Očito je shvaćeno da ja svojem djetetu pišem lektire i zadaće?????
Ja ne mogu napraviti baš ništa umjesto njega, a kamoli napisati zadaću ili lektiru! Pa to nitko ovdje ne radi.
Moja angažiranost se odnosi na to da moram često sjedit sa sinom i učiti. Ja, naprimjer, pročitam lektiru prije njega i kad je on pročita, on ju napiše i dođe k meni. Onda razgovaramo o tome što je napisao, što bi mogao napisat bolje, zašto misli o nekoj stvari baš tako i što su druge pouke koje on nije primjetio - ja mu ukažem na njih...
Matematiku, recimo, ja moram prvo pročitat iz udžbenika gradivo, nakon čega on rješava zadatke koje ja provjeravam. Ali ne samo rješenja, nego i postupak. I objašnjavam mu što mu nije jasno. Kao dodatna osobna učiteljica sam, zapravo..... JA NE PIŠEM ZADAĆE UMJESTO NJEGA, jer onda škola ne bi imala nikakvog smisla.
I svrha ove teme jest da dokučimo da li je u redu da roditelj bude osobni učitelj, pored onih profesora u školi.
Nekad nemam ni vremena ni strpljenja raditi s njim, a s druge strane, brine me što će postat skroz ovisan o mojoj pomoći. Već sada ne želi radit ništa dok mame nema....
![Crying or Very sad](images/smilies/placko.gif)
Najviše me frustrira što kad ja ne sokolarim nad njim, krenu loše ocjene! Odem na informacije i dobijem jezikovu juhu od profe jer dijete nitko ne potiče na učenje
Zato mislim da je skoro svaka petica koju ima zapravo moja petica, jer sam se ja morala sjetit njegovog testa i natjeravat ga da učimo. Sjedit s njim i ponavljat sto puta glagolska vremena i vrste predikata itd....
DA LI JE TO U REDU?