Vrtić/magična 3 god.

[mama_jos_malo]

Često mi se dogodi da me pitaju hoće li K. s tri godine u vrtić.
Nekad mi se čini da postoji neko nepisano uvjerenje da djeca s tri godine moraju u vrtić, zbog socijalizacije, učenja itd.

Što više razmišljam, sve mi je udaljenija ideja vrtića. Inače je čuva (mlada) baka i mislim da je to baš dobro. Ja kuham svaki dan i jede ono što smatram dobrim i zdravim. Parkić nam je ispred kuće, tu se druži s djecom, popodneva su rezervirana za nas roditelje, kreativne aktivnosti, kad je ljepše vrijeme opet park...

Vrtić je institucija, da se razumijemo ne mislim da je loš (moje je dijete upisano u vrtić, jer opcija čuvanja doma se dogodila s njenih 12 mj.), ali je institucija. Vjerujem da se može socijalizirati i u praku, s djecom, druženjem, da nije nužno da ide u vrtić. I ne razumijem otkud ta magična brojka 3 godine. Zašto ne bi krenula s 4 godine, ili 5 na primjer?

Što vi mislite?

[gitulja]

odluka je tvoja i samo tvoja. ako ti je ideja sve dalja, onda ju definitivno nemoj dati u vrtić, ona će osjetiti da se to tebi ne sviđa.
inače mislim da se treća godina spominje toliko kao dob za kretanje u vrtić jer uprevo onda počinje vrtić, a prestaju jaslice. jako puno roditelja ne želi dati dijete u jaslice pa čekaju 3.
moja je krenula u vrtić sa 2,2 god i ja sam prezadovoljna. ostaje do iza ručka a onda ju čuva baka. meni osobno je to idealna kombinacija. ujutro se druži s djecom, jede s njima, onda kod bake spava. tako i baka ima nešto slobodnog vremena.
koliko sad vidim, ipak nije ista socijalizacija djece u parku i vrtiću.
nije mi žao što sam ju upisala u vrtić relativno rano.

[Amalthea]

Mi ćemo u vrtić tek s 5.
Kad smo na poslu, čuva ga baka, ali srećom, često smo doma pa baka samo uskače.

Što se socijalizacije tiče, hodamo u Gradsku knjižnicu i čitaonicu ponedjeljkom i četvrtkom u igraonice. Igraonica traje 1 sat, malo lijepe kolaž, malo se igraju loptom, pročita im se priča, malo pjevaju, igraju "Trči maca oko tebe"... na kraju još slažu puzzle... Odlično!
Taman vremena koliko treba, a svaka aktivnost 10 minuta (max koliko im je zanimljivo).

[Peterlin]

Često mi se dogodi da me pitaju hoće li K. s tri godine u vrtić.
Nekad mi se čini da postoji neko nepisano uvjerenje da djeca s tri godine moraju u vrtić, zbog socijalizacije, učenja itd.

Što više razmišljam, sve mi je udaljenija ideja vrtića. Inače je čuva (mlada) baka i mislim da je to baš dobro. Ja kuham svaki dan i jede ono što smatram dobrim i zdravim. Parkić nam je ispred kuće, tu se druži s djecom, popodneva su rezervirana za nas roditelje, kreativne aktivnosti, kad je ljepše vrijeme opet park...

Vrtić je institucija, da se razumijemo ne mislim da je loš (moje je dijete upisano u vrtić, jer opcija čuvanja doma se dogodila s njenih 12 mj.), ali je institucija. Vjerujem da se može socijalizirati i u praku, s djecom, druženjem, da nije nužno da ide u vrtić. I ne razumijem otkud ta magična brojka 3 godine. Zašto ne bi krenula s 4 godine, ili 5 na primjer?

Što vi mislite?

Mislim da su te 3 godine granica samo zato jer tada dijete nauči igrati se s drugom djecom i ne ovisi samo o teti.

Daklem, jaslice za djecu do 3 godine su nužno zlo, a vrtić nakon 3 godine uredno dolazi u obzir jer je to manja trauma u ovoj dobi nego kod mlađe djece. Nije rečeno da mora s 3 godine u vrtić.

Odgovorni roditelj postupit će baš ovako - sagledati svoju situaciju. Da sam imala prilike, moji bi dječaci bili doma do 3-4 godine (ili čak 5, ne znam jer to nisam proživjela). Nažalost, morali su u jaslice u dobi od 1 i 2 godine.

No, dala bih djecu u vrtić svakako. Barem godinu dana, da se naviknu na kolektiv. Moj stariji se naučio socijalizirati, mlađi je naučio čekati svoj red - svatko je naučio baš ono što mu je nedostajalo. I jako su se osamostalili. Osim toga, u današnje vrijeme odgajatelji rade pripremu za školu na način koji je teško zamjenjiv u obitelji (ili smo se mi bili namjerili na jako dobar vrtić , ne znam).

Sve između treće i pete godine je odluka koja ovisi o situaciji. NIje ista za svakog roditelja, nije ista za svako dijete... Neka će djeca biti sretna i zadovoljna uz baku (moj stariji je takav tip djeteta - miran i povučen, skloniji intelektualnim aktivnostima nego grupnoj igri), a druga jednostavno vape za društvom (moj mlađi - njemu je kazna bila kad nije mogao u vrtić, njemu je puno bolje odgovarala takva sredina).

Sretno s odlukom, kakva god bila. Mora biti krojena po mjeri djeteta / obitelji. Nismo svi u prilici da uopće razmišljamo o tome. Da sam bila u takvoj situaciji, razmišljala bih na isti način.

