Meni se ponekad čini da sam jedina ostala..praznih ruku.
Sve prijateljice koje znam i s kojima sam se družila su se porodile ili su trudne..
Kako je vrijeme prolazilo ja sam se udaljila od njih..pitam se da li je to zbog toga jel sam sama kriva, zato jer nam je ponestalo zajednički tema ili zato što su mi stalno govorile: opusti se, mladi ste, biće..pa uvijek možeš posvojiti..i tave stvari, najviše mi zaboljelo kad mi je jedna rekla na pitanje Ima li što nova? kad sam rekla da čekam IVF, njen odgovor je bio: Ti se opsjednuta! I to takvim tonom da mi se želudac stisnuo..
Tek tada po prvi put sam osjetila da se ja njoj ne moram opravdavati nikome i govoriti da je to jedina mogućnost, dosada jesam svima, na naki način opravdavala jel one ne razumiju....one su te koje su zatrudnile onda kada su htjele.
I tako s vremenom smo se udaljile..
Ja sam svoju tugu liječila osmjesima njihove djece i uživala igrajući se s njima, jedne prilike, u parku, bila sam sa jednom od njih, dijete je palo i počelo plakati, ja instiktivno potrčim i uzmem ga, ona mi ga istrgne i kaže: Rodi sebi pa ga tješi!
Vjerujem da je to bio potez uplašene majke, ali mene je to zaboljelo samo tako..