što kad se boji vlastite smrti?

[mommy_plesačica]

Podsjetila me na ovu temu diskusija o rođenju i "facts of life"...

Sinak je već nekoliko mjeseci zabavljen idejom smrti, a kopajući po forumu, vidim da je sve to manje-više uobičajeno - sam je shvatio da je meso koje jede zapravo mrtva životinja (i to mu za sada ni najmanje ne kvari apetit), zna da ljudi umiru kad su jako stari ili jako bolesni ili im se dogodi neka nesreća...

Kad se u mišolovku ulovio miš, njega je to pogodilo puno više nego smo pomislili da bude. Kroz suze je ispitivao je li ga to bolilo i zatim zamolio da nađemo neku mekanu mišolovku da mišić ne umre, nego da ga mi negdje pustimo gdje nama neće grickati hranu i namještaj, a da se on ipak može opet vratiti tati i mami... Možete zamisliti, MM i ja smo se osjećali k'o najgori zlikovci.

Kad mi je neki dan došao s pitanjem hoće li i on umrijeti, objasnila sam da hoće, ali da do toga ima još duuuuugo, duugo, opisala mu kakav će sretan život imati prije toga, ali su mu se okice napunile suzama i molio je da ga spasim da ne umre. Naravno, nisam mu rekla da neću moći jer me neće biti jer bi ga to strašno pogodilo i to još nije sam shvatio. Inzistirala sam da ga neću moći spasiti, ali da smrt nije ništa strašno. Ispričala sam mu svoje vjerovanje, da duša ne umire i to ga je malkice primirilo pa si je zamislio da duša izgleda kao jedna iskrica u vatrometu .

Voljela bih mu pomoći da ne brine, ali vidim da ga tema opterećuje. Npr. svaki put kad u nekom filmu čuje muziku szabrinuto pita tko je umro, zato jer je nedavno vidio film u kojem je tužna muzika, na koju je osjetljiv od djetinjstva, pratila scenu nečije smrti tj. ne same smrti, nego neke tužne scene u vezi toga.

[ninet]

Isti ja - stvarno....
Ideja reinkarnacije je jedino sto me nekad moglo umiriti.

[DiLala]

O mišić mali osjećajni, koliko mi je žao da tako pati i doživljava to strašno, toliko me i zapanjuje pa čak i oduševljava što su skoro sva djeca tako emotivna i senzibilna, imaju toliko suosjećanja -empatije za sve - kad bi se bar i mi svi odrasli ugledali na njih. Svijet bi ljepši bio.
Ne znam što ti reći, daj mu puno ljubavi, maženja, sigurnosti - a po meni i ovo u što ti vjeruješ (to vjerujem i ja) nije loše da mu preneseš.
Razumijem da ima odraslih koji u to ne vjeruju ali mislim da je okrutno djetetu reći - poslije smrti nema ničega, mi ne postojimo više, kad umreš nema te više......
Ja to ne vjerujem ali i da vjerujem.... ne bih to mogla reći.... zapravo da to vjerujem i ja bih bila u tuzi i depresiji.
Pričaj mu o svom vjerovanju, o duši, o zvijezdama.... o tome kako je život zapravo lijep.
I puno puno puno ga mazi i voli. Miš mali osječajni.... nek mu nikad srce ne otvrdne....

[anek]

joj mommy, i mi smo imali sličnu situaciju s vidom.
jednom je u parku u razgovoru MM rekao kako ljudi kad su stari umiru, i on u tom trenutku nije nešto posebno reagirao. a onda se te večeri probudio iz sna i vrištao i plakao kao nikad u životu i pitao me tako jadan kroz suze da li je istina da će on umrijeti, ali je bio je toliko prestravljen i užasnut da ja nisam mogla reći istinu utješila sam ga i skrenula temu, a on je od onda jedno vrijeme svakodnevno ispitivao da li će umrijeti, tko će umrijeti...a mi smo muljali, jer je on bio jako, jako prestrašen i tužan. zapravo govorili smo o tome da ljudi kad su stari ili bolesni umiru, ili kao nastradaju, govorili smo i o tome da onda odlaze na nebo i da nas od tamo gledaju i čuvaju /kao videkov deda, kao mufasa iz kralja lavova../ali ono što mu nisam mogla izgovoriti tada je bilo da ćemo umrijeti i on i ja i MM jednog dana.
uopće nemam pojma od kuda toliki strah kod njega jer nismo nikada o smrti pričali u negativnom kontekstu ili ga plašili smrću.
i onda je ispitivanje prestalo, prošlo je malo vremena, malo se čitava priča slegla...i sad opet spominje smrt, ali na drugačiji način, bez straha. mislim da još uvijek nije do kraja svjestan što to znači i još nismo s njim riješili temu vlastite smrtnosti, ali korak po korak..mislim da je to vrlo kompleksna tema i za nas odrasle, a kamoli za njih male.
znam da djeca sve prihvaćaju lakše i jednostavnije, ali i to ovisi od djeteta do djeteta. o smrti malo po malo - dok mu se ne posloži cijela slika.
ljubi malog dragog senzibilca

[anek]

kao nastradaju

kad nastradaju

[pomikaki]

mene je to puklo, koliko se sjećam, s pet godina, tako da sam plakala i zamišljala kako se ničeg više neću sjećati. Tata mi je rekao da čovjek ima dušu. Nisam mu baš uspjela povjerovati jer nismo bili religiozno odgojeni. Ali malo me smirio razgovor, premda se tog straha nisam mogla otresti do negdje srednje škole.