[mama2]

moj mlađi sin će 1.3. napuniti 3 godine i dijete je s posebnim potrebama. on je visokoneurorizično dijete i kao takvo između ostalog ima i praćenje kod psihologa. nedavno smo bili na pregledu i kaže nama teta psiholog da je s djetetom s psihološke strane sve u redu ali da bi bilo najbolje da ga upišem u vrtić jer će sada napuniti tri godine. kao doma je prezaštićen i ...

ja sam joj pokušala objasniti da sam ga namjeravala upisati u vrtić s napunjene četiri godine radi socijalizacije i da smatram da će tada biti najbolje vrijeme za to ali ona i dalje tupi po svome i čak mi napiše preporuku za vrtić jer će me to u vrtiću tražiti.

no ja i dalje ostajem pri svome i neću ga dati ove godine u vrtić jer smatram da je to za njega prerano a osim toga ja sam doma na produženom porodiljskom baš zbog njega

i da, brat mu je krenuo u vrtić s pune četiri godine i mislim da mu to što nije krenuo ranije nije niti malo naškodilo

no da rezimiram-ja jesam za vrtić ali ne po svaku cijenu i ne nužno s tri godine a danas se to nameće kao nekakav standard

[sofke]

a mora se povuć negdje i nekad neka granica..pa i UNICEF kaže da su prve tri najvažnije, zašto nije prve četiri?

tri, četiri, pet..ovisi o djetetu

cijeli život je jedna velika socijalizacija, ne mora se ići nužno u vrtić, pogotovo ak je baka na stand by

[tanja_b]

I ne razumijem otkud ta magična brojka 3 godine. Zašto ne bi krenula s 4 godine, ili 5 na primjer?

Što vi mislite?

Ne vidim razloga zašto ne bi krenula u vrtić s 4 ili 5 godina, ako vama tako odgovara.
3 godine nije nikakva magična brojka, nego je to, kako je netko već napisao, nekakva granica između jaslica i vrtića.
A uloga vrtića u nekakvoj "socijalizaciji" (što god se pod tim pojmom mislilo), i to u tako ranoj dobi, čini mi se precijenjena.

[ninet]

I ne razumijem otkud ta magična brojka 3 godine. Zašto ne bi krenula s 4 godine, ili 5 na primjer?

Što vi mislite?

Ne vidim razloga zašto ne bi krenula u vrtić s 4 ili 5 godina, ako vama tako odgovara.
3 godine nije nikakva magična brojka, nego je to, kako je netko već napisao, nekakva granica između jaslica i vrtića.
A uloga vrtića u nekakvoj "socijalizaciji" (što god se pod tim pojmom mislilo), i to u tako ranoj dobi, čini mi se precijenjena.

x

[malena beba]

moja curica je krenula sa skoro 4 u vrtic, braco je bio na putu i eto mislila sam, neka se malo socijalizira a i da nama bude lakse par sati samo s jednim djetetom. koja pogreska!! nakon god dana vrtic joj je dosadio. sad svaki dan vodimo bitku hoce li ici ili ne.

njega cu dati sa navrsenih 5 u vrtic. jedna godina u maloj grupi, jedna predskolac i dosta.

dijete ne mora sa 3 u vrtic to je samo tvoja odluka. ja iman srecu pa moje ima ko cuvat i ne moraju ici u vrtic iz nuzde.

[Eci]

odluka je tvoja i samo tvoja. ako ti je ideja sve dalja, onda ju definitivno nemoj dati u vrtić, ona će osjetiti da se to tebi ne sviđa.
inače mislim da se treća godina spominje toliko kao dob za kretanje u vrtić jer uprevo onda počinje vrtić, a prestaju jaslice. jako puno roditelja ne želi dati dijete u jaslice pa čekaju 3.
moja je krenula u vrtić sa 2,2 god i ja sam prezadovoljna. ostaje do iza ručka a onda ju čuva baka. meni osobno je to idealna kombinacija. ujutro se druži s djecom, jede s njima, onda kod bake spava. tako i baka ima nešto slobodnog vremena.
koliko sad vidim, ipak nije ista socijalizacija djece u parku i vrtiću.
nije mi žao što sam ju upisala u vrtić relativno rano.

Ovo sve u potpunosti potpisujem.
Erik je krenuo sa 1 god jer sam morala raditi - nužno zlo. Ira sa 2 i to je bio pun pogodak. Sada je jako žalosna jer smo se preselili i nisu je primili u vrtić nego ide u malu školu. Ide i u likovnu igraonicu, na engleski i judo. Još je i u parku kad got je lijepo vrijeme, pa opet joj fali društvo. Mislim da djetetu od 3 god na dalje nisu dovoljni roditelji, bake i parkić. Zato ću Vitu dati sa 2 g. (ako ga prime ) ali do poslije ručka.
I ja mislim da je to idealna kombinacija.
Ali , naravno, nisu sva djeca ista, super je već da imate mogučnost izbora.

[meda]

I ne razumijem otkud ta magična brojka 3 godine. Zašto ne bi krenula s 4 godine, ili 5 na primjer?

Što vi mislite?

Ne vidim razloga zašto ne bi krenula u vrtić s 4 ili 5 godina, ako vama tako odgovara.
3 godine nije nikakva magična brojka, nego je to, kako je netko već napisao, nekakva granica između jaslica i vrtića.
A uloga vrtića u nekakvoj "socijalizaciji" (što god se pod tim pojmom mislilo), i to u tako ranoj dobi, čini mi se precijenjena.

slazem se s ovim

[Lucija Ellen]

Vjerujem da se može socijalizirati i u praku, s djecom, druženjem, da nije nužno da ide u vrtić.

Ja se s ovim slazem. Pogotovo ne bih forsala dijete ako vidim da je zadovoljno i sretno upravo ovako. Mozda bih razmisljala o vrticu godinu prije skole, ali to samo ako mi se ucini da je djetetu dosadno i da mu fali organizirano druzenje.

