Ja sam bila ista,ali ista. Do puberteta, onda sam se zaljubila u dečka, bilo me je toliko sram (12 god) same sebe, da sam mu umjesto da mi se sviđa, sa 2 metra o *izdila nogometnu loptu šut nogom u glavu. Jako sam bila divlja. Ne daj bože suknju ili lakirane cipelice. To mi je bilo ne moguće obući. Uvijek sam se samo sa dečkima igrala i mrzila sam žensko društvo.Danas se sa satelita vidi da sam žensko, bar po sisama i guzovima. Otišla bih psihologu na tvom mjestu, ali prvo sama ili sa TM, ali dijete ne bih vodila za prvi put. Polako i bez panike.
Ponavljam ti moja mama je već izgubila svaku nadu. Sa 11 god. sam poželjela biti ODBOJKAŠ, ali me sa frendovima nisu htjeli upisati,jer kao postoji ženski klub. I tako je počelo. Bila sam jako tužna zašto ne mogu sa svojim muškim prijateljima u klub nego sa nekim svilenim pekmezima koji samo spikaju o barbikama i mašnama za kosu. Danas mi je jedna vjenčana kuma i sve su mi najbolje frendice. god. i pol nikako da se uklopim, a onda prve tekme ja klinka, prvi rezultati. Niti sama ne znam šta me je probudilo i kako je počeo moj preporod.
Danas sam žensko, pitaj Pomikaki da li se vidi. Mama mi je u 1 razredu predložila da me upišu na balet i to tako što mi je u kutiju zamotala kao poklon nove roza baletne papučice. Sad mi je smješno kad se sjetim kako sam reagirala. Ma kako su bile ružne. Ili satenska vrpca na primanju u pionire. ĐIZZZZ.

Ne paničari, lagano.