Drage moje suborke. Imam 30 god, MM 32. Čitam vas već tri godine, koliko i pokušavamo ostati trudni. Radujem se svakoj novoj trudnoći i tugujem s vama zbog vaših razočarenja. Živim u malom mjestu između Zadra i Šibenika i prošle godine sam krenila na svoj prvi IVF koji je eto nažalost završio bez ikakvih rezultata. Svi ginekolozi i u Šibeniku i u Zadru su me uvjeravali da je sve ok i ono koje svi jako volimo "sve je u glavi, opusti se i beba će doći". Početkom prošle godine krenuli smo na VV i svi su mi predivni tamo od doktorai sestara
. Nisam imala niti jedno negativno iskustvo s njima, samo riječi hvale. Isto tako promatrala sam one divne ljude koji su sa mnom dijelili čekaonicu, a ponekad i svoje priče, ohrabrenja. A sad dolazim do onoga što je problem, a to je financiranje puta u ZG, boravka tamo, i one užasne samoće dok MM ne zatreba za postupak. Hvala Rodama, smještaj sam pronašla u blizini bolnice. MM i ja radimo za ispod prosječnu HR plaću, one 4000 i nešto koje se spominju na tv, nisam nikada dobila, niti on. Za prvi put otišli smo u minus koliko god smo mogli i računali smo, neka dođe beba, pa ćemo lako sve to vratiti. Sada nažalost, vraćamo dug, bebe nema, a ja sam jako razočarana. Trebali bi ponovo u ZG, a kako to sve ponovo još jednom proći? Znam da nismo jedini, pa vas molim da podjelite iskustva.