[cvjetkica]

blago onima čija djeca ne moraju u vrtić, onak, baš moraju. moje će dijete morati ići u vrtić s 1,5 godinom. što mogu, najradje bih ostala s njom na onom neplaćenom porodiljnom...tješim se socijalizacijom.
ako ne moraš ili ako ti je ta pomisao fuj, nemoj ju dati u vrtić

[mama courage]

dok nisam vidjela na primjeru vlastitog djeteta nisam ni znala što to znači socijalizacija a la kindergarten. odnos koji ona ima s tetama, a posebice sa svojim vršnjacima. njen mali mikrokosmos koji si je stvorila, ta interakcija između njih (te ova rekla ono, te ova uradila ono, te ova ima zeku, ova dobila brata, ova meni udarila, ja njoj ovako, on meni onako i sl.) je meni fascinantna i uživam slušajući kako mi prepričava situacije u kojima se našla, a još više kad čujem kako je te "životne" situacije riješila na svoj način, bez našeg uplitanja. kako uči i gradi svoje ja kroz takve situacije. fascinantno.

mene je oduševilo kad me pitala što da čini jer ju v. stalno udara po licu. pa sam ja objasnila (a i tete su ih učile u vrtiću) da je uhvate za ruku ili da podignu svoju ručicu i vele: NE, nemoj me tući! i sad moja mene pita što da radi, jer ova i dalje nastavlja... a ja onako... sramežljivo... pa vrati joj nazad. a moja će mi: ma ne, mama, pa ona mi je prijateljica!

eto, oduševio me njen odgovor.

i ne, ne smatram da je ista socijalizacija u parku (gdje majke nadgledaju situaciju), socijalizacija s bakom (eno, moja je upravo sad nagovorila baku da malo svrate do turbo limača ) i socijalizacija kakva se iz dana u dan provodi u vrtiću, gdje se nekome nekad i ne ide, a nekad ode pjevajući. ova je, iz dana u dan, nekako dublja, sveobuhvatnija.

o tome jel treba dijete s tri, četiri ili pet - o tome se može razgovarati, čak se itekako može kritizirati preveliki broj djece po grupama ili sl.

[Jasna]

Moje mišljenje je da vrtić (jaslice) prije tri treba izbjeći (bake/tete čuvalice...).
Nakon 3 može ići u vrtić. Nakon 3 će dijete više biti orijentirano na vršnjake i željet će se s njima družiti i igrati.
Ali smatram da socijalizacija u trajanju od 4 godine (od 3 -7) sigurno nije potebna. Činjenica je da nije ista socijalizacija u parkiću (kad je neko odrasli nužno blizu) i socijalizacija u grupi gdje se oni mahom sami snalaze. Puno se toga nauči u vrtiću (oblačiti se, jesti sam, interakcija s drugom djecom, pranje zuba, razne kreativne aktivnosti), ali to je na uštrb individualne pažnje (nema maženja, paženja). Dio toga sigurno može baka odraditi (ako ima volje.. crtanje, šetnje, kreativne stvari..), a dio će sigurno svladati kroz godinu-dvije koliko je ok da u vrtić ide.
I čak i kroz tih godinu dvije, mislim da je super kombinirati vrtić i baku i držati dijete u vrtiću tipa od 9-15h ili slično.. da uhvati sve zanimljivo i nauči puno, a da mu/joj ne bude previše.. a još ostane vremena za druženje s bakom...

Meni je Matija krenuo u vrtić s 3,9 jer sam ja bila trudna i tu godinu je išao tako u skraćenom ritmu s polaganom prilagodbom, puno praznika i putovanja, a opet je meni bilo lakše kad sam bar dio dana bila sama s bebom (i mislim da je ok i prema bebi da dio dana ima svoj mir i mamu samo za sebe).. I jako sam zadovoljna! A mislim i on (iako nema dileme između vrtića i mame). Sad ide dulje.. i voli vikende.

[meda]

evo imas tu mao o bakama i vrticima http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=72776

Jasna, slazem se.

dorian ne ide u jaslice, al ce ici u vrtic. al ne u klasicni drzavni vrtic, s 20+ djece, i od jutra do mraka, nego samo do rucka, ili do spavanja

za sad mu je park sasvim dovoljan, makar je po zimi malo teze, djeca dolaze s bakama i cuvalicama svako jutro, svi se zajedno igraju, al nema djece iznad 3 godine. a bome niti ja, niti cuvalica, a baka jos manje, mogu djetetu te dobi omoguciti cjelodnevnu zabavu.

ja sam bila s bakom do 3 godine, al imali smo veliki vrt i dvoriste, uvijek negdje mozes otici, druga djeca su isto doma, al da bude zatvoren u stanu pola godine ne zelim.

ne mislim da dijete mora u vrtic, al danas nema druge opcije.

[Ifigenija]

Ja sam upisala dijete u vrtić, pa ga ispisala stjecajem okolnosti. I sad je kod kuće, i mislim da će biti još neko vrijeme. Uz određene izazove (puno više trebam truda da mu unutar sistema u kojem živimo osiguram druženje jer u velikom gradu nema čopora djece koja se igraju oko kuća...) mislim da je taj stjecaj okolnosti najveći dar koji nam se mogao dogoditi.

Koji vrtić, koji bakrači

Sve se više čudim toj ideji da dijete "mora" u vrtić, i da nešto propušta ako ne ide. I sve se više čudim nama ženama što smo htjele radit, i što smo odlučile ostavljat djecu na brigu drugima... Kao da mi se glava skorz obrnula nakon ovog iskustva. Inače, dijete mi je blizu četiri godine, a beba ima osam mjeseci.

Toliko mi se dopalo sve što ide uz brigu o djeci doma, i ono kako se djeca osjećaju, vladaju, i što dobijaju (i što dobijamo mi) da se pitanje hoće li u školu il će se školovat doma

Nadaprali su od matere, eto. Neću ih pustit na miru dok se ne požene.

