 |
|||
da li si primjetila kako se promjeni ponasanje djece kada dobiju bracu ili sestre? normalno je da dijete reagira na promjene.Mima prvotno napisa
veci je problem da ljudi od djece ocekuju ono sto od samih sebe ne traze.
pa kada bi se ljudi / gradani vise potrudili i radili vise pritiska u tom smjertu i vrtici bi postali bolji.
tu se slazem sa martom. vrtic nije "ni manji ni veci od zivota".
djeca koja odrastaju u sredenim odnosima i ljubavi nece biti ni gora ni bolja, ako idu ili ne idu u vrtic. mozda samo u nekim aspektima drugacija. ali ni to ne mora biti.
znamo cemu vrtic sluzi, kao i to da on u aspektu druzenja sa drugom djecom ima svoju ulogu. npr. za osobe koje zive u gradovima/sredinama gdje dijete ne moze izaci se igrati ispred kuce sa svojim susjedima, ili
/i ostala djeca idu u razne vrste vrtica i naprosto je nemoguce ili prekomplicirano osigurati bivanje s drugom djecom izvan institucija.
Kad dijete dobije brata ili sestru nužno gubi dio pažnje roditelja, mora dijeliti ono što je do tada bilo samo njegovo (ili dijeliti na više dijelova) - i postanje ljubomorno. To je očekivana reakcija. Ali ako krene u vrtić koji je toliko dobro rješenje i djeca ga tako jako vole, odakle onda svi ti silni problemi kod adaptacije? Samo radi promjene? Ne znam, i moje je dijete doživjelo veliku promjenu kad sam ja nakon dvije godine otišla raditi a počela ju je čuvati baka. I jest ona bila ljuta na mene (i još uvijek je) radi toga, ali nije bilo nikakve promjene karaktera, nikakve frustracije, tuge, nije čak niti plakala. I ne čitam baš često da se djeca teško prilagođavaju na bake ili tete koje ih čuvaju, a o teškim prilagodbama na vrtić čitam svakodnevno.
a kako ti onda znaš da je ljuta na tebe ako se to nikako ne manifestira?
Lakše se prilagoditi na baku ili tetu čuvalicu jer je s njima dijete opet samo, one su posvećene samo njemu.u vrtiću to nije slučaj.
Moj sin je imao burnu kratkotrajnu prilagodbu na vrtić. Imao je jer je to normalno. Bilo bi nenormalno da ne osjeti ništa, da mu je svejedno.
Promjene u ponašanju ima cijeli život, to se zove odrastanje, sazrijevanje. Trenutno je u "Neću fazi" ali mi ne pada na pamet za to okriviti vrtić. Jer to je normalna faza.
Inače, osim burne i kratke prilagodbe nismo imali nikakve frustracije, tuge ni plača nakon prvih nekoliko puta. Ali, moj sin nije bio ni ljut na mene. Pa bih ja sad tom logikom mogle nešto zaključiti ali neću jer zapravo nije utemeljeno.
Shvaćam da bismo svi voljeli da je naš način najbolji. No, dopuštam da mi netko argumentirano objasni da postoje i bolja rješenja. Npr - iako ostajem na porodiljnom godinu dana (a ne 3) ipak ne mislim dati malog u jaslice s jednom godinom jer je to prerano.
ne znam mima, mozda imamo drukcije primjere u okolini. ja ne poznajem ni jedno dijete koje je zbog vrtica promjenilo karakter.
cime ne zelim reci da to nije moguce. ti ih ocito poznajes. naravno da su djeca razlicita, roditelji takode (kao i signali koje svjesno i nesvjesno djetetu salju), a i vrtici su naravno, sto se kvalitete tice razliciti.
dijete mi je vec u skoli, pa ne pratim topice o vrticima. mi smo imali baku, pa kombinaciju vrtica i bake i na kraju kombinaciju vrtica i babysitterice. moje dijete niti je promjenilo karakter, niti je bila ljuta na mm-a i mene.
ne mislim takode da vrtic po defaultu slama volju. naravno da se i to moze dogadati, jednako kao i to, da i roditelji i bake & co, slamaju volju.
vrtic je, globalno govoreci, odgovor na danasnji nacin zivljenja sa svim vrlinama i manama, pokusaj pandana onom "cijelo selo odgaja djecu". osobne situacije su osobne i tu svatko naravno trazi model koji njemu i djetetu najbolje odgovara.
ono sto sam je htjela reci o ocekivanjima roditelja od sebe i djeteta, jest, da mi zivimo u strukturiranom svijetu, kojem se na razne nacine (ovisno o karakteru, temperamentu, ..itd) prilagodavamo.
i vrlo cesto smo ljuti, frustrirani, bijesni, nesretni... u "normalnoj kolicini" prisutni, su ti osjecaju dio zivota i vrlo cesto nas tjeraju da se mjenjamo, da postajemo bolji, da "rastemo"....i da shvacamo da je zivot i nase jedan dugacak put, proces, rast, mjenjanje...