[bucka]

sjecam se da sam u djetinjstvu godinama imala skoro svakodnevne napade placa, jer ce mi mama&tata umrijeti!!
to sto cu i ja umrijeti, tada me nije baš brinulo!
nika je baš neki dan izjavila da kad joj tata umre da ce si ona roditi novog tatu!!

[ana0206]

Isti ja - stvarno....
Ideja reinkarnacije je jedino sto me nekad moglo umiriti.

Potpis. I dan danas mi je nažalost tako, jednostavno ne smijem razmisljati o tome. Kao dijete (cca 10ak godina) sam na tv-u gledal jednu emisiju o reinkarnaciji, gdje su govorili ljudi, u ovom slučaju i jedna djevojčica iz Afrike koja se svega sjetila i odvela svoju baku na to mjesto gdje je prije živjela.... To me se jako dojmilo (bila sam dijete) i to je bila jedina stvar koja me je uspjela utješiti. Zbog toga svega sam do 10-te godine imala dosta problema, uvijek sam u strahu išla spavati i nisam mogla zaspati...pa čak imala i noćne more.

Sorry, znam da nije neka utjeha, al kod mene se s vremenom sve ublazilo. Ali strah nije nikada otisao.

[Zdenka2]

I ja sam svoje otplakala s nekih 4-5 godina, kad mi je tata objasnio što je smrt. Plakala sam danima, a onda sam to prihvatila kako je. Pomogla mi je vjera u kontinuitet života nakon tjelesne smrti.

Osjetljivoj i svoj drugoj djeci treba na blag način reći istinu i utješiti ih da je smrt još daleko od njih. Kada bi se dijete toga baš užasavalo, izbjegavala bih tu temu dok ono samo u sebi ne preradi ono što zna.

[Mima]

Bojala sam se smrti kao dijete a bojim se i danas. Jednostavno, ponekad, najčešće u nekom polubudnom stanju doživim trenutak kada mi u svijesti bljesne činjenica da će se smrt stvarno dogoditi, i tad me uhvati napad panike, vrisnem, kao dijete sam znala iskakati iz kreveta i slično.

Zato se jako bojim Leinih pitanja o smrti jer ne vidim kako ću joj ja to moći objasniti na prihvatljivi način. Moguće da ona osjeti tu nelagodu jer ne pita direktno nego okoliša.

[josie]

ne bojim se smrti, nikada se je nisam bojala.
meni je to nešto potpuno prirodno.
tako vidim da i J. doživljava sve, da smrt nije konačnica, i vrlo lako demistificiramo i uklanjamo mogući strah od smrti.
jednostavno, no big deal.
meni je kao djetetu najveći strah bio od smaka svijeta, grčila sam se od same pomisli da jedna sitna promjena može uništiti sve što znamo i jesmo, i da mi ništa oko toga ne možemo učiniti.
danas razmišljam i znam drugačije

[disciplina]

ajme ja se sjećam situacije kad sam bila mala
pitala sam mamu dali ću ja dobit njene bunde kad ona umre

a sada potpisujem Mimu.. sad me sve to skupa jako

[mommy_plesačica]

Zanimljivo je da ni MM ni ja nemamo strah od vlastite smrti, ali mene povremeno uhvati strah od smrti bliskih ljudi, što zapravo nije strah od smrti, nego od samoće.

Izgleda da uistinu postoji nekakav urođeni strah od nestajanja, ništavila, čegaliveć, jer sigurno to nije pokupio od nas.

[Ondrolina]

Mima, i ja od riječi do riječi isto kao ti.

[spooky]

Pia je isto opsjednuta smrću.
Par puta je znala plakati zbog toga što ne želi umrijeti i ne želi da umremo MM i ja.
Onda se rasplakala što je od MM tata umro ( ona ga nije upoznala) i kako sada baka nema para .
Kada ju ulovi ta faza nikakav razgovor ne pomaže. Mora se isplakati i onda je sve dobro.

Sa hranom je isto počela filozofirati pa neki dan nije htjela jesti pečenu piletinu jer je skužila da je boca bila noga i da je to pile bilo živo.
Najgore je kad sjednemo za stol, a ona krene ispitivati od čega je meso i koja je to životinja bila. Naravno, meso jede samo ponekad.
ne forsiram , čekam da prođe faza.

Jel postoji kakva literatura za ovakve strahove? Slikovnica, možda?

[Mejra's mommy]

A misic slatki