Premedeni su, predragocjeni, prekrasni, premileni... i želim s njima biti svaku minutu dok mi ne odrastu.

Treba im društvo, to svakako, ali ipak smo im mi glavi, i oni jako to cijene, uživaju u društvu jedan na jedan. Ja za svoju obitelj mislim da je tako najbolje.

[Amalthea]

Ifigenija,

[AdioMare]

Potpisujem Emsin post.

Vrtić joj nije nužno zlo nego mjesto na kojem uči, druži se, igra i kamo zaista odlazi rado.
U našem slučaju puno je više pozitivnih, nego negativnih strana vrtića, (ako ćemo u negativne svrstati ranojutarnje ustajanje i bolesti) i moje dijete je prosperiralo više nego da je bilo doma s bakom ili čuvalicom.

[Anci]

Ne mora s tri krenuti. Moja je, recimo, krenula s dvije
Ma, šalim se....

Ja mislim da je vrtić dobra stvar, nešto slično kao kod emse i Adio mare.
To je cijeli jedan njihov svijet.
A, ne vidim neki razlog da baš mora s tri.

[cvijeta73]

Ne mora s tri krenuti. Moja je, recimo, krenula s dvije
Ma, šalim se....

Ja mislim da je vrtić dobra stvar, nešto slično kao kod emse i Adio mare.
To je cijeli jedan njihov svijet.
A, ne vidim neki razlog da baš mora s tri.

i juraj je krenuo s dvije i pol. i mara će, najvjerojatnije.
potpisujem anci.

[seni]

I ne razumijem otkud ta magična brojka 3 godine. Zašto ne bi krenula s 4 godine, ili 5 na primjer?

Što vi mislite?

Ne vidim razloga zašto ne bi krenula u vrtić s 4 ili 5 godina, ako vama tako odgovara.
3 godine nije nikakva magična brojka, nego je to, kako je netko već napisao, nekakva granica između jaslica i vrtića.
.

xxx
3 godine su nesto okvirno, referentno, sto na osobnom nivou ne mora imati nikakvo znacenje.
prije nego sto topik opet krene, putevima (revolucije) odnosno ideoloskih prepirki simo i tamo...

rekla bih:
najvaznije je sto o tome ti i tm mislite.
ako je vrtic tebi/vama zlo, onda ni ne trebate dati dijete u vrtic. niti sa 4 godine, niti sa 5, niti uopce. (a i bice manje napisa, u kojima ljudi proglasavaju vrtic institucijom (jako popularna rijec u zadnje vrijeme) zla i cemera, a iz nekog meni neobjasnjivog razloga salju djecu u taj isti)

ako je vama i djetetu ova organizacija sa bakom dobra, samo je nastavite.

socijalizirati i ne socijalizirati se moze na mnogo nacina, vrtic je samo jedna od njih.

[Tashunica]

potpisujem emsu, adio, anci i cvijetu (valjda nisam nikog zaboravila)

[Mima]

Mi smo Leu upisali u vrtić sa tri godine, i odmah je ispisali jer je bila previše bolesna. Od tada je čuva baka.

Ove jeseni nismo niti pokušavali, pokušali bi na proljeće kad bi bilo moguće tada upisati dijete u vrtić. Ali, kako to očito nije moguće, čekat ćemo do pete godine.

Ja jesam zabrinuta radi socijalizacije jer se Lea loše snalazi sa djecom, a ja joj nisam u stanju osigurati redovita druženja. Ali, unatoč tome, kad se sjetim koja je ona beba bila sa tri godine, i koja su to mala dječica bila u vrtiću, budem sama sebi smiješna što sam mislila da ju moram tada upisati. Ogromna mi je razlika između tri i četiri godine u zrelosti djeteta.

[yaya]

potpisujem emsu, adio, anci i cvijetu (valjda nisam nikog zaboravila)

I ja

[tanja_b]

Andrej je krenuo s 3 godine u vrtić, i zasad sam super-zadovoljna kako to u vrtiću funkcionira. Iako, sad gledano, mislim da bi bilo još bolje da je krenuo s 4.
U našem slučaju, on je vrtić dobro prihvatio i za njega je svakako bolje da ide u vrtić nego da dane provodi samo s bakama (koje nam ionako nisu uvijek na raspolaganju) i odraslim osobama. Ali kod nas se poklopilo da nam je odličan vrtić praktički preko puta zgrade, da ima divne tete i da on s veseljem ide u "moj vrtić" (kako ga zove). Što ne znači da bi za neko drugo dijete vrtić po pravilu bio isto tako dobro rješenje, i to u bilo kojoj dobi. Svatko procjenjuje kako njegovom djetetu odgovara (i - jednako tako važno - kako se može organizirati u obitelji), i zato mi je stvarno besmisleno govoriti kako se s 3 godine mora ići u vrtić zbog te magične socijalizacije.

[Ivany]

Sara je krenula prije skoro mjesec dana u igraonicu, ide svaki dan po 3sata (nešto kao poludnevni vrtić).
Sama je rekla da hoće ići (ide puno djece koje poznaje) i vidjela sam da joj je dosadno biti sa mnom kod kuće. Malo me bilo strah zbog boleština ali odlučili smo probati...
i mogu reći da sam prezadovoljna, od prvog dana se adaptirala bez ijedne suze, vikendom je ljuta što nemože ići... i neprođe dan da me s nečim neiznenadi, puno ljepih stvari je tamo naučila i nove prijatelje upoznala...

mislim da se nemože staviti na istu stepenicu vrtić i baka ili čuvalica, i drugačije je kad se dijete igra u parku s drugom djecom a mama sjedi pokraj.... po meni je bitno da dijete ide u vrtić -a roditeljima je prepušteno s koliko godina će krenuti

[Lucija Ellen]

Samo jos da pojasnim svoj stav: mislim da se svakom djetetu treba pristupiti individualno. Naravno, ako imas tu srecu da mos birat. Mnogi nemaju puno izbora i djeca krecu jako rano u kolektiv. Sto na koncu ima svojih prednosti nakon pocetnih poteskoca...

