Disclaimer:
Nisam ni psiholog ni psihijatar, nego tek puki električar, ali znam da reverzna psihologija kao takva ne postoji. Uglavnom se pripisuje kojekakvim manipulacijama nad zdravim razumom tipa - ako nosim cipelu koja me žulja, onda ću kasnije uživati kad ju skinem. Taj izraz je često u upotrebi u korporativno nabrijanom svijetu, isto kao i izrazi sinergija ili hiperaktivnost, ali zapravo s opisom stvarnih pojava nema dodirnih točaka.
Dugačak uvod:
Evo samom sebi se pomalo čudim što mi treba otvoriti ovakav topic, no, pripremam ga već neko vrijeme pa idem na copy-paste.
Ono što me zanima je koliko je roditeljska ljubav jača od frustracija koje (uglavnom) nastojimo NE upucati u um i duh malih bića, koliko god se to smatralo normalnim. Kad je njima teško, znamo pasti u zamku "učiniti nešto, bilo što" iako to nužno ne mora biti dobro za njih. Recimo dati vodu dojenoj bebi.
Izazovi su strašni. Autoriteti pršte na sve strane. Jesu li baš svi dobronamjerni? Razvio sam obrambeni stav prema zdravo-za-gotovo postupcima i ne mislim ga mijenjati: zdravi razum je obično točniji u procjeni. Ovo posebno vrijedi za pitanja zdravlja djece i zato je topic upravo ovdje.
Pitanje:
Koliko ste u stanju potisnuti ćudan osjećaj u želucu kad niste sigurni da je to čemu ćete izložiti svoje dijete stvarno dobro za njega, unatoč gromoglasnom uvjeravanju okoline da je to baš prava stvar, jer, eto, na pakiranju piše "prava stvar". Nastojite li ugoditi svojoj potrebi za "evo, napravio sam sve što sam mogao" ili vam je ipak interes djeteta na prvom mjestu.