodne, laganim grčenjem u donjem dijelu trbuha i ja pomislih kako se nešto događa, uostalom već smo došli do kraja. Suprug se igrao sa starijom djevojčicom dok sam ja pod tušem odrađivala trudove koji su bivali sve jači. Nakon samo sat vremena krenuli smo u bolnicu, pregled i otvorena 10 prstiju, potpuno spremna! Kakva sreća, kakva radost – pomislih: pa ja ću roditi! sad! tako brzo! bez klizme! bez dripa! kakav porod, zaista sam blagoslovljena! A onda…
Rodila sam našu Anđelicu, čije lice samo zamišljam jer sam je vidjela vrlo kratko nakon izgona - mokru, sluzastu, tihu - najgora slika, neizbrisiva.
Naša curica umrla je zbog infarkta posteljice. Bila je savršena, bez ikakve mane.
Suprug je s mojim roditeljima organizirao sahranu - ja nisam bila jer su me zadržali u bolnici – i to mi donosi duševni mir, odemo na grob, zapalimo lampice i molimo.
Prihvatili smo to i guramo naprijed. Nekad je lakše, nekad teže. Na sreću, imamo jedno dijete i ja uvijek kažem kako je ona naš najbolji psihoterapeut i zbog nje glavu gore. Žao mi je što recimo u bolnicama ne postoji neki krizni centar ili slično što bi moglo pomoći roditeljima. Mi smo se sa svojim gubitkom nosili sami, a ljudi koji to ne prožive teško mogu razumjeti. Također se sa malo njih može razgovarati, a meni je to potrebno – na taj način si pomažem – ne guram pod tepih, ne ignoriram. A kad je najteže, plačem.
Netko je napisao ovdje da je Bog velik i ja u to vjerujem. Vjerujem i da je imao razlog zašto je naše dijete uzeo k sebi i zašto nosimo tako težak križ. Vjerujem da nakon kiše dolazi sunce i da ćemo imati još dječice. Također svima vama želim sunce u domovima!
Pozdrav
Naša mala anđelica
Reply With Quote