[Matilda]

potpisujem emsu, adio, anci i cvijetu (valjda nisam nikog zaboravila)

I ja

Da pišem, napisala bih isto što i MC.
A također se slažem 100% u svemu što se i ostale curke rekle.

Nije 3 magična brojka, kao što se reklo, vrtić počinje s tri.
Pa da i krene sa 4, to je sasvim ok.
Nemam bake za čuvanje, a i da imam, upisala bih dijete u vrtić.

[Cookie]

Muči me slična dilema kao i tebe. Mi smo pokušali L. upisati u vrtić ove jeseni kad je imao 2 godine i 2 mjeseca. Moji "pokušaji" su potrajali dva tjedna, tijekom kojih je on dobar dio budnog vremena provedenog kod kuće plakao i naricao "Nećeeeeeeee vrtić", a kako je izgledao put do vrtića i oproštaj u istom, bolje da ni ne pričam. I ja sam odustala jer mi se činilo da će štete i traume od vrtića biti kudikamo veće od eventualnih koristi. Radim od doma po nekoliko sati dnevno, pa kao nije bed, snaći ćemo se nekako.

Trudila sam se voditi ga u parkove, igraonice i sl., ali kako je došla zima, kišurine i ružno vrijeme, ti odlasci su se neizbježno prorijedili... Da bi na kraju došlo do toga da je L. počeo odbijati odlazak u igraonicu (stane pred vratima, neće unutra i plače) i izjavljivati da se "boji dječice". Osim igraonica i druženja tog tipa nemam mogućnosti da mu organiziram nekakvo dječje društvo i sad sam mu ja praktički jedino društvo u životu! Sve me više strah da sam napravila strašnu pogrešku kad sam odustala od vrtića koju nemam pojma kako ću ispraviti.

[Svimbalo]

Cookie
Ja ne mogu govoriti iz iskustva vlastitog djeteta, jer I je u 9. mj. krenuo u jaslice i srećom ih super prihvatio-već me sigurno 2, 3 mjeseca uopće ne doživljava nakon što ga predam teti, vidim da uživa.
Mogu navesti svoje vlastito iskustvo-ja sam krenula u vrtić s 3 godine, dotad sam bila doma s mamom. To je za obje bio veliki šok, ja sam neutješno plakala svako jutro, ona se grizla što mora ići na posao i ostavljati me takvu, pa je svaki dan letjela s posla da što prije dođe po mene. I danas se sjećam samo negativnih stvari vezanih za vrtić-kako su me silili da spavam, da jedem stvari od kojih sam povraćala , kako plačem za mamom, za svojom tetom kad je nije bilo...
Ipak, rado sam se družila s djecom izvan vrtića, vječito visila u parkiću iza zgrade, i trajnjih trauma od tog razdoblja nemam-jer me ta moja ružna sjećanja nisu spriječila da dam I u jaslice-nije da sam imala izbora, ali općenito nisam krenula s negativnim stavom.
A sve su već cure više-manje rekle, najbitniji je vlastiti stav, pa sam sigurna da je veliku ulogu u mom doživljavanju vrtića imala moja mama, kojoj je ta činjenica bila grozna.
A,opet, kaže da je još ostala doma sa mnom, da bi vjerojatno bila ispalila na inače vrlo jake živce

[Smajlić]

Moj sin sad ima 25 mjeseci i ne ide u vrtić, hvala Bogu. Svaki dan putuju s tatom baki i dedi (tata radi u istom mjestu gdje oni žive) i maleni uživa tamo. ne samo on, već i baka i deda su živnuli kraj njega. nisu ni prestari, imaju 58 godina, kuću, dvorište, životinje. Jan će ići u vrtić, ali ne još. Kćer sam morala dati s 2,5 godine i bilo mi je užasno teško, a i njoj. Mislim da bi sad morala malog dat u vrtić da bi bio traumatiziran. Svako jutro galami "baki i dedi ići". Da ide u vrtić, bio bi od 6,30 do 16 sati tamo, a to je previše. Ne želim mu to još priuštiti....pa dok su baka i deda pri volji, maleni će im i dalje uljepšavati dane.

[mamaShe]

Draga mama_jos_malo (nick ti više ne paše situaciji, fala Bogu), eto da se priključim sa svojim iskustvom.
Kao provo, kao i sve cure što su rekle, brojka 3 nije generalno magična. Svako dijete je svijet za sebe i njegova obitelj je također bitan faktor.

Mi smo K dali sa 4, i jako sam zadovoljna što smo tako napravili. Mislim da je tako puno bolje nego da je ostala doma. Ali to su naše okolnosti.

Ali jedno je sigurno: ako ti nisi sigurna da ju trebaš dati u vrtić, nemoj ju davati. Jer ako ona osjeti tvoju sigurnost, i prilagodba neće ići. Malena će trpjeti i svoju prilagodbu i tvoju nesigurnost.
Moraš biti sigurna da ju želiš dati i da je to dobro za nju. Ispitaj kako je u vrtiću (vjerojatno već jesi), možda iskustva drugih roditelja djece u tom konkretnom vrtiću.
Sretno s odlukom!

[Elly]

Kao provo, kao i sve cure što su rekle, brojka 3 nije generalno magična. Svako dijete je svijet za sebe i njegova obitelj je također bitan faktor.

Mi smo K dali sa 4, i jako sam zadovoljna što smo tako napravili.

Potpisujem ovo.
Osobno mislim da polazenje vrtica pune 3 godine nije nuzno za socijalizaciju; zadnju godinu vrtica mozda ipak da, pred skolu.

E je krenula ovdje (Italija) u vrtic sa 4g1mj. Ove jeseni (5g9mj) ce krenuti u skolu (ovdje se krece sa 6 godina).

Gledajuci unazad, imam osjecaj da je bila dovoljno kod kuce samnom, dovoljno u vrticu, i svakim danom (iako to prije mjesec dana nisam mislila) cini mi se sve spremnija i sve zrelija za nove izazove (pod tim mislim skolu).

Nama je bilo bitno da ipak bude u vrticu neko vrijeme (to ce ukupno ispasti na nepune 2 godine), radi svladavanja jezika.
Iako je u vrtic upala usred godine - na talijanskom jeziku, koji joj ipak nije materinji - nijednog trenutka nisam pozalila sto nije krenula u vrtic s 3 godine, a danas vidim da u tome nismo pogrijesili.

[rahela]

dok nisam vidjela na primjeru vlastitog djeteta nisam ni znala što to znači socijalizacija a la kindergarten. odnos koji ona ima s tetama, a posebice sa svojim vršnjacima. njen mali mikrokosmos koji si je stvorila, ta interakcija između njih (te ova rekla ono, te ova uradila ono, te ova ima zeku, ova dobila brata, ova meni udarila, ja njoj ovako, on meni onako i sl.) je meni fascinantna i uživam slušajući kako mi prepričava situacije u kojima se našla, a još više kad čujem kako je te "životne" situacije riješila na svoj način, bez našeg uplitanja. kako uči i gradi svoje ja kroz takve situacije. fascinantno.

mene je oduševilo kad me pitala što da čini jer ju v. stalno udara po licu. pa sam ja objasnila (a i tete su ih učile u vrtiću) da je uhvate za ruku ili da podignu svoju ručicu i vele: NE, nemoj me tući! i sad moja mene pita što da radi, jer ova i dalje nastavlja... a ja onako... sramežljivo... pa vrati joj nazad. a moja će mi: ma ne, mama, pa ona mi je prijateljica!

eto, oduševio me njen odgovor.

i ne, ne smatram da je ista socijalizacija u parku (gdje majke nadgledaju situaciju), socijalizacija s bakom (eno, moja je upravo sad nagovorila baku da malo svrate do turbo limača ) i socijalizacija kakva se iz dana u dan provodi u vrtiću, gdje se nekome nekad i ne ide, a nekad ode pjevajući. ova je, iz dana u dan, nekako dublja, sveobuhvatnija.

o tome jel treba dijete s tri, četiri ili pet - o tome se može razgovarati, čak se itekako može kritizirati preveliki broj djece po grupama ili sl.

potpis

[babyboys]

ne mora dijete krenuti u vrtić s tri godine, to je samo dob od koje kreće vrtić kao koncept , a završavaju jaslice iz jednog jedinog prosto jednostavnog razloga. do te dobi 99% djece više nema pelene, i u dovoljnoj je mjeri samoatalno. znači može jesti samo žlicom, izuti se i obuti, oprati ruke...

kada će netko dati dijete u vrtić ovisi isključivo o tom djetetu , odnosu sa i prema okolini, te emocionalnom stanju.
nije mjerilo dal se mami da ili ne i da li želi svaku budnu sekundu provest uz dijete.

Moji dečki su krenuli sa godinu dana jer sam ja išla radit. bilo mi je teško, urlali su više od dva mjeseca svaki. s mlađim sam propustila i proces adaptacije jer nisam imala izbora.
stariji je išao u jaslice/vrtić punih 6 godina i nije mi zbog toga krivo.
Dapače, kao što kaže MC, on je tamo stvorio jedan svoj svijet u kojem su glavni likovi njegovi vršnjaci, u kojem je naučio ophoditi se s drugima, dijeliti, suoasjećati, surađivati... naučio je da je važan, ali da su i drugi jednako važni. stvarati vlastitim rukama i stvarati u grupi. naučio je i kako se izboriti za sebe i kada i kako nametnuti svoje mišljenje.

kada smo odlazili zadnji dan iz vrtića, plakali smo i on, i obe tete i ja. jer nam je vrtić bio predivno iskustvo koje je pridonjelo da on bude osoba kakva sada je.

i znam da bi ga većinu svega ovoga naučila i ja doma, ali ne na isti način.

Manji je još u jaslicama, ali se nadam da će nam iskustvo vrtića biti barem slično kao prvo.

[marta]

u kojem je naučio ophoditi se s drugima, dijeliti, suoasjećati, surađivati...

Da odmah stavim disklejmer, moja djeca (ja kazem nazalost) idu u vrtic. Ovo pisem da se ne shvati moja sljedeca recenica kao nesto maliciozno, jer mi to nije namjera, samo ne znam kako bih to blaze izrekla.
Osobno bih se jako zabrinula da su moja djeca morala otici u vrtic da bi naucila o ophodjenju s drugima, dijeljenju, suosjecanju, suradjivanju, stvaranju prijateljstava, i sl.

[jadro]

potpis na MC post

[mama_jos_malo]

Neki dan sam u parku čula od jedne bake da će roditelji dati dijete u vrtić s 3. godine da se nauči zločestoćama :? :shock: Jer su eto djeca koja su čuvana doma i koja ne idu u vrtić bolja :? mirnija :/ itd.
Smatram da su roditelji prvi odgojitelji.
Moje viđenje je da je vrtić institucija, koja je osmišljena da u njoj djeca borave za vrijeme dok im roditelji moraju raditi. Ne bih rekla da su vrtići osnovani da djeca nauče ophođenje, obveze itd. Vrtić ima svojih prednosti, naravno, odmah se sjetim one knjige R. Fulghuma "Sve što trebam znati, naučio sam u vrtiću". Djeca se druže, igraju, imaju rutinu, prilagođavaju se itd.
Nemam negativan stav prema vrtiću i K. već zna u koji bi vrtić išla, pa kad prolazimo viče to je moj vrtić. U radne dane kad sam slobodna znamo i otići do vrtića, da vidi kako je tamo lijepo, igramo se malo u vrtićkom parkiću itd.
Znam da kapaciteti većine naših vrtića nisu veliki i da se često dan u nižim vrtićkim/jasličkim skupinama svede na presvlačenje i hranjenje. Nema tu puno rada s djecom (u obitelji imam odogjitelja pa znam iz prve ruke), jer se fizički ne stigne. To se može s 5-6 godina djeteta.