djeca su ljudi, te ne zive u nekom idealnom (sto bi to uopce bilo?) svijetu.
nije svijet djece jedan paralelni svemir. on je taj jedan jedini svijet u kojem svi zajedno zivimo. i pokusavamo ga svakim danom uciniti boljim.
ukratko receno cini mi se da je sukus svega, kada pronades ravnotezu izmedu prihvacanja i uzivanja u svijetu i zivotu takvom kakav je, te stalnog nastojanja, da taj svijet i svoj zivot, kao i zivot svojih bliznjih stalno poboljsavas.
ono sto je juul rekao - mislim da dans postoji jedna manija i nerealni pokusaj ostvarenja "projekta" da nase dijete u svakoj sekundi svog zivota bude sretno i nasmijano i to tako, da smo mi u toj ulozi koju smo si sami dali (nametnuli), tih koji su "zaduzeni" za tu neprekidnu srecu. pa ako dijete nije 24 sata nasmijano i "centrirano", onda smo mi "krivi".
i sigurna sam da dijete jako dobro kuzi, to da smo sami na sebe preuzeli tu zadacu (i oduzeli tu kompetenciju djetetu), kao i to da smo mi onda "krivi" i da se "krivi " i osjecamo. pa ce nas i ono nesvjesno drzati krivima.
kuzis?
(pretpostavljam da cu mozda biti i krivo shvacena, ali ovo sto pricam nije nikako misljeno u smislu, da mi ne trebamo teziti tome da nam djeca odrastaju u ljubavi i paznji, s teznjom da budu zadovoljna i sretna onoliko koliko je to ljudskom bicu moguce
I nikako nije misljenu u smislu da mi svjesno ili namjerno „stvaramo“ situacije koje bi djetetu mogle biti frustrirajuce. to zivot radi sam po sebi, bez naseg uplitanja.)
mozda jos banalni primjer. kada je moja cura bila mala ona se pentrala i skakala po jedacem stolu kod nas kuci. kod drugih ljudi i bake je za to morala traziti dopustenje. i baka joj to kod sebe kuci, nije dopustala. i da, moja je kcer bila i ljuta i frustrirana.
ja mislim da je u redu, da je baka imala pravo odluke o ponasanju u svojoj kuci i mislim da je moje dijete imalo pravo biti ljuto i frustrirano.
sjecam se jako dobro vremena kada je moja curka osvajale stolice i stolove,pentranje, pokusavala hodati... svi oni padovi, neuspjeli pokusaji..ljutnja .i onda onaj osmijeh kada je prvi put prohodala stan bez pada. to je bio mount everest.
inace, sjecas se onih topika (nisam bas puno na forumu u zadnje vrijeme) o djeci koja su s mamama kuci i jos ili uopce ne idu u vrtic. kada izbezumljene mame traze savjete, jer je dijete stanu nezadovoljno, cendravo, "necentrirano", sto puta trazi ovo, ono... a mame izbezumljene, zivcane, pune osjecaja krivice, sto li to samo krivo rade?, jer dijete s osmijehom od uha do uha i to po mogucnosti 24/24 jest standard i imperativ.
djeca kuze mamine vibre, i odreagiravaju ih na taj isti nervozni nacin, trazeci od mame rjesenje, i krug se zatvara i vrti oko svoje osi. dijete ga ne moze prekinuti. ali mi mozemo.
i zasto bi to da ce neka djeca biti ljubomorna i nesretna kada dobiju seke i brace (a neka bogami ce to biti i jako, jako dugo) jest ocekivana reakcija, a to da ce neka djeca teze prihvatiti adaptaciju u vrticu nije ocekivana reakcija?
kako mi reagiramo na promjene u zivotu? bez obzira sto ce nam mnoge promjene donijeti i dosta dobroga, obicno smo u vrijeme promjene napeti, nervozni...
jasno je, da nas svaka takva situacija kada se radi o vlastitom djetetu boli vise od vlastitih muka. i jasno je da je nasa prva instiktivna reakcija ukloniti frustraciju, zastititi,…
i to je sve naravno i razumljivo i pozeljno, dok je s mjerom.
i danas kada se nekad curka posvada s prijateljicama, ili se rasplace zbog necega sto joj se dogodilo ili dogada, najradje bi svu tu njenu bol uzela na sebe, srce mi se slama i najradje bih da imam magicnu moc da joj to skinem s pleca.
ali ne mogu. i ne bi bilo dobro za nju da mogu.
ono sto mogu jest, da je zagrlim, tjesim, ponekad uskocim u ulogu moderatora, ali najvaznije je, da joj dam na znanje da ona to moze i zna i hoce sama rjesiti.
a ja sam uvijek tu, ako me treba, kao pomagac.
ne kao glavni akter.
glavni akter je ona.
napokon da ti izrazim divljenje, seni
divan ti je ovaj zadnji post
nema riječi
Nisam imala nikakav izgrađen stav o tome s koliko godina je poželjno dati dijete u vrtić...Znam samo da smo bili veeeeeliki sretnici kaj mali nije morao u jaslice... U jesen će imati skoro tri godine. Nekak se u meni usadilo da je to dob (3 godine) kada je poželjno dijete dati u vrtić i već sam počela skupljati inf. o vrtićima i birati...