Svom djetetu nastojim dati onoliko koliko traži. Sklopila je prijateljstva u parku jer su to djeca koja svakodnevno dolaze, poslijepodneva provodimo zajedno (od 16 sati na dalje), crtamo, bojimo, rezuckamo i usput učimo. Kad je vrijeme lijepo-vani smo. Sa svojih 23 mjeseca sama zna obući jaknu, hlače (iako radije obuče tajice jer ih je lakše navući ) zna se obuti. Pere ruke po dolasku izvana, pere zube poslije jela, posprema igračke itd.
Voljela bih još djece, pa da ja mogu biti s njima, umjesto bake, cijeli dan.
Ovu zimu je išla u ski-vrtić i bila je jako ponosna što ide u ono što se zove vrtić. I što ima prsluk (oni prsluci koje klinci nose u ski-školi da se zna pripadnost)

[babyboys]

u kojem je naučio ophoditi se s drugima, dijeliti, suoasjećati, surađivati...

Da odmah stavim disklejmer, moja djeca (ja kazem nazalost) idu u vrtic. Ovo pisem da se ne shvati moja sljedeca recenica kao nesto maliciozno, jer mi to nije namjera, samo ne znam kako bih to blaze izrekla.
Osobno bih se jako zabrinula da su moja djeca morala otici u vrtic da bi naucila o ophodjenju s drugima, dijeljenju, suosjecanju, suradjivanju, stvaranju prijateljstava, i sl.

ne nisu morala otići u vrtić da to nauče. mislim na ophođenje. tamo su to usavršili u praksi.
T je 5 godina bio sam. i da, djeljenju se naučio u vrtiću. doma je to bilo objašnjavanje zašto se mora dijeliti, tamo je to nešto po defaultu normalno.
suradnji , međusobnoj u skupini , na to sam milila. koliko god doma surađuje, to nije skupina.
Za prijateljstvo sam se krivo izrazila. prijateljstva je u vrtiću stvorio.
svaka čast parkovima, ali u njima se ne stiču prijatelji.
u njima se djeca sat, dva igraju i odu doma. to su poznanici.
a to nije ni blizu isto.

[mama courage]

Moje viđenje je da je vrtić institucija,

čim ti je toliko bitno rečenicu započeti upravo s tom konstatacijom, meni se neminovno stvori osjećaj da imaš negativan pristup vrtiću. nismo pali s kruške pa da ne znamo što je vrtić i čemu služe vrtići roditeljima, niti itko misli da je idealno da dijete od 7 do 19h provodi u vrtiću ili u grupi sa po 30 i nekoliko djece (a postoje i razne vrste vrtića, mi plaćamo malo više, pa dobijemo povoljnije uvjete), pričamo o onome što vrtić "ekskluzivno" nudi - za razliku od ostalih vidova socijalizacije, što bi se trebalo posebno pozitivno istaći, tj. što svakako nije za zanemariti kad govorimo o pozitivnostima.

naravno da neće svijet propasti ako netko svoje dijete ne šalje u vrtić, kao što reče seni, s takvim stavovima možda bolje i ne priuštiti djetetu i sebi tu torturu.

i kao što reče babyboys, kao majka jedinice vidim što znači nešto objašnjavati u teoriji ili isprobavati pod mojim budnim okom, a drugo kad se to svakodnevno u praksi sprovodi na njoj svojstven način. zašto ne dozvoliti djetetu (pored socijalizacije i u parku, i s prijateljima i u našem slučaju sa starijima... recimo zxuja zna da s pradidom mora glasnije i razgovjetnije razgovarati jer ju on ne razumije) i taj dodatni vid interakcije ?! od viška glava ne boli...

[sne]

pričamo o onome što vrtić "ekskluzivno" nudi - za razliku od ostalih vidova socijalizacije, što bi se trebalo posebno pozitivno istaći, tj. što svakako nije za zanemariti kad govorimo o pozitivnostima.

Način na koji moja curica reagira na svoje vrtićke prijatelje, kada ih slučajno sretnemo vani, glasan uzvik i sretan osmjeh, izaziva zadovoljstvo u meni i potvrđuje moje stavove o vrtiću. Način na koji ona priča o teti kuharici i teti koja im čisti i briše stolove nakon ručka - također.
Na proslavu njenog drugog rođendana pozvali smo šestoro djece iz vrtića i bilo je još toliko djece koje je upoznala u drugim prilikama. To je vrijedilo posmatrati, način na koji se oni ophode jedan prema drugome, a naizgled ne komuniciraju.
Moje je mišljenje da vrtić treba biti sastavni dio djetetova života. Pitanje je od kada. Moja curica je krenula sa godinom dana, tada mi je bilo teško, ali sam mislila da je to najbolje. I sada mislim da je tako ispalo najbolje.
Nekada se buni što ide, nekada želi da ide i vikendom (kao i ja na posao), bilo je dana kada je bila ogrebana ili ugrižena od strane nekog drugog djeteta, pa je opet sve bilo dobro.
Pored svega ostalog što joj se trudimo pružiti u životu, vrtić je također jedna od kvaliteta. A to što tamo nema 100%-tnu pažnju tete u svakom trenutku (jer je to fizički nemoguće) - upravo sam pročitala jednu knjigu u kojoj kažu : "Nekada je djetetu potrebno malo zdravog zanemarivanja." - nekada naprosto treba biti malo sama sa sobom.

[Smajlić]

Moje je mišljenje da vrtić treba biti sastavni dio djetetova života. Pitanje je od kada.

Slažem se potpuno!!! S naglaskom na [i]pitanje je od kada
[/i]


"Nekada je djetetu potrebno malo zdravog zanemarivanja." - nekada naprosto treba biti malo sama sa sobom.[/quote -
Isto ka i mi sami sa sobom 8)

[majoslava]

ne mislim da postoji neka carobna granica, ali mislim da vrtic ima nesto sto roditelji i (mlada) baka nemaju, a to je ostala djeca za igru, sto djeci nije nebitno, cak bitnije od kreativnih aktivnosti.

[mama_jos_malo]

Smajlić slažem se da i dijete treba biti samo sa sobom i bez konstantnog animiranja. Ravnoteža je u svemu bitna pa i u aktivnostima. Kamo bismo stigli kad bi baka/tata/ja bdjeli nad njom 12/24.

Nisam mislila da tete nisu 100 % posvećene, nego da zbog nužnosti zadovoljavanja potreba ne stignu "učiti" sustavno i raditi s djecom.

Zahvaljujući komunikaciji s odgojiteljem u obitelji, puno vrtićkih "fora" i primjenjujemo: jede sama, obuva se sama, posprema igračke kad završi s igrom itd. Učimo kroz igru.

mama courage rekavši da je institucija vrtić, a jest, nisam negativno konotirala. Često mi se čini da roditelji vrtićke djece upravo na vrtić prebacuju odgojnu i obrazovnu ulogu, pa se očekuje od teta da djecu poduče ono što bi po meni zapravo roditelji trebali.
Koliko puta sam čula: Stavi ruku kad kašlješ, zar te to nisu naučili u vrtiću? :/ i slično
Ta uloga treba biti dijeljena, jer niz stvari dijete "donese" iz vrtića, iz parka, od bake, od tete čuvalice...

[gitulja]

ja G nisam dala u vrtić da bi je tamo odgajali, iako naravno i to rade.
ali mi je odgajamo doma, da jede za stolom, kaže oprosti, hvala, molim, izvoli ... to se treba učiti doma.
prvenstveno sam ju upisala jer sam mislila da će joj goditi društvo vršnjaka, što je veća to više. i vidim da sam tu bila u pravu, ona jednostavno voli ići u vrtić. Meni se osobno njene tete jako sviđaju, a vidim da ih i ona voli.
Ono što mi se sviđa je što je u vrtiću naučila da ona nije uvijek i svugdje centar svijeta kao doma i kod bake.

[babyboys]

(puno više trebam truda da mu unutar sistema u kojem živimo osiguram druženje jer u velikom gradu nema čopora djece koja se igraju oko kuća...)

.

tako je, u vrtiću su

[babyboys]

ja G nisam dala u vrtić da bi je tamo odgajali, iako naravno i to rade.
ali mi je odgajamo doma, da jede za stolom, kaže oprosti, hvala, molim, izvoli ... to se treba učiti doma.
prvenstveno sam ju upisala jer sam mislila da će joj goditi društvo vršnjaka, što je veća to više. i vidim da sam tu bila u pravu, ona jednostavno voli ići u vrtić. Meni se osobno njene tete jako sviđaju, a vidim da ih i ona voli.
.

slažem se da se takve stvari uče doma.
u teoriji. u kolektivu se uči to primjeniti u praksi.
pa onda po defaultu primjenjuje i doma, kod bake, u gostima...[/b]

[sne]

Zahvaljujući komunikaciji s odgojiteljem u obitelji, puno vrtićkih "fora" i primjenjujemo: jede sama, obuva se sama, posprema igračke kad završi s igrom itd. Učimo kroz igru.

Neke stvari su naprosto puno zabavnije kada se rade u društvu. Moja cura doručkuje doma, a onda jede i u vrtiću, ne zato što je gladna, već zato što svi sjede oko onog malog stola i svako dobije svoje pecivo, pa ga jedan gnjavi, jedan gricka, jedan se smije, pa se i drugi nasmije ..... pa piju jogurt skupa, pa netko na slamku, a neko iz čaše pa mu se naprave brkovi ...... i kada crtaju i kada pjevaju pjesmice, svi su različiti, neko izvali neku foru, a drugi gledaju pa se smiju ili se čude ...... pa i kada sjede na tuti skupa zabavno je jer jedan lupa nobicama o pod, drugi poskakuje na tuti pa pravi neki zvuk tako a ostali se smiju ....
Neke stvari su puno zabavnije kada se rade u društvu vršnjaka.

[toncica]

imam klinca prvo dijete u 10. napunio tri godine .s njim sam od prvog dana.mm radi ,a jedna baka uskoći samo po potrebi.za vrtić nismo htjeli ni ćuti.

vrtić je uistinu institucija ,kao i škola ,sastavni i neizbježni dio odrastanja djece.nikad nismo sigurni koliko su nam djeca spremna ni zrela dok ih ne dovedemo u situacije,no svatko pozna svoje dijete i samo može slutiti.

malog namjeravam dati u vrtić u 3.mj. na 4 sata s ručkom upravo radi igre.igra je cijeli svijet našoj djeci,kroz nju se razvijaju ,uče.zato mislim da je vrtić ok.no sve ostalo djeca imaju kod kuće.roditelji ne mogu biti prijatelji svojoj djeci onako kako to mogu njihovi vršnjaci.

djeca trebaju drugu djecu ,a to je onaj trenutak kad oni to odrede,s 3, 4 , 5 .svejedno.

i da. nismo svi društeveni ,pa zašto to očekivati od naše djece.