A ima doma dedu i baku s kojima se obožava i uživa, zdrave obroke, dvorište, kućne ljubimce, igralište i šumu u blizini...
A ja sam uz sve to mislila da je vrijeme, da je poželjno da krene u vrtić. Zbog velike grupe vršnjaka, sklapanja prijateljstva, zbog novi vještina koje će steći, novih igara, pjesmica, umijeća, kreativnosti i mašte...
I mislila sam da je potrebno žrtvovati i to što ću ga morati buditi svaki dan u 6, i to što mu se ponekad vjerojatno neće ići, i bolesti koje će pokupiti...
Mislila sam veće su koristi od polaska u vrtić, ta ipak će imati TRI godine!!
Eto ja sam robovala toj nekoj uvriježenoj mišlju o granici od 3 godine...
Drago mi je da sam naišla na ovaj post...
potpis
Ravnateljica jednog vrlo uglednog vrtića mi je na ovo pitanje - kada je najbolje za dijete da krene u vrtić, ako ne mora zbog drugih razloga - rekla- godinu prije škole, na igranje, a sve ostalo je zbog roditelja, situacije itd. Moj do je krenuo par mjeseci prije petog rođendana i sve pet, ali nikad mu nisam nametala "pripadnost" vrtiću - doma je doma, a vrtić je malo više od igraonice.
Mene smeta što se ta kolektiv, ja je zovem Borg, socijalizacija toliko podrazumjeva da mu je psihologica niapisal da ima negativan stav prema školi jer još uvijek više voli biti doma nego ići u vrtić ili školu. Ima šest godina i ekipa bi mu već trebala biti prioritet :? Možda je kod nas doma prezabavno, probat ćemo ga malo više tlačiti da mu bude ljepše otići u prenakrcani vrtić.
Mislim on se lijepo igra sa svojim prijateljima- ali zna dobro razliku- mama i tata ga vole, a tete su dobre. dakle da se njega pita igrao bi se s njima u parku ili doma ili išao s njima voziti bic, a za vrtić kao vrtić - nije ga previše briga.
Dianica ide sporadično od svoje treće i isto sve ok - nism ni s jednim imali ikakve probleme adaptacije - malo je bila nemirna kad bi išla pet dana za redom, pa više ne ide - ide tridana u tjednu i sve super. Nije taj vrtić zakon, a po meni sve ovisi o uvjetima, broju djece , tetama ali i tome moraju li klinci u vrtić ili ne.
E i mene sada muči to pitanje, jer Lovre uskoro napuni 3 i svi pitaju "hoće u vrtić?" Ne mora jer ja sam domaćica, a uz to početkom 6. dobit će bracu. Ipak čini mi se da bi mu dobro godilo društvo jer ne poznajemo puno djece. Mislila sam ga upisati u popodnevnu smijenu na 2-3 sata radi igre s djecom (kod nas nema nikakvih igraonica i sl.) pa kako bude... Ako Lovre će dobro prihvatiti vrtić onda u redu, a ako ne isto ok...
ja mislim da je puno lakše naviknuti dijete da ide u vrtić pet dana tjedno, nego zbog odbijanja socijalizacije u ustanovi imati probleme u školi.
ja svoje dijete nikad nisam tlačila , doma mu je poprilično zabavno, a svejedno je volio ići u vrtić. jer mu je trebala ekipa sa 5,6 godina i zato što su oni bili njegovi, on nije bio ništa manje moj.
Već sam rekla, mnogo toga ovisi o vrtiću, tetama...
Kad se ne mora u vrtić zbog drugih razloga, ja bih se pitala sljedeće prije odluke : da li dijete zna prepričati zbivanja tijekom nekoliko prošlih sati u u nekoliko povezanih rečenica, da li dijete vlada osnovnim vještinama osobne higijene i odijevanja, da li zna jasno i glasno zamoliti vode, maramicu, ispuhati nos... To su po meni detalji koji čine veliku razliku - jer se možemp pouzdati da će najvažnije stvari proći ok za dijete čak i ako teta ne bude u mogućnosti primjetiti neke siutuacije zbog preopterećenja i da ćemo moći dobiti osnovne informacije o tome kako je dijete provelo dan iz prve ruke.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom